Dok smo si sinoć čestitali Novu i pričali o doživljenom reče mi Draga kako se loše osjeća, kako je umorna i kakve bolove osjeća. I kaže kako će uzeti lijekove i pokušati zaspati.
Oko dvaipo zove i kaže: Ja sam na Hitnoj. Tlak preko 230 i tek će ju uzeti u obradu ...
Nešto prije šest: Imala sam srčani udar i nepuste me doma. Sva sam u nekakvim žicama ...
Suvišno je reči sa kojim sam nestrpljenjem i neizvjesnošću čekao prvi jutarnji autobus za Zgbubu. Iako je spomenula da nije potrebno da dolazim, ne postoji ta sila koja bi me zadržala doma dok je ona u bolnici.
Oko pola jedan, napokon u bolnici. Draga sjedi na krevetu. Zagrljaj i suze što smo zajedno.
Da ne duljim ... Moje Kokoro je relativno dobro prema onome kako je moglo biti. A moglo je biti jako ružno.
Sve vas pozdravlja i bude se javila kada bude imala priliku pisati.