Upravo tako kako sam naveo u naslovu, ja naše blogove doživljavam kao naš svijet, svijet moje Ljubavi i moj, naš prostor u koji je otvoren pristup svim prijateljima. Bez obzira da li je riječ o njenom ili o mom blogu, za mene je to naš svijet.

Davno smo se sreli na blogu i mislim da mogu slobodno reći da smo se od tada tražili u onom moru blogera koji su tada pisali na blogu. Osjetili smo tajnu nit koja nas je vezala i postajala sve čvršća veza. Život u virtualnom svijetu ima svoje zamke, ima nesporazume a prava ljubav i beskrajno povjerenje jedini su put koji dvoje ljudi može vezati u neraskidivu vezu. Kroz sve ove godine na blogu upoznali smo mnoge blogere koji su kao i mi doživjeli ljepotu ljubavi, ali su netragom nestali daleko jedno od drugog. Za razliku od njih mi smo slijedili svoj put ljubavi, čvrsto vezani onime što je u nama i čvrsto s rukom u ruci išli dalje. Naše vjenčanje na blogu najljepši je trenutak u mome životu.

Danas smo sretni u našoj ljubavi. Na žalost, ne možemo biti fizički zajedno u svakom trenutku. No ta razdvojenost nije razlogom da nismo stalno zajedno, a život na blogu dio je te naše stvarnosti. Jutrom kada startam komp najprije otvorim blog moje Ljubavi, navečer kada ga gasim, njen blog zadnji ugasim. Njen mi je blog stalno otvoren i kao što bih to radio da smo zajedno, često ju zagrlim i poljubim u komentarima, imam osjećaj da je tu uz mene. Imam osjećaj da je njen blog dio naše stvarnosti u kojoj je ona tu pored mene na krevetu ili u susjednoj sobi, da ju mogu nježno poljubiti dok spava. Život na blogu nije za mene virtuala nego stvarnost u svakom trenutku.
Često mogu vidjeti kako blogeri u šali kažu: A šta će reći Morski ako nešto napišu ... haha ha. Jasno da su svi dobro došli u taj naš svijet u kome smo ipak mi iznad svega.