Izasla sam jucer u grad. Zensko drustvo je islo u provod :)
Sve je bilo odlično, plesali smo, onda je došao on. Ne znam zašto sam kao poludila kada sam ga vidjela. Ovaj puta je bio sam. Nekoliko puta su nam se i pogledi sreli, pravila sam se da ne marim za to. Prišao mi je neki dečko i plesali smo zajedno cjelo vrijeme. Željela sam da on bude ljubomoran, stajao je sam i gledao u mene kako plešem s tim dečkom. Čak bi i pomislila da je ljubomoran da nije promijenio 100 cura poslije mene. Bilo mi je nekako drago, osjećala sam se kao da sam mu vratila za svaku prijašnju bol koju je on meni napravio. Osjećala sam se nekako jako, snažno i zanosno. Gledao me je s njim, ja sam se pravila da me nije briga, a bilo me briga. I hjela sam da pati za mnom iako znam da mu nije stalo. I znam da sam možda pogriješila što sam na ovaj način pokušala pridobiti dio njegove pažnje. Čula sam od prijatelja kako je poslije komentirao mene i toga dečka s kojim sam plesala. Ne mogu reći da mi nije laskalo sve to. Ali nemogu ni reći da mislim da je on htjeo biti na njegovom mjestu kada znam da nije. Znam da mu nije stalo, ne znam zašto onda sve ovo radi. Volim ga i dalje, ali ovako više ne može. Moram i ja malo uživati u životu :D

Danas sam željela izaći iz kuće. Otići malo van, s prijateljicama u grad, u kafić, u mnoštvo ljudi, zadimljen prostor, jer mi je dan bio sranje. Nekako sam ujebana i jako sam željela izaći, i sada je počela ova kiša. I onda me samo još više ubedira. Čini mi se da neću nigdje. Mogla bi ići spavati, ali ni to mi se neda. Ne da mi se više živjeti. Dosadno mi je. I naporno također. I nemam snage za nove prepreke koje nosi srednja škola. Samo da ova kiša prestane, i da odem zaboraviti na trenutak na sve probleme. Ali prokleda kiša ne prestaje! Slušam neke spore pjesme, tužne, koje me dodatno bace u depru. Što mi je,više ni sama ne znam, kao da gubim razloge za tugu a neprestano sam tužna i nesretna. Više mi je dosta svega!

Zašto mi tako prokleto fali? Stvarno mi nije jasno kako meni on može značiti sve, a ja njemu ništa? Od onoga dana kada me zagrlio znala sam da tamo zauvijek i želim ostati - u njegovom zagrljaju. Znala sam da je to moje mjesto pod suncem, i da mi ga nitko ne smije ukrasti... A ostala sam bez njega, ukrali su mi ga. Sada to moje mjesto ima ona. A ja i dalje nisam nastavila. I čini mi se kao da i nikada neću moći nastaviti jer sama pomisao na to da pronađem nekoga novoga i da budem opet ovako povrijeđena me uništava. Ne želim to! Ne želim opet prolaziti kroz svu tu bol, morate me shvatiti. A i ne želim nikoga drugoga. Pitalo me par njih za van, sve sam ih hladno odbila- meni niko ne treba! A on mi je tako trebao. Nikada neće ni znati koliko jako...
I borim se tako još dugo sa mislima u glavi, jedino rješenje pronalazim u svom žiletu, iako znam da ne smijem, sada će ljeto, a ne želim da itko sazna, ne želim da itko vidi. I ostavljam žilet, pobjeđujem sama sebe, i nastavljam se boriti s mislima.

