Zaboravi njegovu kosu.. Sjeti se da ju više nikada nećeš dotaknuti.
Zaboravi njegove oči.. Sjeti se da te više nikada neće gledati istim sjajem.
Zaboravi njegovo lice.. Sjeti se da je nekoj drugoj sada to lice život.
Zaboravi njegov osmjeh... Sjeti se da je neka druga razlog njemu.
Zaboravi njegova ramena.. Sjeti se da više nikada nećeš nasloniti glavu na njih.
Zaboravi njegove usne.. Sjeti se da ih sada druga ljubi.
Zaboravi njegov nos.. Sjeti se da ga više nikada nećeš ugrisiti za njega.
Zaboravi njegove uši.. Sjeti se da mu više nikada nećeš šaputati u njih.
Zaboravi njegov vrat... Sjeti se da ga nikada više nećeš ljubiti.
Zaboravi njegove ruke... Sjeti se da te više nikada neće zagrliti.
Zaboravi njegove prste.. Sjeti se da te više neće uhvatiti za tvoje.
Zaboravi njegove noge.. Sjeti se da mu više nikada nećeš sjediti u krilu.
Zaboravi sve što je rekao.. Sjeti se da to sada drugoj govori.
Zaboravi sve što je napisao.. Sjeti se da to sada više ne postoji.
Zaboravi svaku poruku za laku noć.. Sjeti se da više ne pomisli na tebe prije spavanja.
Zaboravi njegove poruke za dobro jutro.. Sjeti se da više nisi razlog zbog kojeg se budi
Zaboravi svaki vaš izlazak... Sjeti se da više nećete izaći.
Zaboravi svako vaše mjesto.. Sjeti se da sada tamo vodi nju.
Zaboravi njegov hod... Sjeti se da prema tebi više neće hodati.
Zaboravi njegov glas.. Sjeti se da ti neće govoriti lijepe riječi.
Zaboravi vrijeme provedeno s njim.. Sjeti se da vrijeme ne možeš vratiti.
Zaboravi sve uspomene s njim.. Sjeti se da on sada ostvaruje uspomene s njom.
Zaboravi njegov miris.. Sjeti se da ga on sada stavlja zbog nje.
Zaboravi da ga voliš... Sjeti se da on tebe ne voli.

ZABORAVI GA... JER JE ON ODAVNO ZABORAVIO TEBE!

Ne osjetim ih, ali ih čujem. Čujem ih i to mi je dovoljno. Preglasne su. Pokušavam ih otjerati, pokušavam ih utišati. Ne mogu. Bespomoćna sam. Bespomoćno se pokušavam boriti protiv njih kada i sama znam da su jače od mene. Mnogo, mnogo jače. I onda me obuzmu. Ne čujem ništa osim njih. I tako su glasne, vrište u mojoj glavi, a ja samo ležim i ne odupirem se više. sada sam shvatila da je svako moje odupiranje neuspješno. Ne želim gubiti snagu, ne sada kada mi tako jako treba. Treba mi više nego išta. Moram biti jaka, moram proći kroz sve ovo sama, bez ičje pomoći. Ovo je isključivo moj križ u životu kojeg sama moram nositi do kraja. I moram izdržati, moram jer mi nema izbora. I postaju glasnije... i glasnije.. Ali ne odupirem se i dalje i dalje samo ležim zureći u jednu točku u zidu. Njih je sve više, čak ih i ne mogu kontrolirati, počinju se mješati, počinju biti tako nejasne, počinju me dovoditi do ludila. Hvatam se za glavu. Tako im se pokušavam oduprijeti, tako ih pokušavam spriječiti da mi nastave uništavati moj um, no ne odustaju. Bore se. Stoga ja odustajem. I ne mogu, slomim se na tisuće komadića kao staklo razbijeno o tvrd kamen. I koliko got pokušavali popraviti to staklo, nikada neće biti isto. I kreću suze, najgore izdajice svih patnji i bolova. Ne želim ih zaustaviti, želim se jednostavno isplakati. Možda mi bude lakše, no i dalje plačem, a pomaka nema. Ne pronalazim izlaz.Ustajem iz kreveta i krećem prema kupatilu. Podsvjesno se pokušavam zaustaviti, ali mom tjelu je svejedno. Moj mozak se pokušava oduprijeti ali ruke ga ne slušaju one uzimaju žilet. I sve nestane u trenu. Samo me još ožiljak izdaje.

