Rasprema sam stvari danas, pa sam naletia na neku koščicu u ruksaku šta ju je valjda miš koji ostavia unutra. Dobro da nisam doma i tu beštiju donia.
Vruće mi je, kapljem po stolu, i desnom rukom, kako tipkam, razmazujem znoj po stolu. I sliva mi se niz torzo sve (nemam skoro ništa na sebi, pa je sve mokrije). U brdu je uvik bilo ugodno, a nazad u gradu, pari da sam u kutiju uša, sparno, vruće je i gusto.
Mislim, brdo, može zbunit ljude kad to kažem, ali je, na kojih tristotinjak metara iznad Komiže je misto, i okolo je strmo, i jebemu, brdo je.
Sad sam slike prebaciva na komp, i aparat mi još po dimu... smrdi? miriše? zašto nema neutralna riječ za miris? glupo mi je napisat da se "čuje"... jer je kuća dvistopedeset godina stara siromaška potleušica, i grijali smo se (trebalo je, drugi dan je sneveralo, i baš zazimilo) i kuvali na drva na otvorenu vatru. Ognjište, uistinu.
Na ugodnome mistu sam bia, mirnome, super ljude upozna, entuzijaste, fizički sam radia, korisno, opušten sam sad i zadovoljan. Na najlipšem tušu sam se tušira. Malo iznad mista, odma ispod polja, je gornja gustirna za prat se (na donju, veću, se uzimalo vodu za pit i kuhat, i suđe prat). I doša bi gore, skinia bi se, sta na toplu, ravnu i mekanu plohu od nekakvog cementa, čega već (jer kad kažem cement, onda će svima na pamet past da je hrapavo i ružno, a nije, nego je izblijedjela, topla siva boja, šta divno dira stopala), i u sunčanome zraku, mirisavoj tišini, gleda doli, put vale, priko šume i starih pristava, put mora i mislia kako bi bilo divno da se još neko tušira sa mnom. Je, voda je friška kad je sićem izvučeš iznutra, i prisiće te i smrzneš se na momenat, ali ajme, da te neko uvati pa se zagrijete... eh.
No dobro. Idemo dalje.
Prvu večer kako sam doša, sluša sam napušenog osamdesetogodišnjaka kako recitira erotsku poeziju, opisuje svoj "Dan D" sa četrdeset godina mlađom ljubavnicom, i mislim kako je ovo nevjerojatno, kako ću ovo uvik pričat, samo šta sam to sad svea na jednu rečenicu, jer ne znam opisat sliku, taj momenat. Trebalo je bit tamo, stil. No, jedino šta nije valjalo je šta on nikako ne bi pušta joint kad bi doša do njega. Sestra njegova je ipak pristojnije pušila.
I vidia sam nekakvoga sokola (neko je zna koja je točno ptica, ali sam ja zaboravia) crvenoga, sa narančastim preljevom sunca šta zalazi i tuče odozdal, isprid dubokoga plavoga neba, oni momenat prije nego šta predvečer počne, samoga gore, ne previsoko, nego taman visoko da osjetiš duboki zrak na kojemu je.
Jedan dan je đanki doša sa sestrom (ne njegovom) po kozlića šta mu ga je ona prodala (a kozlić je zadnje Bartolomeovo dite, prije nego šta su ga uškopili da ga smire, jer je bia divlji prije. pobiga je bia i kozle žensko odvea sa sobom, da ima šta jebat, je li, i luta je po Visu, i na kraju doli u Komiži provalia u staju i navalia na koze. heroj pravi, al ga je to došlo jaja. i sad se fino deblja i pod nož će skoro).
Mi smo u to vrime dizali krov sa kuće u kojoj smo spavali (a isto je puno stara, ne znam koliko, sadašnji interijer sigurno sto godina, a na zidu je urezano "živila NOV" i nešto di se SKOJ spominje, jer je bilo partizansko misto, i tamo su se sakrivali), i čua sam kako mali skriči i okrenem se i vidim ga kako iskače furežu iz ruku, a ovaj se sklizne i potrči za njime, al ništa od toga. Malo posli je proša kraj nas, sa po dvi noge u svakoj ruci, držeći ga naopako, a Antonela je gori u oboru plakala i vikala, još najmanje po ure nakon šta je sestra došla do nas i rekla nam da je doli ostavila kožu, pa da je ili zakopamo ili nešto drugo. U vražju mater, ostavila ju je kraj vanjskoga stola, pa su se velike muhe počele skupljat. A mušica nam i inače nije falilo.
(ovo nije bia "ne jedite životinje" odlomak, nego samo opis događaja)
A dok smo ploče sa krova skidali, pusto smo beštija, mrava (pa su u panici trčali okolo i nosili larve na sigurno), glista, škorpiona, pa onih oklopljenih šta se skupe u lopticu uznemirili, i paucima smo stalno morali mreže razbijat da možemo doć di tribamo (inače, dok me nije bilo doma, jedan mi je u šlapi napravia mrežu), i nije mi uopće smetalo. Mislim, nisam ni inače neki paničar, al draže mi je da nismo skupa. Samo šta bi mi se navečer, u postelji, pred spavanjem, pred očima počela vrtit ta masa života, točkice bi bile mravi, i šta sve ne. Je li malo glupo šta se osjećam ugodnije ovde di je čisto i malo pa sterilno, jer nema toliko živih bića? Malo mi glup izgleda taj osjećaj. Možda zato puštam pauke da žive kod mene dokle god nisu na krivome mistu.
Kako bilo, sad sam nazad u Zagrebu i čekam Ameriku, i vidim da će ovo mrsko lito, sa previše alkohola dobro ispast na kraju. Vis i neke druge stvari su me spasile. Eto, par koraka više prema sreći, uvik to dobro dođe. Uvik nešto grubo može upast, i ugodu mi pokvarit. Ali šta se triba zamarat sa time?
-------------------------------------------------------------
Idemo slikovni dio:
tri slike večernje atmosfere



nešto se suši, nešto provjetrava. i ima puno boja

misto (jel ima smisla reć misto za pet kuća, od kojih dvi i po imaju krov?)

pas

ako budete dobri, ugledat ćete Jabuku

kuhanje u vanjskoj kužini

ovo je dio onoga šta se vidi sa gustirne

i krov kojega smo skidali

deset slika je dosta.
|