Posežem za mojom malom, ali vrijednom ladicom uspomena. Tako je ja volim zvati, jer sam u nju zapečatila sve svoje uspomene sa njim. U njoj su naše slike, neke njegove stvari, i jedna majica. Majica koja miriši po njemu.. Majica u kojoj sam ja bila kada me on zadnji puta zagrlio. Da, to je bilo davno, ali ja tu majicu čuvam. Možda zvuči čudno, ali to mi je nešto njegovo, nešto srcu tako drago. Znači, vadim tu majicu, i pomirišem je. Zatvorim oči, i zamislim da je on kraj mene. Uživam u tim trenutcima njegovog zamišljenog postojanja kraj mene. Sjećam se i kada me zagrlio. Ma , da sam znala da je to bio posljednji put, ja bih ga zagrlila više nego ikada. Ali nisam znala, predpostavljam da je on to znao, ali ja, ne. Stvarno mi fali. I mislim da nitko nikada neće znati koliko. Stvarno mi nedostaju one njegov slatke poruke, ono kada me nasmijava i kada me zeza. Stvarno mi fali ono njegovo 'bebo, volim te' jer sada više ne znam ni je li to bilo iskreno? Ne mogu shvatiti da osobu koju si prije voljeo možeš tako odbaciti i zaboraviti. Stvarno ne mogu! Meni je teško živjeti s činjenicom da je samo otišao iz mog života. Bez pozdrava, bez razloga. I onda, nepozvan, dolazi kad poželi. Pošalje mi to prokleto 'eej' kao da se ništa nije dogodilo. I cijeli moj svijet okrene naopako sa jednim svojim pozdravom. Kad bih barem znao koliko ga volim, i kad bih ja barem imala snage reći mu to. No, ja nisam takva, ja ću svoju ljubav držati u sebi, ne mogu mu ja to reći, što da mu kažem i tek onda me više nikad ni ne pogleda, više mi se nikada ni ne javi. Znam da sada nemam ništa, i nemam što izgubiti. Ali ja sam povučena, ja nisam osoba koja će zbog svoje ljubavi njemu svaki dan pisati poruke i zvati ga van... Da je njemu stalo, on bi učinio nešta, ali nije mu stalo. Znam da mu je stalo do neke druge cure i da ta cura više nikada neću biti ja... Valjda svako ima svojih 5 minuta sreće, ja sam ih provela s njim, i ne žalim.

Odlučim ga zaboravit. Ali ovaj puta stvarno, sada je ljeto, neću ga viđati i stvarno i snažno to odlučim. Shvatim da imam dovoljno snage za to. I onda , samo odjednom on mi se javi. Pošalje poruku. Koja njemu nije značila ništa, a moj svijet je uzdrmala. Okrenula ga naglavačke. Sve moje odluke o zaboravljanju njega, nestanu. I onda čitam stare poruke, gledam stare slike, jer još nisam smogla snage da ih obrišem. A prošla je već godina ipo... Kako prestati živjeti u tim uspomenama? U tim trenutcima kada sam zbilja bila sretna, i kada je sve bilo savršeno.

Pišem, jer nisam dugo. Dugo su se u meni skupljali razni osjećaji koje ni sada ne mogu kontrolirati. Na trenutke 'sreće' i dalje bih se mogla samo složiti na pod i početi plakati. Shvaćam da je sreća tako prozirna i prolazna. Smijem se, no, mislite li stvarno da sam i sretna? Jer ako mislite, ne shvaćate vi što je sreća. Daleko sam ja od sretne osobe. Ne samo zbog toga što mi tuga svakodnevno obuzima tijelo, nego i zato što nisam navikla na sreću. Ljudi koji pronađu sreću, zgrabe je čvrsto rukama, obgrle ju snažno i priviju uza sebe. Jer tamo žele da njihova sreća uvijek i bude. Drže ju čvrsto kao najvrjednije bogatstvo, što ona zapravo i je, i jednostavno žive s njom, u njoj,i kroz nju. Ja i kad bih pronašla sreću, mislim da ne bih znala kako se nositi s njom. Privila bih ju uza sebe, ali nikada tako snažno , svaki puta bi mi samo kliznula iz naručja u nepovrat... Možda je i zato bolje da nema puno sreće, previše razočaranja kad ju izgubiš.

Svi smo dobro upoznati sa pojmom samoozljeđivanja. Samoozljeđivati se može na različite načine a neki od njih su:
- Štipanjem kože,
- Čupanjem kose,
- Gašenjem cigareta po tijelu,
- Udaranjem samih sebe , i po mom mišljenju najčešći slučaj : rezanje.

