Bilo je lijepo, prekrasno, jučer biti uz Dragu. Lagana šetnja u predvečerje s rukom u ruci. Razgovori o onome što je bilo i priče o onome što je pred nama. A pred nama je još puno lijepih trenutaka i opet Japan. Ovaj puta Japan bez traženja mjesta za pušenje ... Još samo da sjednemo u avion.

Umikido Gazebo, Nara

Japan se duboko ukorjenio u nama

Prije svega da kažem da se Draga osjeća dobro i da će za koji dan biti doma. Pozdravlja sve prijatelje i zahvaljuje na riječima podrške.

Dok sam jučer šetao oko Trsata tražio sam interesantan detalj za fotkanje. Kada sam već izgubio svaku nadu pojavilo se rumenilo na zapadu. Toooo ... Kako sam bio pored Čitaonice odmah sam se sjetio da je najljepše mjesto za fotkanje na Trsatskoj gradini. Već za par minuta sam bio na vidikovcu i na brzinu učinio dvije fotke fotićem i dvije tabletom. Samo četiri fotke i ljepota se već izgubila. Inače ovakvi prizori obično traju puno puno duže. Stvarno sam imao sreću u pravi se tren nači na pravom mjestu u poklonjenom trenutku ljepote.
Prva je fotka učinjena fotićem a druga tabletom.

Život nije samo crn ili samo bijel, samo sretan ili samo tužan. Sretni i tužni trenuci, lijepi i teški međusobno se isprepliću i nadopunjuju. Bez teških trenutaka nebi znali koliko su lijepi sretni trenuci i obrato. Tek nakon teških trenutaka na pravi način znamo cijeniti život i njegove ljepote.

Jučer sam bio kod Drage u bolnici. Sjedili smo sat vremena u hodniku i pričali, uživali u tome što smo zajedno. Vidi se da je najteži dio ostao iza nje, vidi se da je sretna. Svojim pozitivnim stavom utječe i na sve ostale pacijente na odjelu. I ne samo na pacijente.
Upitao ju doktor za vrijeme vizite:
Kako se danas osječate?
Odlično
Kako odlično?
Kao reparirani Mercedes!!!!!!!!!
Koje godište?
......
Doktor se nije mogao prestati smijati dok je bio u sobi.

Sat vremena brzo nam je prošao i vjerujem da brzo bude došlo vrijeme kada će bolnica biti samo uspomena.

Draga već šeće i sve bolje se osjeća. Napokon ću ju sutra vidjeti, makar tek na kratko sjedili u hodniku. Čitav dan pjevušim radujuči se sutrašnjem susretu.

Ovu je našu pjesmu Draga već prije stavila na blog. Kako je Sukiyaki blog prošlost mislim da nema problema da ju ovdije ponovo stavim. Nadam se da ćemo ju opet pjevati u Japanu ovoga proljeća.
Draga svima zahvaljuje na podršci koju joj pružate kroz komentare

Često život uspoređujemo s vremenom, sa olujom ili čistim plavetnilom. Mislim da ovaj video, jučer učinjen, na najljepši način govori kako je svaka oluja prolazna.

Teško mi je sjediti doma i tek povremeno nazvati bolnicu da čujem kako je Draga. Zbog gripe posjete su zabranjene, a na intenzivnoj zabranjeno je korištenje mobitela.
Jutros mi kažu da je Draga dobro, da su uklonjeni drenovi i da će vjerovatno sutra biti premještena na odjel. Nestrpljivo čekam dan kada ću ju moći držati za ruku.
Zahvaljujemo svima na komentarima podrške.

Za učiniti ovaj video snimio sam 151 fotku, svakih 10 sekundi, a slike se u videu smjenjuju svakih 0,1 sec bez tranzicije.

