Tako to bude kada čovjek malo prolupa pa se hoće napraviti važan.

Baš smo htjeli uživati zadnji dan u Opatiji. Planirali smo kupanje i odlazak u noćni život. Kupanje na Slatini, more fantazija. Čitav život uživam skakati u more, ni pličaci mi nisu problem. Ovaj sam se puta ipak mrvicu preračunao. Mislio sam napraviti poseban skok. Vidjeo sam da je u moru na par metara stepenica, no mislio sam kako mi nije problem da ju preskočim, a i dovoljno je duboko ... Tako sam mislio, ali ispalo je drugačije. Zaorao sam nogom po rubu stepenice i kupanje je za mene bilo gotovo, dok je Draga još dugo uživala u valovima.

Ova nam sitnica ipak nije pokvarila večer. Obukao sam samo majicu i u kupaćim gaćama krenuo s Dragom u šetnju Opatijom. Je da su turisti čudno pogledavali u moju nogu, ali, šta je tu je ...
U Opatiji upravo traje RetrOpatija. Pred Galerijom glazba, plesne grupe, a nakon toga glazba naše mladosti. Ljudi moji kako smo se naplesali na plesnom podiju Stonehengea pred Galerijom. (Ja i dalje u kupaćim gaćama, krvave noge)

Uvijek sam zadivljen prijevozom u Japanu. Skoro da je nezamisliv život bez metroa, vlakova i superbrzih vlakova. O točnosti pridržavanja voznog reda valjda zna čitav svijet. Trebalo mi je vrijeme da se priviknem na jednu sitnicu: Da nemoram trčati da stignem na vlak koji je upravo na stanici, da mi ne pobjegne pred nosom. Ubrzo će doći slijedeći. Superbrzi Shinkanseni, priča su za sebe. Na relaciji od cca 600km od Tokya do Osake, valjda svakih 10 minuta vozi jedan Shinkansen, a vožnja traje 3 sata.
Japancima je vožnja njihovim vlakovima normalan dio života, a men ije svaki puta vožnja sa 200km/sat bila poseban doživljaj.
Kako izgleda voziti se 220/sat možete škicnuti u ovom videu.

Svaka usporedba s našim vlakovima nemoguća je.
Upade mi u misao jedan detalj. Kada dođemo u Japan, već na aerodromu kupimo elektronsku karticu kojom plaćamo prijevoze i kupujemo u restoranima ili dućanima. Kada ju ispraznimo lako je doplatiti, a ono što nam ostane kada se vraćamo, jednostavno podignemo u gotovini na aerodromu. Ovo spominjem zbog načina na koji plaćamo prijevoze. Na vlakove se ulazi kroz automate koje otvarate karticom. Na izlazu opet prislonite karticu i automat naplati vožnju. Ako se vozite istim operaterom, od Tokya do Hiroshime ili bilo koje stanice, vožnju platite tek na izlazu na zadnjoj stanici bez obzira koliko ste vlakova mijenjali, ako niste napuštali stanicu prilikom presjedanja.

Draga još uživa u toplicama i svima šalje pozdrave.

Oznake: japan

Na H2 povremeno ide serija o "Ljudima koji su posebni". Prikazan je i prilog o čovjeku koji svojim glasom istovremeno proizvodi zvuk nekoliko instrumenata. Podvrgnuli su ga i stručnim ispitivanjima, ulazili u grlo i glasnoce kamerom da snime šta se događa dok proizvodi zvuk.

Imali smo sreću u Tokyu gledati upravo takav nastup. Sve što čujete na videu isključivo je njegov glas, bez ikakve dodatne snimljene pratnje. Zato mislim da naslov posta na najbolji način opisuje sve što je ovaj čovjek u stanju "odsvirati".

Draga još uživa u toplicama i svima šalje osmjeh i pozdrave

Oznake: Nevjerovatne mogućnosti glasa

Listajući uspomene iz Japana pažnju mi privukla posjeta ZOO parku u Osaki 2016.g. Bilo mi je zanimljivo snimiti kućicu s patuljcima, odmah nakon ulaza u ZOO. Dok su se djeca okupljala pred kućicom, počela je glazba, Snjeguljica je izašla iz kućice i sve je odjednom bilo u veselom pokretu. I mi smo bili djeca pored sve djece pred razigranim patuljcima.
Ne znam da li se prizor ponavlja svakih 15 minuta ili samo na puni sat. No bilo kako bilo, bilo je lijepo i veselo.

Za kraj, još jedna zgodna fotka iz ZOO. Sve sam joj lijepo objasnio.

