(Za one kojima je slika prevelika pa vide
tek dio i nevide čitav tekst rješenje je:
držati CTRL i skrolati da podesite veličinu prikaza)

Našao sam se pred bankom, upravo kada je kolona u bijelom dolazila na Korzo. U prvi tren nisam shvatio o čemu se radi. Mislio sam da je opet neki od štrajkova ili kakva organizirana grupa. Pogled na bijele majce, natpis Srebrenica i broj žrtava sve mi je rekao. Kolona se kretala u tišini.

Odmah sam si rekao da ne želim fotkanjem remetiti trenutak, ne želim biti jedan od onih koji će kolonu fotkati na isti način kako su fotkali karneval ili slične manifestacije na Korzu. Polako sam vozio uz kolonu i tada počeh recitirati Cesarićev Oblak. Činilo mi se da ga je Cesarić napisao upravo za ovaj trenutak. Kolona je u tišini kao oblak prolazila pored ljudi koji su išli svak svojim poslom.

Povorka je taj Cesarićev Oblak.

Požurio sam naprijed i u sebi recitirao pjesmu dok je kolona u tišini prolazila. Dozvolio sam si pjesničku slobodu da izraz: - krvareči ljepotu -, zamjenim izrazom: -krvareči tišinu -. Mislim da mi Cesarić nebi zamjerio.

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on - krvareči tišinu -
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do Boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.

Oznake: rijeka, korzo, Srebrenica