Evo me. Ne znam ni sama koliko je prošlo. Pisala bi ja i pisala, ali ne znam više o čemu. A i škola me davi. Idem sama sebi na živce s tim ponavljanjem. Samo o jednom te istom pišem iako malo izmijenim taj tekst no to je još uvijek ponavljanje. Gadim se sama sebi. Ništa se nije puno promijenilo u mom životu od prije. Možda mi se ne da živjeti malo više nego obično. Every day I cry myself to sleep. Every single day. Idu mi na živce curice kojima sam okružena. Zamaraju me svojim glupavim i blesavim problemima. Problemi su uglavnom nastali na „Danima Vina“ jer su se one barile i sad žale i bla fucking bla. Inače svaki građanin Jastrebarskog koji „drži“ do sebe ide na „Dane Vina“ napiti se do besvijesti . Dakle da pojasnim. Svaki seljo čeka te čuvene „DANE VINA“ cijelu godinu, nešto kao Božić, možda i važnije nego Božić. To je jedan veliki šator u kojeg ulaze i ne izlaze do jutra. Opijaju se do besvijesti uz pratnju „super slavnih“ izvođača kao nekih glupih BEGINA za koje sam 1. put čula ili Severinu kojoj je mozak na razini amebe, a talent i niže. Ona je naravno vrhunac tih prekrasnih dana, ali nemojmo zaboraviti spomenuti nekog važnog kao Jasmin Stavros. Bile su i Slavonske Lole, ali one su i više nego dobre naspram ovih sramota ljudskog roda. Ja sam išla na Coloniu koju sam obožavala- s 8 godina no i Colonia je bila više nego normalna. Ipak se ništa ne može usporediti s lunaparkom koji je svake godine sve manji, a s time i sve gori. I tako naši dragi jaskanski primitivci žive. Sramota. To je doživljaj godine i naravno dolazak Škore, no to je ipak malo manji doživljaj. A meni se ljudi čude što želim pobjeći iz ovog „GRADA“ što me brže noge nose. I čude se zašto bi da se preselim u Zagreb otišla u novu školu, a ne završila u „LJUBI BABIĆU“. Mora da mi se stvarno pomutilo. Eh da…
Jedina stvar osim ovoga koju mogu ispričati jest to kako sam dobila svoju prvu ocjenu Nedovoljan. Mislila sam da ću biti shrvana jer do sada je moja najniža ocjena bila 3 tj. dobar. Bilo je to pod tjelesnom i zdravstvenom kulturom. I bilo je iz zalaganja. Lijepo mi je rekla majka da ne idem u školu s temperaturom, groznicom i blijeda ko krpa no ipak ja kao predana učenica odem. Trud mi se isplatio. Jako. Žao mi je ako u takvom stanju ne mogu trčati 45 km/h. Možda da imamo profesore, a ne učitelje od 1. do 4. ili polu profesore imali bi i bolje ocjene. No to je stvar Primorca i našeg glupog školstva. Ipak nas uče da se piše POGREŠKA, a ne pogreška. Ipak profesorica iz hrvatskog jezika govori BRŽIJE, a ne brže. I nije jedina. Ipak nam ista profesorica predaje da se kaže HRVATSKA MILIJICIJA, a ne policija. Kako da onda djeca budu pismena ili nešto više od toga. Valjda je to razlog što nijedna moja prijateljica iz razreda ne zna misliti. Sve po redu BRIJU. Dobro ima 2-3 iznimke. Daj si zabrij ovo, ono. Ne znaš reći zamisli ili neku drugu HRVATSKU riječ. Očito ne ti ipak briješ. Samo ne znam koga. Sve me te stvari doista rastužuju. Zato se ispričavam na svim greškama. Ipak nemam normalne profesore pa ni školu.
Post je objavljen 19.09.2008. u 12:22 sati.