|
|
| < | rujan, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
ŽIVOTNI MOTO:1. Što te ne ubije ojača te
2. Kiša pada po ljudima koji su zavrijedili sunce
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Myspace Icons
Zabranjeno je šaliti se? Očito je… ne treba se baš sad na svaku sitnicu ljutiti. Tebi to očito nije jasno. No ti si jedna posebna priča. Ja se ponovno imam žaliti na 187 stvari. Zašto jednostavno ne možemo biti sretni s onime što imamo. Može nam biti puno, puno gore, ali mi se žalimo i žalimo. I ja to znam pa se opet žalim svako malo. Uvijek lijepimo masku onoga što želimo, umjesto da živimo ono što možemo. Ali po ne znam koji put zaključujem da smo mi ljudi pa da je to zato. Nikada sretni
Pridružila sam se i crkvenom zboru. Zove se „RUAH“. Svega sam bila par puta na probama. Svirala sam i na jednoj duhovnoj obnovi. Užasno me živciraju. Uz moju još su 2 gitare, dva dečka. Oni sviraju godinu dana duže nego ja. Jedan od njih se priključio prije kojih mjesec dana, a drugi kada i ja. Ljuti me što kada spominju gitare njima posipaju put laticama, a mene doslovno ko jebe. Dečki jeste shvatili ritam? Je l' treba što? Bla bla bla… A gdje sam u svemu tome ja? Nigdje. Ne pita me se ništa. Sve što se obraćaju, obraćaju se njima dvojci. Ne razumijem zašto ste me uopće zvali na taj blesavi zbor ako ja moram sama sve hvatati jer su oni dvije pubertetlije koje ne žele komunicirati… možeš meni pokazati ritam pošto ste me isključili iz svega? Halo obraćam ti se!!! Ništa? Oke. Pogađaju me sad već i male stvari tipa: svi rade vruću čokoladu. Hoćeš ti? Hoćeš ti? I ja sam tu, da ova mala curica s gitarom koja se očajno želi uklopiti, ali su ljudi bezobrazni pa joj ne daju. Na Duhovnoj Obnovi se dogovorimo kako ćemo sjediti. Dođe ovaj dječak zaostao na mentalnoj razini petogodišnjaka i veli da mu se maknem jer će on tu sjediti. Reko ne može, pa kaj ti je toliki problem sjest na stolac do????? I onda žena koja nema veze s vezom veli meni da se maknem jer on tu hoće sjediti jer ću ja od njega morat gledat kako svira da i ja znam. Halo pa nisam ja jučer uzela gitaru u ruke da ne znam svirat. Kada mi vi niste htjeli pokazati uzela sam knjigu i vježbala doma. Znam ja svirat i to dobro.
2.4. 2009 se održava koncert grupe Nightwish. Ja i prijateljica smo odlučili da ćemo ići. To će mi biti poklon za rođendan jer je koncert dan prije mog rođendana što znači da je on 3.4. koliko god da mi život podvaljuje svake godine dobivam prekrasne poklone. Koncert Nightwisha, prošle godine nije bilo nastave baš na moj rođendan… nije da se na to mogu požaliti. Eto više mi se ne da pisati pa…
Evo me. Ne znam ni sama koliko je prošlo. Pisala bi ja i pisala, ali ne znam više o čemu. A i škola me davi. Idem sama sebi na živce s tim ponavljanjem. Samo o jednom te istom pišem iako malo izmijenim taj tekst no to je još uvijek ponavljanje. Gadim se sama sebi. Ništa se nije puno promijenilo u mom životu od prije. Možda mi se ne da živjeti malo više nego obično. Every day I cry myself to sleep. Every single day. Idu mi na živce curice kojima sam okružena. Zamaraju me svojim glupavim i blesavim problemima. Problemi su uglavnom nastali na „Danima Vina“ jer su se one barile i sad žale i bla fucking bla. Inače svaki građanin Jastrebarskog koji „drži“ do sebe ide na „Dane Vina“ napiti se do besvijesti . Dakle da pojasnim. Svaki seljo čeka te čuvene „DANE VINA“ cijelu godinu, nešto kao Božić, možda i važnije nego Božić. To je jedan veliki šator u kojeg ulaze i ne izlaze do jutra. Opijaju se do besvijesti uz pratnju „super slavnih“ izvođača kao nekih glupih BEGINA za koje sam 1. put čula ili Severinu kojoj je mozak na razini amebe, a talent i niže. Ona je naravno vrhunac tih prekrasnih dana, ali nemojmo zaboraviti spomenuti nekog važnog kao Jasmin Stavros. Bile su i Slavonske Lole, ali one su i više nego dobre naspram ovih sramota ljudskog roda. Ja sam išla na Coloniu koju sam obožavala- s 8 godina no i Colonia je bila više nego normalna. Ipak se ništa ne može usporediti s lunaparkom koji je svake godine sve manji, a s time i sve gori. I tako naši dragi jaskanski primitivci žive. Sramota. To je doživljaj godine i naravno dolazak Škore, no to je ipak malo manji doživljaj. A meni se ljudi čude što želim pobjeći iz ovog „GRADA“ što me brže noge nose. I čude se zašto bi da se preselim u Zagreb otišla u novu školu, a ne završila u „LJUBI BABIĆU“. Mora da mi se stvarno pomutilo. Eh da…