Željela bih progovoriti o tom problemu kroz sebe.

Kada JA to radim?
Kada se osjećam jadno, izdano, usamljeno, bezpomoćno, kada se osjećam kao da su svi i sve protiv mene i da sam sama u ovom surovom životu, kada se osjećam opterečeno i zbunjeno. Kada mislim da nema izlaza iz situacije u kojoj se ja nalazim i kada to pronalazim kao jedino riješenje.

Zašto JA to radim?
Jer mi je teško. Znam da ima i gorih situacija, ma ne morate mi to govoriti, ja to shvaćam, ali svakom je njegovo zlo najteže, zar ne? Stoga nemojte osuđivati da sam premlada za to (jer da, tek mi je 15), i shvaćam da je cijeli život preda mnom, ali to mi je izlaz, toliko misli u glavi, toliko toga toliko unutrašnjih borbi sama sa sobom, toliko situacija, toliko osjećaja, toliko neizrečenih riječi. toliko patnje i boli za koje mi je jedino riješenje sve ono unutra zamijeniti vanjskim.


Kako JA to radim?
Jednostavno, prva oštra stvar koja mi dođe pod ruku, iako znam da to nije dobro jer nije dezinficirano bude mi svejedno.
Na primjer: šestar, žilet, igla, kopčica za kosu, jednom sam čak i noktima to napravila...

Zbog čega JA to radim?
Ponekad zbog škole; svi od mene očekuju da budem odlična i čim dobijem npr. 3 odmah mi nešto seru kako ja i mogu bolje i kako mi sad to sve treba za upis i te uobičajene stvari kojih mi je već dosta. Zar ja ne smijiem dobiti nikad ocjenu ispod 4 da bi svi bili zadovoljni sa mnom?
Ponekad zbog roditelja; premalo stvari mi dopuštaju, na primjer kada si ostaju do 11 ja ostajem do 10, pa nisam više malo dijete, dosta mi je i njih i njihovih zabrana..
Ponekad zbog jednog dečka; nemojte mislit da se sa 15 godina ne može voljeti i da se ne može znati što je to ljubav, jer ja to dobro znam, osjetila sam ju, suviše bolno...

Moje misli dok to radim?
Kao da sve odjednom prestaje. KONAČNO! mogu upravljati s boli, mogu određivati jačinu boli, kao da sam napokon uzela konce života u svoje ruke. I u tih par minuta kao da sam baš ja ta koja si kontrolira bol, kao da sva pitanja u glavi nestanu, sve neizgovorene riječi se zaborave, sve patnje, sva djela, sve krivo učinjeno, svaka riječ koja me pogodila iz njegovih usta, i zaboravim tu činjenicu da me on ne voli, zaboravim i to da me nikad ni nije volio, zaboravim da mu nije stalo do mene, zaboravim sve zbog čega patim, i samo želim da me boli. Želim se na neki način kazniti jer sam ja sama kriva što njemu nije stalo do mene, i onda krenu sve moguće scene, što bi bilo da sam rekla nešto drugo, toga dana, što bi bilo da sam mu priznala sve, što bi bilo kad bi bilo... ali nije bilo! i nikad neće. vidim samo krv...

Ne želim ovaj problem predstaviti kao nešto što će vam popraviti situaciju, jer u trenutku kada postanete svjesni svega - požalite.
Ožiljci ostaju vječno. Ne postoji ta krema koja će ih ukloniti , možda s vaše kože - iz srca nikada. I što onda jednoga dana reći svojoj djeci kada me pitaju? Kako objasniti prijateljici iz razreda da je to napravila mačka? Kako kada jednom zaboravim sve probleme i kada budem sretna, kako obrisati ožiljke koji su tako duboko urezani u pamćenje?