Upravo me Draga nazvala. Prve su joj riječi bile: Da sam znala, nikada nebih išla na operaciju! Teško joj se nositi sa bolovima i situacijom bespomoćnosti u kojoj se nalazi. Danas je napokon uz pomoć fizioterapeuta počela sa prvim koracima.
Znam da je operacija bila teška i da će trebati vremena dok se sve polako vrati u normalu.
Prenesao sam joj sve dobre želje koje joj upućujete.

Napokon sam maloprije imao priliku razgovarati sa doktorom koji je operirao Dragu.
Ugradio je 4 bajpasa, a sve je prošlo u redu. Ako sve i dalje bude u redu u ponedjeljak bi mogla biti puštena na kućnu njegu.
Sretan sam.

U planovima Japana za ovo proljeće, obavezno je ponovo posjetiti Miyajimu (Mijađimu), Dragoj posebo drag sveti otok.
Danas je operacija uspješno izvedena a sa respiratora bude skinuta tek noćas.
Već prije je doktor rekao da let avionom nakon operacije neće biti problem. Dakle putujemo.

Poseban je doživljaj maziti jelene koji slobodno šeću. Dovoljno je kliknuti i otvoriti ovaj lijepi video u mojoj galeriji.

Budi mi jaka danas, Ljubavi moja. Opet ćemo letjeti kao ptice, šaliti se na aerodromu u Dohi i uživati u Japanu.
Uz tebe sam svaki tren. Bdijem nad tobom dok si na operacijskom stolu.

Dok smo šetali Japanom, često je bilo vidjeti maske na licima prolaznika. Nose ih i djeca i odrasli i starci. Nije to kao slike sa ulica kineskih gradova ili drugih gradova u kojima ljudi jedva dišu. Nije to baš takva poplava maskiranih prolaznika. Kako je i par ljudi iz kruga osoblja hotela u kojem smo bili u Osaki nosilo maske, nisam odolio a da ne pitam za razlog. Alergija na prašinu i pelud. Spomenuli su i da ih ljudi nose zbog zdravstvenih razloga.
Daleko mi je zanimljivije bilo slušati intervju koji je na ulicama među mladima vodila "moja" učiteljica japanskog na JapanesePod101.com. Kako često govore i o zanimljivim crticama Japana, tako su na red došle i maske. Posebno su mi bili zanimljivi odgovori mladih da misle da su na taj način interesantniji ili oni koji smatraju da na taj način sakrivaju svoje nedostatke ili "ružno" lice.

Da se ipak vratim u bolnicu. Zbog epidemije gripe, posjete bolesnicima su zabranjene. Zato sam u ljekarni kupio maskice da zaštitim Dragu dok smo zajedno. Umjesto u bolničkoj sobi, sjedili smo u hodniku i šalili se kako smo sada pravi japanci i kako sada znamo kako se oni osječaju pod maskama.
Draga s nestrpljenjem čeka operaciju. Danas je premještena na Kirurgiju i nadamo se da će možda već u ponedjeljak biti operirana. Doktorica joj je danas rekla da su joj vene u jako lošem stanju.
Vjerujem da će nakon operacije biti dobro i da ću ju uskoro opet držati u zagrljaju.

Fotke iz bolnice nemogu biti lijepe. Takva je i ova na kojoj se osjeti atmosfera bolničkog hodnika, osmjeh u oku i nada u ljepše sutra.
Draga vas sve pozdravlja i nada se da će biti još vremena za javljanje

Oznake: bolnica

Prije svega, želim zahvaliti svima na brizi i lijepim željama za što bržim oporavkom Dijademe, Sukiyaki. Posebno zahvaljujemo i uredništvu Bloga na podršci iskazanoj na naslovnci Bloga.

U svome komentaru Kalorijski restoran....dražeN napisao je: "I ja sam čekao konzilij prošlu srijedu, ali izgleda da ću prvo morati obaviti još dodatnih pretraga."
Za razliku od njega, Draga obavlja pretrage u bolnici, nisu ju pustili doma kao Dražena i nadamo se da će operacija biti što prije.
Maloprije je Draga čula da je operacija zakazana za srijedu.

