Jesenas sam pod mojim hrastom pokupio šaku žireva i stavio ih u posude na mom prozoru nadajući se da će proklijati i da ću imati lijepe sadnice. Želio sam napraviti i video kako klijaju i rastu pa sam svaki dan fotkao. Bilo je lijepo vidjeti kada se pojavio prvi korijen. Bilo je lijepo vidjeti kako napreduju iz dana u dan. A onda je napredovanje stalo. Danima se nije ništa dešavalo dok su izdanci propadali. Na kraju je iz ljušture izašao crv i sve mi je bilo jasno. Pojeo je život u sadnicama i ostavio samo prazne ljušture.
Podsjeti me ovaj crv na ljude koji su prepuni sebe i svoje pameti, koji misle da su centar oko kojega se svijet vrti. Prepuni slatkih riječi uvuku se među ljude, uvuku se u ljude i onda počnu izjedati iznutra. Pojedu jetru, pojedu žuč, a najviše boli kada grebu srce. I kada se dobro najedu, kada ostane samo prazna lešina, tada ispuze i produže dalje. Pužu dalje samodopadno i samozadovoljno i ne čuju kako iz praznih lešina tiho dopire: kriv si ... kriv si ... kriv si za leševe koji su ostali ....
OVAJ TEKST NIJE PISAN PROTIV BILO KOGA IZ BLOG EKIPE S KOJOM SMO RATOVALI. SVAKI MOMENTAR KOJI BUDE IŠAO U TOM SMJERU BITI ĆE OBRISAN