Ako se i vi režete, znajte da niste sami! Možete u komentar opisati svoju situaciju, možete napisati što hoćete, možete reći da sam luda i da nisam normalna, jer mi ne možete reći ništa što već ne znam. Bilo bi mi drago kada bi netko podijelio i svoju situaciju, ja se sada osjećam nekako lakše, kao da sam sav svoj teret koji sam dugo nosila izbacila, sve ono što sam imala u glavi napisala sam..

Oznake: rezanje, Bol, ozljeda

Hladno...
Pogledam te, i ne osjećam ništa. Zaledila sam sva ona sjećanja koja su me okupirala i ostavila ih tamo gdje pripadaju. Duboko sakrila u najtamniji kutak srca jer sam napokon shvatila da tamo i pripadaju. Više nema svih onih gluposti kada te vidim. Jednostavno sam shvatila da je sve previše i da moram krenuti dalje. Pa ovo je moj život neću dopustiti da s njim više upravljaš ti. Dosta mi je svega, toliko propuštenih prilika toliko propuštene sreće - zbog tebe. Moj život je krenuo u krivu stranu. Odlučila sam uzeti svoj život u svoje ruke. Od sada ja upravljam svojim životom. Više nisi prva stvar na koju pomislim kada idem spavati i kada se probudim. Tvoje mjesto će zauzeti netko drugi, tko to zaslužuje i tko zna što ima kada ima mene. Žao mi je, ti si sve svoje prilike iskoristio.

''Da voliš ga, znam to. I znam da se ne možeš zamisliti s nikim drugim osim s njim, kužim to. Prošla sam kroz sve to, ali zašto bi svoje vrijeme provela kod kuće sjedeći i ispitujući se gdje je i s kim je? Stvarno misliš da on misli na tebe? ...Ne. Naravno, boli činjenica da je on sad s nekom drugom. Da, vidjet ćeš ga s novom curom. Pripremi se, jer boljet će. Držat će ju malo bliže sebi i stisnut njenu ruku samo zato što zna da ga gledaš. On zna da te to ubija i baš zato ce to napraviti. Nemoj dopustiti da te to povrijedi jer je to upravo ono sto on želi. Ne daj mu ono sto hoće, uopće ne zaslužuje to. Sve o čemu ce on pričati je njegova nova cura i samo ce te pokušat napravit ljubomornom, želiš li to čuti? Ne. Zajebi i njega i 'njegovu curu', zažalit će. Vjeruj mi. Kada te napokon vidi s nekim likom, koji nije on, sa izrazom tvog lica i novog dečka, shvatit će da si sretna. I kako je sretan tvoj dečko jer te ima. I nemoj trošit noći gledajući u mobitel misleći na poziv koji nikada nećeš dobiti. I nemoj mislit da ne vidi da si na mreži, vidi, ali se ne želi javit jer zna da te to ubija. I nemoj mislit da kad prođe pokraj tebe neće te ni pogledat , pogledat ce i boljet će, hoće. Ali još više će bolit kada vidiš koliko je voli na svom profilu. Boljet će. Znajući da ti nisi djevojka koja ga nasmije, znajući da ti nisi prva osoba na koju pomisli kad se probudi i zadnja prije nego što zaspe. I znaš šta danas, sutra, slj.tjedan, mjesec više nećeš primat poruke, stalno ćeš ići na fejs nadajući se da je to on i da kaže da ce ti pružit još jednu šansu, ali vjeruj mi ima previše ponosa. Iako želi opet bit s tobom, neće ti reć. Uskoro ćeš shvatit da mu nije stalo do tebe i da on više nije prva osoba koju ćeš nazvat kad si uzrujana. On neće biti prvi koji će vratit osmjeh na tvoje lice. I boljet će, jako će boljet ,ali znaš šta ćeš napravit? Držat ćeš glavu uspravno. Pokazat ćeš mu da si bolja od njega i da ti nije potreban u životu. Pokazat ćeš mu da je napravio ogromnu grešku pustivši te.''