A sada par riječi o tom višem stupnju veze.
U više sam navrata pisao kako smo Draga i ja povezani, kako se međusobno osjetimo iako nismo zajedno, kako su nam misli iste u istom trenutku. Puno smo puta pričali kako smo zajedno na jednoj višoj razini.
Kada je u ponedjeljak išla na koronarografiju legao sam i nastojao uspostaviti vezu. Osjetio sam tu uzajamnu blizinu i toplinu kao da smo stvarno zajedno. U jednom je trenutku taj osječaj prestao. Uzalud sam ponovo pokušavao uspostaviti vezu. Bio sam sam u stvarnosti svoje sobe. Jasno da sam odmah mislio da se nešto dešava, ali kako nisam osjetio nikakvu nelagodu ili neizvjesnost, strah, vjerovao sam da će ipak sve biti u redu.
Kada se napokon nakon zahvata javila rekla je da se izgubila i da se sječa samo da su ju doktori probudili.
Juče je doktorici spomenula kako se onesvjestila i kako se ničega ne sjeća. Tada je doktorica pokazala na njena prsa, na tragove ... Oživljavali su vas eletrošokovima ...
Koliko smo stvarno bili zajedno u tim trenucima? Dali sam joj i ja pomogao da se vrati?

Dragoj čitam sve vaše poruke podrške i puno joj znače. Svima se zahvaljuje.

Iako sam mislio danas otiči do Drage, zaključili smo da je bolje da odem sutra.
U razgovoru s doktoricom Draga je saznala slijedeće: Tri krvne žile koje izlaze iz srca u tako su lošem stanju da ne postoji mogućnost ugradnje stenta, nego će morati iz noge izvaditi tri implantata i učiniti zamjenu. Nadamo se najboljem.
Vjerujem da ćemo sutra nakon konzilija znati više i kada će biti operacija.

Bilo nam je drago vidjeti kako se Draga osjeća bolje, kako je tlak sveden u normalu i nadajuči se dobrim rezultatima čekali smo današnju koronarografiju.
Jedino što je Draga čula bila je primjedba doktora da mu se uopće ne dopada to što vidi. Potrebna je operacija, a više će se znati nakon sastanka konzilija u srijedu.
Mene optimizam ne napušta i uz nju sam mislima u svakom trenutku, pokušavam joj prenesti moje vjerovanje da će sva biti u redu. Budem i sutra kada budem uz nju.
Znam da su posjete bolesnicima zbog gripe zabranjene, ali ne postoji ta sila koja će me zaustaviti da barem na tren ne budem uz nju.

Prije svega moram reči da je Draga znantno bolje. Tlak je vraćen u normalu i još uvijek čeka koronarografiju. Planirao sam danas otiči do nje ali ja sam u banani,raspadam se, a ulaz u bolnicu je ograničen zbog epidemije gripe.
Draga pozdravlja sve drage prijatelje.

A sada o temi.

Čitavu prošlu godinu Fotoklub Rijeka bio je nositelj akcije 120 godina fotografije u Rijeci. U sklopu toga, naš je predsjednik prof. Borislav Božić pokrenuo osnivanje e-Muzeja rječke fotografije. Da ne izmišljam ovdije kopiram naslovu stranicu:

"MUZEJ U NASTAJANJU

U postupku je osnivanje e-Muzeja riječke fotografije, tj. formiranje internetske platforme na kojoj bi se trebalo nalaziti sve što je vezano za fotografiju u Rijeci. Cilj je u širem društvenom i umjetničkom kontekstu promovirati vrijednosti i dosege riječke fotografije. Materijali će biti sistematizirani u više kategorija po različitim osnovama. Povijest riječke fotografije istraživalo je nekoliko autora, ali ovo područje još ni izdaleka nije u potpunosti istraženo pa bi i ova platforma muzeja trebala tome pomoći. Dakle, cilj je objediniti i objaviti sve dosad istraženo te ga učiniti dostupnim i vidljivim. Zadaća Muzeja je i poticanje istraživanja svih onih područja riječke fotografije koja još nisu ni istražena, ni objavljena.