Jedina stvar osim ovoga koju mogu ispričati jest to kako sam dobila svoju prvu ocjenu Nedovoljan. Mislila sam da ću biti shrvana jer do sada je moja najniža ocjena bila 3 tj. dobar. Bilo je to pod tjelesnom i zdravstvenom kulturom. I bilo je iz zalaganja. Lijepo mi je rekla majka da ne idem u školu s temperaturom, groznicom i blijeda ko krpa no ipak ja kao predana učenica odem. Trud mi se isplatio. Jako. Žao mi je ako u takvom stanju ne mogu trčati 45 km/h. Možda da imamo profesore, a ne učitelje od 1. do 4. ili polu profesore imali bi i bolje ocjene. No to je stvar Primorca i našeg glupog školstva. Ipak nas uče da se piše POGREŠKA, a ne pogreška. Ipak profesorica iz hrvatskog jezika govori BRŽIJE, a ne brže. I nije jedina. Ipak nam ista profesorica predaje da se kaže HRVATSKA MILIJICIJA, a ne policija. Kako da onda djeca budu pismena ili nešto više od toga. Valjda je to razlog što nijedna moja prijateljica iz razreda ne zna misliti. Sve po redu BRIJU. Dobro ima 2-3 iznimke. Daj si zabrij ovo, ono. Ne znaš reći zamisli ili neku drugu HRVATSKU riječ. Očito ne ti ipak briješ. Samo ne znam koga. Sve me te stvari doista rastužuju. Zato se ispričavam na svim greškama. Ipak nemam normalne profesore pa ni školu.
Evo mene natrag među žive. Jednostavan no ne jedinstven razlog mog ne dolaska češće je naravno škola, ali ne želim o njoj pisati. U mojem životu događa svašta, a opet s druge strane ništa. Slušam glazbu, nikakvog posebnog žanra. Neki mix pjesama, većina tužnih. Većina sretnih. Ne znam. Razmišljam o svemu pomalo. Brkaju mi se sve misli. Ne mogu razmišljati o nečemu posebnom jer mi po glavi pliva 1000 misli. Pokrijem lice rukama i žmirim. Pogledam kroz prozor, neki radovi. Pokušavam ih nadglasati. Teška borba, ali uspijevam. Gledam u ožiljak, počne teći krv. Inače sam osjetljiva na krv, ne toliko osjetljiva koliko ne volim krvariti. Sada ne. Sada mi se sviđa. Počinjem shvaćati sve one koji si režu žile. Do sada nisam, ali promijenih mišljenje. Sve više mi se po glavi vrti smrt. Sve više i više. Glas sve jače i jače vrišti. Još uvijek nemam želje da se režem ili da time nekome iznosim svoj stav, ali ne mogu negirati to jest poricati da mi se svidjelo jer je. Svidjelo mi se. Otvaram svoju čarobnu bilježnicu. Nešto švrljam. To je moj mali izmišljeni svijet u kojem crtam svaku sliku koja mi se mota u glavi, pišem svoje najcrnje misli, želje pa čak i tajne ako ih imam. Opet pljujem po glupoj priglupoj i primitivnoj Jaski. Želim pobjeći. Daleko, daleko, daleko od svih bića. Dođe mi da skupim pare i odem, odem i završim s tim glupim vicem od mog života. Kažu da si sami krojimo budućnost. Jednim dijelom je to točno, ali po meni većina nije točna. Želim znati koja je moja uloga u ovom životu??? Depresija me ubija. Ako mi netko ubrzo ne pomogne da se trgnem nekim čudom bojim se da ću završiti u nekoj ustanovi i da neću imati svoj sretan svijet do kraja života. Gušim se. Iako sam rekla da neću pričati o školi, ali evo moram. Ona nas ubija već u ranom startu. Već su našli nove metode mučenja i već su nas obasipali svojim suludim idejama. Sve sam to trpjela 7 godina no svatko ima svoju crtu gdje kap prelije čašu. Da sam znala što sada znam prve 4 godine školovanja bih provela spavajući na klupi. Glupirala bih se od samog starta kao da imam ADHD. Pričaju o stroju koji će dočarati VELIKI PRASAK. Nagađanja su bila da će nastati crne rupe i da ćemo svi biti izbrisani. To je jedna stvar koju sam očekivala sva ushićena no ipak nema opasnosti. Evo prestala sam krvariti. Znači i ti snovi su gotovi. S ničim nisam zadovoljna, baš sam pravi čovjek. Nikada dosta. Možda je to zato što svijet nije crno-bijel već siv. Onako odvratno siv i samo čeka da nađe kutak obojan duginim bojama da ga vrati u sumornu čak ni pravu boju-Sivu……………………………………..
