Nekada najpoznatiji brod-hladnjača za prijevoz babana izgleda da je napokon pronašao posljednji vez. Oni dužeg pamčenja vjerovatno će se sjetiti da mu je zadnje ime Galeb. Sudeči po glasovima iz dobro obavještenih krugova, svoje dane u mirovini provesti će vezan uz riječki lukobran. Kažu da bude pretvoren u muzej. Tako ćemo omladini moči i zorno pokazati kako smo pored bananjerosa, po najbolje banane ipak morali odlaziti do Trsta.
Priča se da su mu najvjerniji prijatelji i pratitelji bili rasplivani i razigrani bananjeros-dupinjerosi. Trenutno trune u luci Sušak (Porto Baroš). Svaka sličnost slika nije slučajna.
(Za one kojima je slika prevelika i vide tek
dio teksta rješenje je:
držati CTRL i skrolati da podesite veličinu prikaza)
Nedavno sam objavio sliku osvjetljenih dizalica na riječkom lukobranu. Tom je prilikom GP spomenuo da bi volio vidjeti, ako se vide, kako izgledaju gledane sa gatova na suprotnoj strani luke, iz grada. Stoga i te poglede objavljujem ovom prilikom. Spomenuta prije objavljena slika je zadnja u nizu.
Kako je udaljenost sa gata do dizalica prilična, to one gledane sa ove strane ne izgledaju baš impozantno.
Uz ekspoziciju od 8 sekundi slika nam nudi i ono što oko u stvarnosti nevidi.
Ipak je najljepše prošetati ispod osvjetljenih dizalica.
(Za one koji vide tek dio teksta rješenje je:
držati CTRL i skrolati da podesite veličinu prikaza)
Već sam puno puta sam sebi rekao da više ni riječi neću reči o politici. No kako nam je politika prepuna gluposti to ponekada jednostavno nemogu izdržati ne dati i svoje mišljenje.
Ovaj puta za prste me povukao Reiner, ako se ne varam potpredsjednik Sabora, točnije njegov sinoćnji razgovor na teveu. Tema je bila moguči referendum o promjeni izbornih pravila. Inače gospodin meni spada u ladicu: ne otvarati! Svaki puta kada se javi za riječ u Saboru imam osječaj da najprije prolista Bibliju da vidi šta se kaže o dotičnoj temi, pa tek onda krene sa govorom. Zapravo mi se čini da bi rado od Hrvatske učinio Hrvatsku katoličku đamahiriju.
No da se vratim temi. Na upit voditeljice dali bi bilo dobro među strankama povesti razgovor o mogučnosti uvođenja preferencijalnog glasovanja Gospodin je ovako odgovorio i obrazložio:
Sada će godišnji odmori pa ne treba započinjati temu. Nakon toga su pripreme za izbore, pa do nove godine ima važnijeg posla. A slijedeča je godina izborna, godina u kojoj se izborni zakoni nemogu mijenjati!
U zraku je ostalo lebdjeti neizrečeno a tako glasno: Tako i tako mi ćemo pobijediti pa opet nema ništa od međustranačkih razgovora i ustavnih promjena izbornih pravila. Mi to nećemo dozvoliti.
Ispada po toj logici da je u našoj Državi nemoguče bilo šta učiniti. Najprije treba preuzeti vlast, pa podijeliti položaje i eto već su prošle prva i druga godina. U trečoj ništa netreba pokretati jer se izbori bliže.
Blago nama sa takvim političarima i betoniranim stanjem u državi.
Mladi su političari, koji su na lokalnim izborima došli na vlast, pokazali da se može i mora drugačije raditi ako želimo da nam bude bolje. No oni su največa prijetnja onima koji misle da im je vlast Bogom dana pa su nedodirljivi, onima koji su iza sebe ostavili opustošene blagajne i največi strah gubitka izbora strah je od otkrivanja istine njihove vladavine.
Želimo li naprijed, vrijeme je da imamo mogućnost direktnog biranja političara i mogućnost njihova opoziva ako nisu ispunili ono zbog čega su došli na vlast. Vrijeme je da kažemo da vlast ipak nikome nije Bogom dana, već ju treba zaslužiti i odgovarati za učinjeno. Vrijeme je da državu vode mladi i sposobni. Valjda i je vrijeme da imamo državu u kojoj neće biti moguče biti na vlasti makar vladali iz zatvora. Vrijeme je da jednom zauvijek zatvorimo vrata nesmjenjivosti političara.
Gospodine Reineru. Usrao si ga do balčaka, kako bi to u BiH slikovito rekli.