Već se dugo mučim sa jednim razmišljanjem u svojoj glavi i želim ga podijeliti s vama.
Znači, što ako se za nešto u životu jako boriš i stalo ti je do toga, a to ne uspjeva, treba li odustati ili nastaviti? Ako nastaviš boriti se , na kraju možda shvatiš da je bilo bezvrijedno, i iako ti sada znači sve, poslije možeš shvatiti da si dosta vremena potratio na nebitnu neku stvar bez koje u tom trenutku nisi mogao funkcionirati. No ako odustaneš, nikada ne znaš što će sutra biti i što će se dogoditi. Možda bi se baš sve promijenilo.. Ali svakim danom postaje sve teže jer ne znam jednostavno za što se odlučiti, kako se ponašati i kako reagirati na stvari oko sebe...

za dva dana gotovo je moje osnovno školovanje. Kada pogledam unazad ostavljam toliko preljepih trenutaka i idem dalje, krećem na svoj životni put... Tako mi je teško odvojiti se od svog razreda, ali znam da me čekaju nova poznanstva, čega se i najviše bojim. Što ako ne pronađem nikoje prijatelje u srednjoj školi i ako budem sama cijelo vrijeme? toliko pitanja i problema roje se u mojoj glavi a ja stvarno ne znam što i tko mi može dati odgovor na njih. Držite mi fige da sve prođe dobro, da upadnem u gimnaziju, i ako budete imali volje napišite malo kako je vama bilo prvi dan u srednjoj :))

kako je to moguće? Kako ti netko koga si volio, i još uvijek voliš cijelim svojim bićem može nanijeti toliko sreće, ali i toliko patnje i boli. Kao da može upravljati sa tobom. Osjećaš se potpuno u njegovoj blizini. I samo ti znaš koliko si suza potisnula pred njim, a kod kuće ih sve istresla, cijelo vrijeme si se borila s njima, samo da ne pustiš suzu pred njim... Ne smije znati da ti je stalo, a onda u toj maloj mračnoj sobi, kao da samo 'ispadnu' iz tebe. Slijevaju ti se niz vruće lice, tako brzo jedna za drugom, da ih i prestaješ brojati jer ih je svakim danom sve više. Jure tvojim licem bez stajanja, bez odmora, i zapitaš se gdje im je kraj. Znaš da moraju doći bolja vremena kada ćeš i ti biti sretna , ali ti je dosta čekanja tih dobrih vremena. Dosta ti je. Moraš nešto poduzeti sama. I ti tto dobro znaš. Ali znaš i da će biti teško. Ovaj puta čvrsto odluči. Ma ja znam da si hrabra, JA vjerujem u tebe!

sjedim i zurim u svoje slike na zidu. Svi trenutci zapečačeni fotografijom. Cijeli zid zapečačen uspomenama. Samo puko zurim u njih i polako ih skidam, jednu po jednu, prisjećajući se svega. Želim da prestanu biti dio mene. Ne želim se svaki dan prisječati nečega što se više nikada neće ponoviti. ne želim svaki dan prolaziti kroz isto gledajući te slike. Znam da sam to još davno prije trebala odlučiti ali nisam imala hrabrosti. Sada sam znala da ja to mogu. Znala sam da ću uspjeti... Znala sam da moram prestati živjeti u tim lijepim uspomenama i krenuti dalje. No, kad bi barem sve bilo tako lako. Kada bih mi se barem taj moj smješak koji sam jednom imala na tim fotografijama vratio i zauvijek se zapečatio u , i na meni. Čudno je kako se ljudi mijenjaju a te fotografije su uvijek iste, sjećanja ti ostaju zauvijek. I da ih sve pobacam, i da ih sve poderem, zauvijek ću se sjećati... Odustajem, vraćam i ovih par slika na svoje prijašnje mjesto. Odustajem jer dio mene počiva na ovim slikama. Dio mene koji nikad neću moću vratiti nazad. Dio mene koji zna da samo njemu pripada...

