Ne pisem vise. Nemam inspiracije više kao prije. Otkako mi je on otišao, i otkako mi fali, dane si pokušavam ispuniti obavezama pa svoju sobu spremam skoro svaki dan, samo da ne mislim na to koliko mi fali. No, znaš, ipak, na kraju dana, kada se ugase svjetla, i kada ležim u krevetu, poželim da si tu. Stvarno to jako poželim. Poželim te zagrliti, poželim čuti onaj tvoj zarazni osmijeh i osjetiti tvoj miris. Poželim zažmiriti u tvom zagrljaju i znati da je to mjesto gdje pripadam, gdje sam sigurna. I onda, ponekad, čak i zaplačem. Slomi m se jer mislim da nisam dovoljno jaka za to. Nije to za mene. Ti si na drugom kraju svijeta, kako da mi to ne smeta? Kako da se nosim s tim. I još kada vidim sve one sretne parove u gradu, kako nasmijani šetaju, i drže se za ruke. Pa sve bih dala za jednu minutu s tobom. Sve!