Dugo smo prijatelji. Još tamo iz početaka srednje škole, rekli bi čitav život. More nam je zajednička ljubav. Ja sam imao barku a on je čitav život sanjao jedrilicu. Kasnije, kada su životi krenuli nekim svojim tokovima, rjeđe smo se sretali. No pri svakom susretu nezaobilazna je tema bilo more i njegova vječita želja da nabavi svoj brod.

Nema tome desetak godina, jedan smo dan moj škampar i ja morali brodom do Žurkova. A tamo na rivi moj prijatelj, pod dizalicom jedrilica i on sav sretan kaže: Vlado, upravo dižemo brod da ga pogledam prije nego ga kupim! Za nevjerovati slučajnosti. Od svih tih 25, 30 godina mašte o brodu, od svih tih godina koliko se nismo vidjeli, našao sam se upravo u trenutku njegove sreće pored njega. Dan prije ili dan kasnije, koji sat prije ili kasnije i propustili bi taj trenutak čitav život sanjan.

U subotu sam mu pomogao da digne brod i spremi ga za slijedeča navigavanja.

(Za one kojima je slika prevelika pa vide
tek dio i nevide čitav tekst rješenje je:
držati CTRL i skrolati da podesite veličinu prikaza)