Nešto poput savršenstva
Volim ljeto kada sjedim u fotelji pred kompjuterom i čitam blogove i, najbitnije od svega, postajem ovisna o slušalicama na ušima, o onim velikim, s kojima se jako dobro čuje. I volim što se iz njih čuje baš Yann Tiersen i što me svaki takt vodi u maštu i u Francusku, gdje ću sigurno živjeti jednog lijepog dana. I volim što smatram da je baš njegova glazba nešto poput savršenstva.
I volim sebe kada odlučim da ću naučiti svirati Comptine d'un autre été.
I glazba se nastavlja. I ja počinjem lagano micati glavom kao da i sama sviram.
I glazba se nastavlja. I ja sve manje vidim ekran i što pišem, a sve više vidim sebe kako raširenih ruku gledam u nebo i ljetnu kišu koja pada i vrtim se i plešem u nekoj francuskoj uličici punoj terasa i ljudi koji, baš kao i ja, sretni su i smiju se od sreće i ne pitaju se zašto.
I volim kada se vratim na prijašnju pjesmu i na osjećaj koji mi raste duboko iz trbuha i ide prema grudima i tu se zadržava. Nešto poput leptirića, samo mnogo, mnogo ljepše.
I volim što bih mogla ovako pisati danima, ali mi je draže još malo zatvoriti oči i praviti se da nisam u svojoj riječkoj sobici, već u nekoj sasvim drugoj.
Na kraju svijeta...