Od tri tjedna rehabilitacije u toplicama, Draga je skoro na polovici i uživa bezgranično. Pozdravlja sve drage prijatelje

Oznake: japan

Jedna od želja prilikom pripreme ovogodišnjeg posjeta Japanu, bila nam je da vidimo japansko vjenčanje. Želja nam se nenadano ispunila u Kamakuri, u Tsurugaoka Hachimangu Shrinu. U Kamakuru smo išli da bi vidjeli Velikog Budu od Kamakure, o čemu već bude riječi kada se Draga vrati iz toplica.
Tsurugaoka Hachimangu najvažnije je svetište u Kamakuri. Utemeljeno je 1063.g. Svetište je posvećeno Hachimangu, vrhunskom božanstvu Minamoto obitelji. U podnožju svetišta nalazi se Maiden, pozornica za ples i glazbu. Na njoj se odvijaju i vjenčanja.

Tsurugaoka Hachimangu Shrine

Mladenci

Dosta mjesta bi uzelo da opisujem ceremoniju vjenčanja, pa samo ukratko: Ceremoniju vodi Kannushi, osoba koja je odgovorna za održavanje šintoističkog svetišta kao i za vođenje bogoslužja kami, božanstvu, kome je svetište posvećeno. Pomaže mu dodatna svećenica osposobljena za obavljanje zadataka, počevši od svetog pročišćenja do izvedbe svetog Kagura plesa.
Video je malo duži. Nisam želio da ga previše kratim, ipak je to naša uspomena.

Pri kraju videa, lijepo je vidjeti kako mlada i mladoženja s dva pljeska i naklonom pozivaju božanstvo da mu prenesu svoje želje, a zatim na isti način zahvaljuju, nakon čega izmjenjuju prstenje.

Za one koje žele znati više o ceremoniji prilažem prijevod s Wikipedije:

Shinzen kekkon, doslovno "vjenčanje prije kami", je ritual pročišćavanja šinto vjerovanja koji uključuje razmjenu sakea između para prije braka. Svečanost obično traje 20 do 30 minuta

Prehrambeni proizvodi, uključujući sol, vodu, rižu, sake, voće i povrće, ostavljeni su na svečanom oltaru za vjenčanje, na kojem je i vjenčano prstenje.
Desno od oltara stoji šinto svećenik, a lijevo je svećenica, Miko. Par stoji u središtu prostorije, dok najbliži članovi obitelji stoje iza stolova koji sadrže sake i male plodove

Svećenik će pročistiti svetište i privlači pažnju dobronamjernih duhova ili kami. Zatim, svećenik objavljuje početak san-san-ku-do ceremonije, ili "tri-tri-devet puta", odražavajući tri prisege uzete tri puta, predstavljene kroz tri čaše, izlivene tri puta i ispijanja u tri gutljaja. To često uključuje tri ulijevanja iz tri šalice (iz velike u manju, a zatim u najmanju koja se nudi mladima.). Prva šalica, najprije se lijeva mladoženji, koji pije iz nje prije nego što je ponudi nevjesti. Drugo lijevanje ide prvo nevjesti, a zatim mladoženju. Konačno izlijevanje ide od mladoženje, a zatim nevjesti (u suštini ponavlja se prvo izlijevanje).

Za sake aspekt ceremonije se kaže da je bit šinto vjenčanja. Ritual je možda nastao na samurajskim vjenčanjima, iako simbolika akcije i brojeva nemaju jasno podrijetlo. Neki vide ritual kao simboliku dijeljenja radosti i tuge bračnog para, drugi sugeriraju da je san-san homonim za "rođenje nakon rođenja", što upućuje na simboliku plodnosti. Drugi pak kažu da predstavlja muškarca, ženu i dijete, ili nebo, zemlju i čovjeka.

Par se zatim približava oltaru, gdje mladoženja čita svoje zavjete dok nevjesta sluša. Nakodo-u ili "provodadžiji" bit će zahvaljivano zavjetima. Ako ne postoji posrednik, imenovat će se prijatelj ili član obitelji koji će ispuniti tu ulogu, služeći ulogu sličnu "najboljem čovjeku" ili "djeveruši". Zatim se obitelji pridružuju pijenju sakea uz tradicionalno veselje "kampai" (živjeli).

U posljednjem dijelu svečanosti, svećenik nudi japanski zimzeleni oltar, koji odražava zahvalnost duhovima koji su blagoslovili zajednicu. Zatim slijede nevjesta i mladoženja pokazujući ponudu, a za njima predstavnik svake obitelji (često očevi mlade i mladoženje). Nakon toga se prikazuje prstenje.