(Za one kojima je slika prevelika i vide tek
dio teksta rješenje je:
držati CTRL i skrolati da podesite veličinu prikaza)
Našao sam se na pružnom prijelazu u vrijeme kada je trebao doči poslovnjak. Zašto ne zaustaviti vrijeme i učiniti jedan zanimljiv snimak? Iako je još debeli dan, odabrao sam expoziciju od čak jedne sekunde. Po mjestu na kome počinje crveno svjetlo na lokomotivi i položaju ljudi s druge strane prijelaza, vidi se trenutak kada sam okinuo (vlak nailazi s lijeve strane). Uhvatio sam tu jednu sekundu i učinio neponovljiv snimak.
Iako sam ovakvu sliku već objavljivao, ovaj sam ju puta doradio da nije malog formata kakvom sam ju nekada davno učinio dok sam još radio na maloj rezoluciji ekrana. Učinjena je na željezničkom kolodvoru Pećine. Gornja je slika na ulazu u taj kolodvor.
(Za one kojima je slika prevelika i vide tek
dio teksta rješenje je:
držati CTRL i skrolati da podesite veličinu prikaza)
Za danas je bilo u planu pedaliranje do izvora Rječine. No kako u kuku još osjetim posljedice prošlosubotnje saobračajke zaključio sam da je bolje otiči jutrom do mora. Šta ste zinuli? Nisam spomenuo saobračajku? A? A da, to je spomenuo NF. Dakle u tri riječi ovako je to bilo:
Vozi tip kolima ispred mene i počne skretati u lijevo u raskrižju. Vidim ostavio mi mjesta i budem prošao između njega i desnog rubnika a da nemoram zaustavljati bajk. I kad sam bio skoro iza njega počne on naglo skretati udesno, pred mene. Za one vozače automobila koji to neznaju, bicikl ima samo dva kotača i skoro je nemoguče zakočiti kada vam se netko nađe na metar, dva pred nosom. Dakle, stisnem ja kočnicu, bicikl se zanese i ja puknem u njegovu desnu stranu kukom. Padnem i lupim glavom o kolnik. Sreča da je kaciga stalno na glavi, inače bi bila kvrga ko košarkaška lopta.
Da sada ipak pređem na uživanje na plaži. Volim jutarnje, penzionersko ili večernje kupanje. Kao što se može vidjeti na priloženim fotkama, na našoj plaži Sole počinje solirati solarnu energiju malo kasnije. Taman dovoljno za ugodno jutro. Pravo penzionersko kupanje.
Ljepota jutarnje ugode nije dugo potrajala. Već oko 11 Sole je počelo divljati solarnom energijom i bilo je vrijeme za sakupiti krpice i krenuti doma
Još prije bjega jedan samoslik iz donjeg očišta. Kada ste svi već navalili na kojekave selfije zašto da ja budem iznimka. No meni je ipak draži samoslik. Nedam da mi kvarite lijepi naš hrvatski izričaj. Nedam i gotovo. Točka
VRATITE MI SUNCE. UNESITE GA OPET U KUKURIKULUM. ŽELIM DA SE SUNČAM. ŽELIM DA ME MILUJU SUNČANE ZRAKE A NE MI DA TAMO NEKA SOLARNA ENERGIJA IZ TAMO NEKOGA SOLETA, O KOME MI NISMO UČILI U NAŠIM NASTAVNIM PROGRAMIMA, JEBE MOJE SOLARNE ČELIJE .
(Za one kojima je slika prevelika i vide tek
dio teksta rješenje je:
držati CTRL i skrolati da podesite veličinu prikaza)
U vruće ljetne dane svako osvježenje dobro dođe. Fontane su za takvu priliku dušu dale. Znali smo Draga i ja isto tako bez puno razmišljanja ugaziti u ove fontane. Kada Sunce upeče, vjerujem da bi jako dobro došlo ubaciti barem pola leda iz fontane na zadnjoj slici.
(Za one kojima je slika prevelika i vide tek
dio teksta rješenje je:
držati CTRL i skrolati da podesite veličinu prikaza)
Sinoć smo u galeriji Principij, otvorili izložbu "Jedra Kvarnera". Natječaj je raspisao Fotosavez Promorsko-goranske županije.
Naslov iz uvoda sve govori: Posejdoni s fotoaparatom, a u uvodu izložbi prof Božič reče:
... Jedro je simbol ljudskog umijeća sapinjanja energije vjetra u svoju korist. Jedro je metafora suživota čovjeka, vjetra i mora. Jedro je simbol života i egzistencije na moru. Bjelina jedra je neraskidiva veza i sveti odnos onoga koji plovi i onoga koji ga ispraća i čeka.
