Jučer sam bio radostan kada sam na dnu lučice vidjeo još jednog puža. Kada sam ga izvadio, moje je oduševljenje odmah splasnulo, puž je dugo ležao u mulju lučice. Ipak sam ga donesao doma da na njemu treniram čišćenje. I nakon dosta posla školjka je bila ružna. Baciti ili ne? Pa kada je već za baciti, zašto se ne poigrati i pogledati kako puž izgleda iznutra.
Stavio sam na stol brusni papir i nakon dva sata posla bio sam sretan. Zanimalo me kako kućica ovoga puža izgleda iznutra, a sada sam dobio odgovor.
Rezultat možete vidjeti na fotkama. Zbog usporedbe, stavio sam pored jednog čitavog iz moje kolekcije.

Oznake: Jadranski puževi, presjek ljuske puža

Na putu do dućana dan su mi uljepšale ljubičice. Krasno ih je vidjeti u danu kada nam se vjerovatno sprema snijeg.

Ova ruža svaki je dan bivala sve ljepša i čekala je trenutak da ju slikam i poklonim mojoj Ljubavi.

Upravo tako kako sam naveo u naslovu, ja naše blogove doživljavam kao naš svijet, svijet moje Ljubavi i moj, naš prostor u koji je otvoren pristup svim prijateljima. Bez obzira da li je riječ o njenom ili o mom blogu, za mene je to naš svijet.

Davno smo se sreli na blogu i mislim da mogu slobodno reći da smo se od tada tražili u onom moru blogera koji su tada pisali na blogu. Osjetili smo tajnu nit koja nas je vezala i postajala sve čvršća veza. Život u virtualnom svijetu ima svoje zamke, ima nesporazume a prava ljubav i beskrajno povjerenje jedini su put koji dvoje ljudi može vezati u neraskidivu vezu. Kroz sve ove godine na blogu upoznali smo mnoge blogere koji su kao i mi doživjeli ljepotu ljubavi, ali su netragom nestali daleko jedno od drugog. Za razliku od njih mi smo slijedili svoj put ljubavi, čvrsto vezani onime što je u nama i čvrsto s rukom u ruci išli dalje. Naše vjenčanje na blogu najljepši je trenutak u mome životu.

Danas smo sretni u našoj ljubavi. Na žalost, ne možemo biti fizički zajedno u svakom trenutku. No ta razdvojenost nije razlogom da nismo stalno zajedno, a život na blogu dio je te naše stvarnosti. Jutrom kada startam komp najprije otvorim blog moje Ljubavi, navečer kada ga gasim, njen blog zadnji ugasim. Njen mi je blog stalno otvoren i kao što bih to radio da smo zajedno, često ju zagrlim i poljubim u komentarima, imam osjećaj da je tu uz mene. Imam osjećaj da je njen blog dio naše stvarnosti u kojoj je ona tu pored mene na krevetu ili u susjednoj sobi, da ju mogu nježno poljubiti dok spava. Život na blogu nije za mene virtuala nego stvarnost u svakom trenutku.
Često mogu vidjeti kako blogeri u šali kažu: A šta će reći Morski ako nešto napišu ... haha ha. Jasno da su svi dobro došli u taj naš svijet u kome smo ipak mi iznad svega.

Moje iskrene čestitke novom Predsjedniku Amerike, gospodinu Baidenu.

Nakon Krampusa kojem je jedina svetinja bilo JA i njegovo veliko JA, Amerika je napokon dobila Predsjednika kome je svetinja MI, Mi možemo sve postići ako smo ujedinjeni. Bilo je pravo zadovoljstvo slušati njegov nastupni govor. Bilo je zadovoljstvo čuti pored svega što želi postići, da će najprije stati u obranu Zemlje i vratiti se Pariškom sporazumu od kojeg je Kramp odustao svojim potpisom na prvom dokumentu koji je potpisao. Puno je ciljeva spomenuo u svom govoru i vjerujem da će od prvog dana krenuti zacrtanim putem. Želim mu da u svemu uspije.

Puno je simbolike bilo i prilikom odavanja počasti Nepoznatom vojniku na groblju Arlington. Joe Baiden i gospođa Harris a iza njih tri bivša predsjednika.

Još jednom primite moje i u ime moje Drage iskrene čestitke , gospodine Joe Baiden.

