Ne pisem vise. Nemam inspiracije više kao prije. Otkako mi je on otišao, i otkako mi fali, dane si pokušavam ispuniti obavezama pa svoju sobu spremam skoro svaki dan, samo da ne mislim na to koliko mi fali. No, znaš, ipak, na kraju dana, kada se ugase svjetla, i kada ležim u krevetu, poželim da si tu. Stvarno to jako poželim. Poželim te zagrliti, poželim čuti onaj tvoj zarazni osmijeh i osjetiti tvoj miris. Poželim zažmiriti u tvom zagrljaju i znati da je to mjesto gdje pripadam, gdje sam sigurna. I onda, ponekad, čak i zaplačem. Slomi m se jer mislim da nisam dovoljno jaka za to. Nije to za mene. Ti si na drugom kraju svijeta, kako da mi to ne smeta? Kako da se nosim s tim. I još kada vidim sve one sretne parove u gradu, kako nasmijani šetaju, i drže se za ruke. Pa sve bih dala za jednu minutu s tobom. Sve!

Veza na daljinu.
Mislim da u ovoj rečenici nije bitna ova daljina, bitna je ta riječ veza.
Ja iskreno sama nikada nisam vjerovala u to, kako netko tko ti je tako daleko tjelom, može ti biti tako blizu srcem?
Kako jedan smajlić na facebook-u može zamijeniti onaj njegov blentav osmijeh?
Teško je i samo pomislit da ga neću vidjeti 2 mjeseca, da mu neću moći povjeriti svoje probleme, da me neće imati tko zagrliti, pogledati me u oči i reći mi 'volim te'. A za sve je kriva ta prokleta daljina. Za sve su krivi ti kilometri, ali daljina, ona ne znači ništa, ako ta osoba znači sve. I znam da će biti teško bez tebe 2 mjeseca. stvarno hoće. I bit će preteško. I bit će dana kada neću moći, kada ću sa srušiti i plakati jer ću poslati i daljinu, i sve u kurac. Ali ljubavi moja, trudit ću se. Jer znam da se isplati. Znam da se zbog tebe stvarno isplati sve što radim. Znam da će i tebi biti teško. I razumijem te. Ali vjerujem ti. I znam da me nećeš prevariti. I znam da ćeš i ti samo čekati taj dan kad ćeš se vratiti i kada ću ja ponovno biti u tvom zagrljaju.
Ali znaj da mi je teško. Tek sam te upoznala, nismo dugo u vezi, i jednostavno mislim da ću na neke dane pomisliti da mi nismo dovoljno snažni za ovakvu vezu, da mi to ne možemo. Ali ti ćeš mi onda dati nade. Ti ćeš mi onda reći da me voliš, i da znajedno ćemo odbrojavati dane do tvog dolaska. I nije istina da vrijeme prolazi sporo samo kad ti je dosadno. Vrijeme prolazi prokleto sporo i kada ti fali netko kao što sada upravo ti fališ meni.
I molim te, samo mi obećaj da nećeš odustati od mene - od nas. I obećaj mi da ćeš mi se svaki dan javiti, da ćemo svaki dan razgovarati, jer dan kada ne razgovaram s tobom je potraćen dan. I obećaj mi da nas ta daljina, ta kukavica, neće posvađati. Da ćemo ostati zajedno. Ne zauvijek, glupo je očekivati da ću s tobom biti zauvijek. Ali da ćemo biti zajedno još dugo, i da ćemo biti sretni. I kada dođeš, za dva mjeseca, da će sve biti samo naše, da će sunce sijati za nas, i da će se zvijezde po noći paliti za nas. Da nas neće biti briga za nikoga i ništa. Da ćemo biti potrebni jedno drugom, i da ćemo biti sve jedno drugom, i da ćemo uživati.
I ne zaboravi, kad ti netko nedostaje , to je dio ljubavi. Ako nikada niste razdvojeni, nikada nećeš znati koliko ti netko znači. I da, daljina me spriječava da te vidim, ali ne i da te volim. Daleko od očiju, ali srcem nikad bliže. volim te ljubavi, i možemo mi ovo!