Što je riječka fotografija? Ovaj pojam određuje, ili treba određivati, sve autore koji su živjeli i radili i one koji još uvijek žive i rade u ovomu gradu. Pod ovim pojmom bit će uvrštene i fotografske izložbe koje su realizirale relevantne institucije u priznatim izložbenim riječkim galerijama. I izložbe autora koji ne pripadaju riječkom korpusu, a realizirane su u Rijeci, također će biti uvrštene u ovaj Muzej, zato što svojom javnošću postaju dio kulturne memorije ovoga grada.

Formiran je Programski savjet e–Muzeja riječke fotografije sa zadaćom uređivanja portala i određivanja njegovih osnovnih smjernica, a članovi su: Sabrina Žigo, viša kustosica Muzeja grada Rijeke, Marija Lazanja Dušević, viša dokumentaristica, kustosica Muzeja grada Rijeke, Sabina Salamon, voditeljica Zbirke fotografije, Zbirke medijske umjetnosti, filma i videa u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Damir Sabalić, viši stručni savjetnik konzervator u Konzervatorskom odjelu u Rijeci i Borislav Božić, profesor likovne umjetnosti, predsjednik Fotokluba Rijeka, inicijator i pokretač e-Muzeja.

Suosnivači e-Muzeja riječke fotografije su Fotoklub Rijeka, Muzej grada Rijeke i Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka."

Uz predstavljanje stranice e-Muzeja riječke fotokrafije, u našoj galeriji smo postavili prigodnu izložbu "120. Godina hobističke fotografije u Rijeci"

O našem klubu više možete pročitati na stranici Fotokluba, a o virtualnom muzeju na stranici e-Muzej rječke fotografije.

Oznake: Izložbe, 120 godina hobističke fotografije u Rijeci, e-Muzej riječke fotografije

Zahvaljujući terapiji, lijekovima koje prima, Draga se osjeća bolje. Jučer smo prošetali polako hodnikom na odjelu, bez problema. Tlak polako dolazi u normalnu, jutros je skoro bio normalan. Pripremili su ju za koronarografiju i čeka kada će doći na red.
Šalje pozdrav svim prijateljima i zahvaljuje na dobrim željama za ozdravljenjem koje joj svaki dan prenosim sa bloga. Nema internet pa sam joj ja veza s blogo-prijateljima.

Rano jutro na stanici u Osaki. Nadamo se nastavku ovoga svibnja. Aviokarte su već u džepu.

Dok smo si sinoć čestitali Novu i pričali o doživljenom reče mi Draga kako se loše osjeća, kako je umorna i kakve bolove osjeća. I kaže kako će uzeti lijekove i pokušati zaspati.
Oko dvaipo zove i kaže: Ja sam na Hitnoj. Tlak preko 230 i tek će ju uzeti u obradu ...
Nešto prije šest: Imala sam srčani udar i nepuste me doma. Sva sam u nekakvim žicama ...
Suvišno je reči sa kojim sam nestrpljenjem i neizvjesnošću čekao prvi jutarnji autobus za Zgbubu. Iako je spomenula da nije potrebno da dolazim, ne postoji ta sila koja bi me zadržala doma dok je ona u bolnici.
Oko pola jedan, napokon u bolnici. Draga sjedi na krevetu. Zagrljaj i suze što smo zajedno.
Da ne duljim ... Moje Kokoro je relativno dobro prema onome kako je moglo biti. A moglo je biti jako ružno.
Sve vas pozdravlja i bude se javila kada bude imala priliku pisati.