I zašto to ponovno radim sama sebi... Zašto nastavljam. Zašto u mračnoj sobi, sama, povlačim hladan žilet kroz svoje tijelo, zašto to unutrašnju bol zamjenjujem vanjskom? Da, vidjela sam te s njom, i bio si sretan. Ili si se samo tako činio... Zašto ne mogu prihvatiti tu činjenicu da te više nema. da više nisi moj, i da ja više nisam tvoja. Da ti ja više nisam osoba koja ti može uljepšati dan, ali ti moja i dalje jesi... Zašto nastavljam? Zašto bol hranim suzama?! Zašto si to radim. Zar ljubav ne bih trebala bit bezuvjetna, zašto ne mogu prihvatiti to da si ti s njom sretan. ako te volim to znači da želim da si ti sretan, a ti sada jesi sretan, bez mene. zašto je to tako teško? zašto je teško prihvatiti to da si nastavio dalje a ja još stojim u mjestu. možda je ovo ljubav na moj način, možda i dalje očekujem i priželjkujem da ti možeš biti sretan samo samnom, ali nije tako! živim u onim danima kada si me voljeo... zapravo sada više nisam ni sigurna je li to bila ljubav. ali znam da sam bila sretna kao nikad, i da mi je to bilo dovoljno.

Željela sam se okušati u pisanju pjesama, pa evo kao nekakva moja pjesma :$
Još jedno pitanje imam od kojeg srce me je boljelo
gdje nestao je čovjek koji me je voljeo
gdje nestala su sjećanja od kojih srce zebe?
Sada vjerovatno misliš ma ko ju jebe?
a ona je luda i plaće noćima
i tvoja slika joj je noćima pred očima!
no samo je još jedna obična cura
slomi ju do kraja nekako će da život gura
misliš da su lažne suze koje niz lice padaju
a iz dana u dan njeni osmjesi stradaju
i svi se pitaju gdje joj je osmijeh nestao
između jave i sna život joj je prestao
taj osmjeh za koji bi život ja dala
za njega to sve je bila šala.
I boli ju kad tebe mora s drugima gledati
no ona se i dalje nije htjela predati
znala je da snage ima, crpila ju iz dubina
bila je to hrabra cura, bila je suviše fina
stisnula je šake i dignula je glavu
sa suzom u oku rekla naći ću ljubav pravu
znala da će dio njega nositi do neba
kunila se,vikala i do groba ako treba
i da će zauvijek ostati njegova beba
divim joj se još i sada što je hrabra bila
godinu je dana cura ljubav krila
nije htjela sažaljenja suviše je jaka
jednostavno ona vam je bila taka!

I onda zastanes i shvatis, da nista nije isto a nista ne mozes promijeniti, sve je tako kako je htio ili ne htio prekasno ti je. I zelis svima ugoditi, gledas samo druge, njihovu srecu, a ni malo ne maris za sebe, znas, jedan je zivot, pa se zapitaj , ti gledas za drugog da njemu bude dobro, a tko gleda na tebe? Mala moja, nitko... Svi su navikli kako si ti, mala moja , dobrica. Da si uvijek dobra prema svima, i zrtvovaces svoju za tudu srecu. Ali zasto mala moja, zasto? Osvrni se, zivot je jedan ,tko ce uzivati ako ne ti, mala moja. A tako sam te voljeo, a ti, nisi mi nikad ispunila tu srecu da budes samnom, samo zbog drugih ljudi, mala moja , time si me unistila, a i sebe si, znam to, od drugih ti to mozes skrivati, ali od mene , mala moja, od mene ne. I zbog te tri cure koje su me voljele, a ti ih nisi htjela povrijediti, povrijedila si mene ali znas sto, mala moja , da ih je bilo i tristo, nijedna te nikada nece zamijeniti, mala moja.

Okeej hitno, ali hitno trebam pomoc, molim vas ako imate vremena i volje pomozite mi to mi jako znaci !
Trebam napraviti neko izlaganje, nekakav govor sutra za Hrvatski jezik, onako od 3-4 minute nesto sto cu ja govoriti, tema moze biti bilo koja. Izlaganje treba imati uvod razradu i zaplet. Bila bih vam jako zahvalna kad bi mi barem dali nekakve ideje, teme, recenice, bilo sto! To mi utjece na ocjenu i ocajnicki vas molim za pomoc. Puno hvala unaprijed!