Oznake: Joe Baiden

Godina 2008 ... ljubav je vječna

Uvijek ću te voljeti, Ljubavi moja

Jesenas sam pod mojim hrastom pokupio šaku žireva i stavio ih u posude na mom prozoru nadajući se da će proklijati i da ću imati lijepe sadnice. Želio sam napraviti i video kako klijaju i rastu pa sam svaki dan fotkao. Bilo je lijepo vidjeti kada se pojavio prvi korijen. Bilo je lijepo vidjeti kako napreduju iz dana u dan. A onda je napredovanje stalo. Danima se nije ništa dešavalo dok su izdanci propadali. Na kraju je iz ljušture izašao crv i sve mi je bilo jasno. Pojeo je život u sadnicama i ostavio samo prazne ljušture.

Podsjeti me ovaj crv na ljude koji su prepuni sebe i svoje pameti, koji misle da su centar oko kojega se svijet vrti. Prepuni slatkih riječi uvuku se među ljude, uvuku se u ljude i onda počnu izjedati iznutra. Pojedu jetru, pojedu žuč, a najviše boli kada grebu srce. I kada se dobro najedu, kada ostane samo prazna lešina, tada ispuze i produže dalje. Pužu dalje samodopadno i samozadovoljno i ne čuju kako iz praznih lešina tiho dopire: kriv si ... kriv si ... kriv si za leševe koji su ostali ....

OVAJ TEKST NIJE PISAN PROTIV BILO KOGA IZ BLOG EKIPE S KOJOM SMO RATOVALI. SVAKI MOMENTAR KOJI BUDE IŠAO U TOM SMJERU BITI ĆE OBRISAN

Da mogu, sjeo bih s tobom u školjku i odveo te daleko, daleko ... Daleko od zime, od snijega, od potresa i korone, daleko od ružnih snova.

Zagrljeni bi plovoli prema pustom otoku otoku iz mašte. Palme do mora, pijesak i mi. Prepustila bi se mojim poljupcima, prepustio bih se tvojim milovanjima i bili bi sretni, tamo daleko, daleko ... šum mora i beskrajna ljubav...

Oznake: Kako na pusti otok

Kao i mnogim zaljubljenicima snježnih radosti i nama je korona onemogućila odlazak na nama najdraža mjesta. Sigurno se pitate koji su to naši izbori. Da vas ne držim u neizvjesnosti to su ona poznata mjesta MaderUnderTaten i TatenUnderMader. Kako Draga ne voli snijeg, ona obično ostaje u toplom džakuziju s pogledom na snježne padine i mene koji izvodim skijaške vratolomije.
I tako nam je ostalo samo da se prisjećamo lijepih snježnih trenutaka, kao što se prisjećamo lijepih trenutaka Japana.

Ostale su fotke iz prosinca tamo neke davne godine 2009. a to vam bilo vako ...
Probudim se jutrom pored Drage a vani snijeg. Meni zaljubljeniku u snijeg nije dugo trebalo da se spremim i uživam u rijetkom snježnom doživljaju Rijeke pod snijegom. Pješice do grada ... Ljepota grada pod snijegom u svakom pogledu.

Po povratku, uspjeo sam nagovoriti Dragu da zajedno izađemo i uživamo u zimskim radostima. Nezaboravni trenuci ... Bilo je grudanja, padanja u snijegu i često sam morao pomagati Dragoj da se pridigne dok joj je guza bila puna snijega. Najljepša od svega ipak je bila zajebancija u sarkofagu kao na saonicama. Ovom prilikom zahvaljujem zaigranima koji su nas snimili u našoj igri.

Sigurno se pitate: Kako nam nije bilo zima? A? Ljubav i igra najbolje su grijalice.
Valjda će i ova korona napokon otiči k vragu i dozvoliti nam da opet zajedno uživamo.

Stojim čitavo jutro na prozoru, gledam pahulje snijega koje bura donosi iz zaleđa Rijeke. Nadam se da će početi stvarno padati jer obožavam snijeg.

Pažnju mi privukla vrećica sa pšenicom, odbačena u kontejner. Počeh razmišljati o simbolici ... svijeće su dogorjele, ukrasi maknuti s bora i zidova ... Kome još treba pšenica posađena za sreću?
Obukoh se i siđoh da uslikam bacanje simbola sreće u smeće ... osjetih tugu ...

Nedavno mi sin donesao školjke koje sam nekada sakupljao dok sam plovio barkom, kao i školjke koje je on našao.
Ovo je tek manji dio zbirke.

Oznake: školjke, ljepota školjki

Da puno ne duljim uvodom kako sam se zaljubio u gljivarenje vrijedi spomenuti da je to bilo 1986.g. Mogu slikovito reći da sam se "otrovao" gljivama već kada sam samostalno ubrao prve vrganje. Nabavio sam literaturu, učlanio se u gljivarsko društvo i dao u proučavanje gljiva i potragu za gljivama. Nije mi bilo bitno ubrati vrganje, uživao sam lutati šumama kao vuk samotnjak i upoznavati svaku novonađenu gljivu. Moja je izreka da se pred svakom gljivom moramo pokloniti kao pred ženom da bi ju ubrali.