.... Svojom monumentalnošću more je neiscrpna arhiva mnogih tajni. More je tajna. A još veća tajna je kontinuirano fotografirati more, pratiti njegove mijene, ući u suštinu fenomena. Tajna je pratiti trenutne motivacijske impulse i realizaciju stvaralačke ideje. Baviti se morem, znači baviti se estetikom stvarnog prostora, a snimamo li ga, ovozemaljski smo Posejdoni s aparatom u ruci.
... Iz mora se izvire, u more se utječe.
Nakon što su na brodu obavljeni nužni radovi, u subotu smo ga vratili moru. Za vrijeme pripreme i spuštanja broda u more, čitavo su vrijeme prijetili teški oblaci kao da se spremala nevera. Bilo je i kiše. Kada smo zaplovili i vratili se u lučicu granulo je sunce. More je ko mati uzelo brod u krilo.
Dok nam se naši veleumni političari srame vlastitog jezika pa uvode stranjice toliko strane našem izrazu, ja uživam u ljepoti Hrvatskog i mogučnostima izričaja koje nam nudi. Tako se i ovdije poigrah: spustiti brod u more - umoriti ga.
(Za one kojima je slika prevelika i vide tek
dio teksta rješenje je:
držati CTRL i skrolati da podesite veličinu prikaza)
(Za one kojima je slika prevelika pa vide
tek dio i nevide čitav tekst rješenje je:
držati CTRL i skrolati da podesite veličinu prikaza)
Kako je do ovuda cesta uzbrdo, do tuda vozim nogogazom (već sam prije spomenuo da moje nožice gaze a ne stupaju), a tu siđem sa već spomenutog nogogaza na cestu. I dok sam pio vodu iz bočice, pogled mi se zakvači za reklamu. Pročitam ju naglas, a nazočni još glasnije kao iz topa ispali ono u crvenom. Nasmijah se i olakšan smjehom nastavim pedalirati.
(Za one kojima je slika prevelika pa vide
tek dio i nevide čitav tekst rješenje je:
držati CTRL i skrolati da podesite veličinu prikaza)
Jedna od velikih prednosti bicikliranja pred vožnjom automobilom je beskrajna sloboda uživanja u krajoliku kojim prolazim. U jedrenju bi rekli: More, ja i beskraj plavetnila. Kada bicikliram isto mogu reči: Cesta, priroda i ja. Dok bicikliram prirodom uživam u pjevu ptica, mirisima prirode i ugodi šume ili livada. Dio sam sredine u kojoj se trenutno nalazim. Primječujem svaki lijepi detalj i nije mi teško stati i učiniti snimak. Mogu se zaustaviti gdje god mi srcu drago, bez straha od nepropisnog parkiranja, da bih sačuvao taj jedan neponovljiv pogled koji mi razveselio dušu.
U nedjelju sam biciklirao do Crikvenice i Selca.
Iznad Bakra pogled mi zastao na nebeskoj petlji. Pažljivo sam birao gdje se zaustaviti da učinim prvi snimak. Jedna mi misao nikako nije dala mira. Ameri u svome Velikom kanjonu imaju nebesku šetnicu, skywalk, učinjenu da bi posjetitelji mogli vidjeti i doživjeti kanjon iz ptičje perspektive. Kinezi su nedavno nešto slično učinili. Mi iznad Bakra imamo ovu cestu sa koje je sigurno prekrasan pogled na Bakar, bakarski zaljev, Kraljevicu i riječki zaljev. Neponovljiv pogled. No nitko se nije sjetio da bi bilo lijepo dodati i odmorište na kome bi se sigurno mnogi zaustavili da ponesu uspomenu.
Slikama mogu pokazati zanimljive poglede. No slikom nemogu dočarati zrak pun mirisa mediteranskog bilja. Njega morate sami zamisliti.
(Za one kojima je slika prevelika pa vide
tek dio i nevide čitav tekst rješenje je:
držati CTRL i skrolati da podesite veličinu prikaza)
Dignem pogled i vidim oblak. Baš je lijep, mogao bih ga uslikati. I dok izvadim fotič, namjestim parametre, već je iznad mene neki drugi oblak, ljepši ili manje lijep. Zagledam se u njega i ako nisu brze, nevremenske promjene, skoro da se ne vidi kako se mijenja. Tek uzastopni snimci, spremljeni u video paket, pokazuju koliko je oblak živ i razigran.Nametne se i pitanje: Od kuda crpi snagu za svoju razigranost ili goropadnost?