U vjenčanim molitvama često se pozivaju bogovi Izanagi i Izanami. Ovi oženjeni bogovi bili su dio japanske predaje o "prvom vjenčanju" i pozvani su da odražavaju skladnu ravnotežu unutar braka. Drugi aspekti šintoističke vjenčane molitve uključuju poziv paru da radi na održavanju uglednog doma i da par ima djecu.

Ceremonija vjenčanja traje približno pola sata i ubrzo nakon ovog para već je dolazio slijedeći.

Draga uživa u toplicama i svim prijateljima šalje tople pozdrave.

Dodatak: Zlo je u nekim ljudima duboko ukorjenjeno. Može se prikriti, može se trenutno sakriti. Ali ono kuha u čovjeku i uvijek traži put da izbije u svojoj punoj bijedi.

Oznake: japan, shinto vjenčanje

Ispred stanice metroa u Shibuyi, Tokyo, nalazi se statua psa posvećena njegovoj vjernosti.
Hachiko, Japanski Akito, vjerno je čekao svoga Uena koji je na poslu preminuo od cerebralne hemoragije, svaki dan pred stanicom preko 9 godina.

Danas je Hachiko (10. 11. 1923 - 8.3.1935) jedna od ikona Tokya. Turisti iz čitavog svijeta svaki dan čekaju u redu da bi se pored njega slikali i da bi ga dodirnuli.

Vjernost i odanost psa bezgranična je. Pišući ovaj tekst nastojao sam izbjeći izraze "gospodar" i "vlasnik", pregrubi su za ovakvu ljubav, a ne znam koji bi naš izraz mogao opisati na pravi način odnos čovjeka i psa.

PS. Draga je godinama maštala o tome da može barem jedan puta sama negdije otiči, na godišnji. Sada kao kraljica uživa u toplicama i svim blogerima ovim putem šalje puno pozdrava.

Oznake: japan, Hachiko, vjernost jednog psa

Umjesto da pišem o onome lijepom što smo vidjeli i doživjeli, seriju napisa o ovogodišnjem putu u Japan, započeti ću sitnicama koje to nisu, a čine život u Japanu lakšim. Meni takve sitnice teško promaknu, pa evo malo zanimljivih opažanja.

Poznata je briga za čovjeka i sve se čini da bi se čovjeku pomoglo. U metrou, upade mi u oko znak križa i srca koji je stariji čovjek imao na ramenici naprtnjače. Upitah ga dali je to oznaka da ima problema sa srcem pa mi je objasnio da ima pejsmejker. Na prozoru primijetih i oznaku za koga su mjesta rezervirana. U opisu na upozorenju putnicima piše i da se na tome mjestu ne koriste mobiteli!

Na svakoj stanici metroa ili vlaka obično treba prepješačiti gomilu stepenica. Jasno da postoje pokretne stepenice i dizala. Da bi ljudima skrenuli pažnju da su stepenice zdravije za korištenje, na stubama piše koliko se izgubi kcal na svakoj stubi do vrha!

Kako vatrogasci bez puno traženja mogu pronaći hidrant? Jednostavno ... visoko na stupu stoji crvena ploča na kojoj piše da je tu vatrogasni hidrant. Kod nas, ako to nije stojeći hidrant, morate pronaći malu pločicu na nekom zidu na kojoj piše koliko je metara u kojem smjeru hidrant udaljen. Sumnjam da većina Hrvata zna što znače te pločice koje možda slučajno nekome upadnu u oko.

Odvoz otpada je priča za sebe. Zna se kojim se danom odvozi koja vrsta otpada. Otpad se odlaže na ulici i zaštićen je mrežom koja se nakon odvoza jednostavno omota oko ograde ili stupa. Otpad je odvežen isti dan do podne i ulice su čiste.

Kupatilo me posebno oduševilo. U Japanu čitava obitelj može uživati u jednom punjenju kade vodom. To zbog toga što se prije ulaska u kadu temeljito otuširaju i operu, pa voda nakon izlaska iz kade ne ostaje prljava za slijedećeg tko je na redu. Pored kade je nisko postavljena baterija s tušem i pored nje sjedalo. Sjednete, lijepo se otuširate do mile volje i onda uđete u kadu i uživate. Rado bih ovakvu kombinaciju imao u vlastitoj kupaoni.

Biser za kraj. Dok smo šetali uz jezero za oko mi zapeo ovaj "panj". Varate se ako mislite da je ograđen da netko ne bi na njemu oštetio auto. Ograđen je da bude zaštićen od automobila. I ovo stablo ima svoje značenje.

Oznake: japan, sitnice koje to nisu