One of the few.
Igraš li se ikada?
Ja se volim igrati. Uživam u igrama koje vodim sama sa sobom. Dajem si oduška i puštam maštu da učini svoje, a onda ja preuzimam. Kao da je više osoba u meni.
Dok se vozim busom, u mojoj se glavi stvori skučena prostorija sa dvije-tri mene. Pa zajedno razgovaramo. Ponekad želimo svaka reći toliko stvari pa nastane galama, no obično se jako dobro sporazumijevamo.
Ponekad sam samo jedna ja u toj prostoriji. I jedna ja izvana, dakako. Ona iz moje glave pokušava pričati s putnicima i ostalim ljudima koji joj se učine zanimljivim. Voli to raditi zato što ju drugi ne mogu čuti, pa može reći sve što poželi, i najljepše riječi, i one proste. Što god poželi. Može se kreveljiti, derati, smijati iz sveg glasa. A nitko ju ne može čuti. Tako je danas pričala s putnikom koji je imao iste slušalice kao ja. Pitala se je li i on primijetio isto, budući da je stajao točno nasuprot mene. Ja sam ga duboko fiksirala pogledom, no taj čovjek kao da je imao nešto važnije na umu. Htjela sam ga nekako natjerati da me pogleda. Obje smo to htjele. No naposljetku smo odustale, shvativši da je uzalud.
Čim izađem iz busa, ili nekoliko trenutaka kasnije, prostorija u mojoj glavi nestane i ja sam opet ona savršeno racionalna ja kakvu svi vole vidjeti.
Volim ponekad voditi unutarnje monologe. Maloprije sam raspravljala kako mislim da su najbolje jesenske ili proljetne čokolade. Ne volim kada se čokolada lijepi za prste i kada se ne može razlomiti na manje komade jer se topi. A ne volim ni kada su čokolade pretvrde. Dakle, jesen i proljeće su doba za čokolade. Čokoladna doba. Smiješno zvuči.
Ponekad volim zamišljati da na ulici ima više prolaznika nego što ih je u stvarnosti. Ti moji izmišljeni prolaznici gotovo uvijek imaju samo jedan zadatak kojeg svi redovno izvršavaju. Moji izmišljeni prolaznici, baš svi, skaču na glavu. S uličnih lampa, s prozora, sa stabala, sa stupića. Skaču na glavu i nestaju tik prije nego što udare pod. Svi su tako smiješni i to me jako zabavlja.
Kao da sam sama sebi sasvim dovoljna da se nasmijem.
Volim se i pitati razmišlja li itko poput mene, i vodi li još netko takve igrice.
Meni je to zbilja zabavno.
No kada to ovako napišem čudno zvuči. I meni samoj čudno zvuči.
"- Sjećaš li se prvog pitanja koje sam ti postavila?
- Znam li što znači biti lud.
- Točno. Ovaj put ću ti odgovoriti bez okolišanja: ludost je nesposobnost da preneseš svoje misli. To je kao da si u nekoj stranoj zemlji - vidš sve, razumiješ što se događa oko tebe, ali ne možeš se izraziti, ni zatražiti pomoć, jer ne razumiješ jezik koji se tamo govori.
- Svi smo mi to već osjetili.
- Svi smo mi, na različite načine, ludi."