Zaintrigiralo me ovakvo snimanje oblaka. Nije dovoljno tek postaviti fotič na stalak i okidati. Iskustvo je majka mudrosti. Treba odabrati pravo područje na kome mogu očekivati akciju čitavo vrijeme snimanja, da netreba micati fotič. Treba procijeniti brzinu mijena oblaka da bih odabrao pravi vremenski razmak između dva okidanja. Treba imati sreču pa uhvatiti pravi oblak spreman na igru ...
(Za one kojima je slika prevelika pa vide
tek dio i nevide čitav tekst rješenje je:
držati CTRL i skrolati da podesite veličinu prikaza)
Nakon što je na blogu "Plastično je fantastično" organiziran natječaj na temu "Plastika i plastični proizvodi oko nas", večeras je u galeriji Principij otvorena izložba. Bilo je interesantno vidjeti odabrane fotografije u punom formatu, za razliku od onog prikaza na blogu. Ugodno sam iznenađen na koje je sve načine prikazana plastika koja je ušla u svaki djelič naših života. Umjesto riječi prilažem dva videa. Prvi je govor organizatora natječaja a drugi izložba.
(Za one kojima je slika prevelika pa vide
tek dio i nevide čitav tekst rješenje je:
držati CTRL i skrolati da podesite veličinu prikaza)
Našao sam se pred bankom, upravo kada je kolona u bijelom dolazila na Korzo. U prvi tren nisam shvatio o čemu se radi. Mislio sam da je opet neki od štrajkova ili kakva organizirana grupa. Pogled na bijele majce, natpis Srebrenica i broj žrtava sve mi je rekao. Kolona se kretala u tišini.
Odmah sam si rekao da ne želim fotkanjem remetiti trenutak, ne želim biti jedan od onih koji će kolonu fotkati na isti način kako su fotkali karneval ili slične manifestacije na Korzu. Polako sam vozio uz kolonu i tada počeh recitirati Cesarićev Oblak. Činilo mi se da ga je Cesarić napisao upravo za ovaj trenutak. Kolona je u tišini kao oblak prolazila pored ljudi koji su išli svak svojim poslom.
Povorka je taj Cesarićev Oblak.
Požurio sam naprijed i u sebi recitirao pjesmu dok je kolona u tišini prolazila. Dozvolio sam si pjesničku slobodu da izraz: - krvareči ljepotu -, zamjenim izrazom: -krvareči tišinu -. Mislim da mi Cesarić nebi zamjerio.
U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on - krvareči tišinu -
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do Boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
Dugo smo prijatelji. Još tamo iz početaka srednje škole, rekli bi čitav život. More nam je zajednička ljubav. Ja sam imao barku a on je čitav život sanjao jedrilicu. Kasnije, kada su životi krenuli nekim svojim tokovima, rjeđe smo se sretali. No pri svakom susretu nezaobilazna je tema bilo more i njegova vječita želja da nabavi svoj brod.
Nema tome desetak godina, jedan smo dan moj škampar i ja morali brodom do Žurkova. A tamo na rivi moj prijatelj, pod dizalicom jedrilica i on sav sretan kaže: Vlado, upravo dižemo brod da ga pogledam prije nego ga kupim! Za nevjerovati slučajnosti. Od svih tih 25, 30 godina mašte o brodu, od svih tih godina koliko se nismo vidjeli, našao sam se upravo u trenutku njegove sreće pored njega. Dan prije ili dan kasnije, koji sat prije ili kasnije i propustili bi taj trenutak čitav život sanjan.
U subotu sam mu pomogao da digne brod i spremi ga za slijedeča navigavanja.
(Za one kojima je slika prevelika pa vide
tek dio i nevide čitav tekst rješenje je:
držati CTRL i skrolati da podesite veličinu prikaza)
Želeči vidjeti koliko vrijedi moj pogled na fotografiju i u želji da upoznam slične zaljubljenike u fotografiju učlanio sam se u fotoklub RIJEKA. Ovo je prva izložba na kojoj je bila izložena i moja fotka (zapravo prva na koju sam se javio) i zbog toga mi je posebno draga. Iako sam već pisao o tome, opet joj se vračam sa priloženim videom otvaranja izložbe.
Kao što prigodom otvaranja reče prof. Božić, nakon zakuske razišli smo se gradom i slikali svoj pogled na grad. Bio je to 5-i i 6-i fotodoručak.
Prije izložbe obojali smo (osvježili) fasadu i popravili oštečenja na zidovima od prethodnih izložbi. Jasno, trebalo je i slike pripremiti za izložbu.
(Za one kojima je slika prevelika pa vide tek dio:
držati CTRL i skrolati da podesite veličinu)
Kako sam bio ponosaaannnnnnnnn
Na prijedlog GP-ZG-a evo link na izložbu i katalog