Ne znam zašto nemam inspiracije za pisanjem. Osjećam se tako čudno. Čekam da prođe kiša, čekam da dođe lijepo vrijeme, čekam da mogu opet u grad, čekam da se ponovo zaljubim... Stalno nešto čekam. Ne znam zašto jednostavno ne prestanem čekati. Sve mi se u životu svodi na čekanje nečega, ne na življenje. I cijelo vrijeme se osjećam tako prazno i prolazno. Svega mi je dosta. Želim više otići na more. Želim se maknuti iz ovoga grada i uživati malo. Iako će i to brzo proći, samo želim na kratko zaboraviti na sve ovo što mi se dešava na ovaj neki čudan osjećaj kada nemaš razloga biti tužan ali jednostavno nisi ni sretan. Možda se i vi ponekad tako osjećate. Vjerujem da ja nisam jedina koja se tako osjećam. Samo mi je sve nekako čudno. Želim da ovo prestane.

Svatko od nas ima nekakvu svoju viziju smrti. Želim pisati o ovoj temi jer sam danas izgubila jednu sebi dragu osobu. Kako se suočiti sa tom činjenicom da te osobe više nema? Kao što svi znamo, smrt je jedna normalna pojava, dešava se svaki dan i mislim da nema osobe koja barem jednom u svom životu nije promislila o smrti...
Što zapravo za ljude predstavlja ta riječ? Meni kada netko kaže smrt, asocira me na nekakav strah. Strah od odlaska u tu smrt, u tu vječnost.. No ima raznih vizija što se zapravo događa sa nama kada umremo. Meni se najvjerodostojnija čini ona koju nam izlaže naša katolička crkva. Ona koja je izložena i u Bibliji. No opet, svaki puta kada počnem razmišljati o smrti obuzme me nekakav osjećaj tjeskobe, nelagode, straha...
Što će biti sa mnom kada ja umrem? Moja duša će postati vječna, a moje tijelo će se zakopati duboko u tamnu zemlju. Ne znam kako me može biti strah nečega što mi je tako daleko, i tako nepredvidivo. Ja ne znam kada ću ja umrijeti, to može biti sutra, može biti za par tjedana, mjeseci, godina... Mislim da smo svi mi stvoreni jer imamo za ostvariti nekakav cilj ovdje na zemlji, i da ćemo tu biti sve dok ga ne ispunimo. Ne mislim o nekakvim velik ciljevima, nego o nekakvim malim stvarima sada tako svakidašnjim. Možda je moja svhra da jednoga dana postanem majka, podarim nekome svoj život, možda sam zato ovdje. Ali jedno znam- nitko nije stvoren bezveze, svatko, ali svatko ima razlog zašto je na zemlji. U to ja čvrsto vjerujem.
Ne shvaćam osobe koje si žele oduzeti život. Bog im tako milosrdno podari život, a oni ga tako olako odbace. No ipak smatram da i za to postoji neki razlog. Mora postojati. Ništa se ne događa bez razloga. U životu imamo nekakvu sudbinu, i nešto što se mora desiti desit će se, prije ili poslije - moramo toga biti svjesni. Smrt nije gubitak voljene osobe, smrt je darivanje vječnog života duši te osobe. I ne trebamo prestati voljeti tu osobu koja je umrla. Samo se moramo pomiriti sa činjenicom da je ona na nekom ljepšem mjestu, nekom boljem mjestu, da je u miru i spokoju i da je točno tamo gdje treba biti. Točno tamo gdje je Bog predvidjeo da je toj osobi najbolje. I ne trebamo nikada zaboraviti tu osobu, trebamo samo nastaviti sa životom. Jer ona će cijelo vrijeme biti uz nas. Pazit će na nas, gledati nas sa neba, i za svaku dobru učinjenu stvar ponosit će se nama. Ne treba odustati, treba se jednostavno isplakati i pomiriti se s tom činjenicom, jer ne vrijedi si uništavati život. Poznam puno osoba koje su zbog smrti sebi neke voljene osobe sebi počeli uništavati život, alkoholom, cigaretama ili bilo čim sličnim. Mislite li da bi ta osoba bila ponosna na vas da vas vidi takve? Ne, nebi bila... Ne bi joj ni bilo drago.
Stoga, odtuguj svoje, napravi sve što ti je potrebno, ali pomiri se sa stvarima, i zapamti da se sve događa sa razlogom, da za sve postoji neko dobro objašnjenje, i da svako ima svoj put..