Tu sada dolazimo do biti. Nikada prije toga nisam bio u šumi, a kao mnogi čuo sam priče o opasnosti od životinja u šumi. Tu je na prvom mjestu medvjed ili medvjedica s mladima, pa divlje svinje, a tko zna ne vrebaju li negdje vukovi ili risovi. Za morskog vuka i čovjeka od grada i asfalta, opasnost je vrebala na svakom koraku. Vidjeo sam dijelove šume razrovane od divljih svinja, naišao sam na medvjeđe govno iz kojega još isparava ... Vidjeo sam svježe tragove medvjedice s mladim.

Usprkos svim strahovima, moja je ljubav prema šumi bila jača. Da bih bio barem malo sigurniji odlučio sam napraviti mačetu kao obranu. Prijatelj mi je od lista opruge napravio tijelo mačete. Ja sam si dao puno truda da držak bude otisak moje šake i da idealno leži u ruci. Korice sam učinio od fine lipovine koja se da lako obrađivati, a onda ih oslikao crtežima raznih gljiva. Dodao sam pleter od trešnjinog drveta, dodao alku za vješanje na opasač a onda sve obukao u plastiku.

Mačeta mi je davala hrabrost i sigurnost sve dok u Bifeu Lovac u Fužinama nisam na zidu vidjeo prepariranu glavu vepra. Ajme strave, kao da je slonova glava ... pa kako da se ja mačetom obranim od takvog čudovišta. O medvjedima da se ne priča.
Na kraju sam upitao prijatelja lovca šta u šumi učiniti u slučaju opasnosti. Fućkaj, pjevaj, lupaj štapom po stablima, stvaraj buku i sva će divljač bježati prije nego se sretnete. Od tada smo mačeta i ja bez straha lutali šumama i uživali u ljepoti šumskog svijeta.
O ljepoti življenja nekoliko godina među medvjedima već sam pisao u jednom bivšem postu.

Da bi ovaj tekst bio jasniji ipak treba malo uvoda.
Vjerujem da se mnogi samci sreću s istim problemom kao ja ... što kuhati svaki dan. Ma nisam baš samac. Živim s materom koja ima 91 godinu. Na sreću, još se uvijek dobro drži i najčešće kuha ručak za oboje. I tu je sada problem. Ona može jesti isključivo piletinu ili puretinu i meni ta perad već izlazi na uši. Glupo mi je da nas dvoje kuhamo dva ručka, a pored toga, kako sam često na moru dođem već na gotovo. Povremeno ja sebi skuham više hrane pa ju raspodijelim na više obroka koje spremim u frizer. No uglavnom, kao što rekoh, već mi perje raste iz ušiju.

Sada se vračam na glavu temu. Dolazi nova godina i valjda mogu sebi spremiti odojka i nešto kiselo, barem da me želja mine. A kako sebi spremiti jednu, dvije sarme ili pola kile odojka?

I tako ja sebi kupih skoro kiluipo carskog mesa i glavicu kiselog zelja. Skuhao sam odličan sekelji, ostavio dva obroka za pojesti, ostalo rasporedio porcije u frizer.
Kupio sam i zadnju četvrtinu odojka i lijepo ga ispekao, milina jedna. No meni je za pojesti dovoljno tek koji komadić. Zato sam izrezao čitav butić i zalio ga u mast. Zašto jesti svaki dan na silu samo da se ne baci, a svakim danom stajanja u frižideru, odojak gubi na ukusu a i popne se navrh glave jesti samo da se ne baci.
Dva dana blagdana, a imam mjesec dana što jesti. Dovoljno je samo spremiti kakav prilog.

Mislio sam, nadao sam se da će nam Nova godina donesti barem nešto dobroga, pa makar i na blogu. No po običaju, prevario sam se.
Grincajg nastavlja i dalje po svome i onda će se čuditi kada ga prozivamo i napadamo. Pa valjda imamo pravo reči da ako je netko psihički bolesnik, mjesto bi mu trebalo biti kod psihijatra, a ne na blogu gdje uporno nastavlja s vrijeđanjima i kada ga nitko ne dira.
Grincajg, srami se i već jednom stani pred zrcalo i pogledaj sebe, ostavi druge na miru. Zar tebi ni jedan dan ne može početi bez prozivanja i vrijeđanja?

Kao i prethodnih godina, i ove godine nastavljam sa svojim kalendarima. Najljepše je ono što sam napravim. Svaka stranica je na margini umjesto kalendara koji nam nudi blogeditor.

Svima želim ljepšu godinu od ove iz koje smo izašli