Naziv cu smislit drugi puta

nedjelja, 18.06.2023.

Priča sa jezera I

„Što je ono tamo?“
Opet sam prevrnula sa očima jer nisam znala da li me zajebava, testira moju strpljivost ili stvarno ne vidi u daljinu.
„To su ti pipci od od Mother shipa koje je davnih dana pala u Jezero. Evo sad će ustat i zgrabit će sve oko sebe.“ – Skupila sam šaku kao ptica grabežljivica nogu i ispustila sličan glas kao ona. Ili sam bar tako mislila.
Umalo se ugušio sa slinom.

Davnih dana, prije Prvih, živjela je civilizacija na Rubu.
Mjesečevi ljudi.
Ljudi od Kamena kako su ih znali zvati svi oni hrabri ratnici Galaksije što su jednim potezom mača uspjevali skinuti glavu Ma'ara* i naravno, rugati se Mjesečevim ljudima na njihovoj „sporosti“. Jer Mjesečevi ljudi nisu nigdje žurili, doslovno nisu nigdje žurili. Pokreti su im bili smisleni, u skladu sa njihovim Umom i tijelima. Plavim, vitkim tijelima obavijenom Mjesečevom Maglicom. Znali su se poigrati Njome pa bi ponekad muški pripadnici imali haljine, duge, kratke a ponekad i šešire dok se ženski dio znao itekako zabaviti sa radnim kombinezonima. Jako su znatiželjni ti ljudi. Vole znati sve o drugim Civilizacijama, od njihovoga načina gradnje, glazbe, govora, igre zavođenja.. Istraživati Galaksiju kako prostorno tako i vremenski. Ali sve iz Igre. Jer Mjesečevi ljudi znali su se igrati. Ali nikada se nisu igrali sa Sudbom. A Sudba se itekako znala poigrati sa Ljudima. Pogotovo sa Mjesečevim Djetetom, Miljenikom. Njegovo je ime bilo De'ag. U noći njegova rođenja, baka mu je preminula i ostavila mu u nasljedstvo modrozelene oči Jezera u kojem se nazirao Mjesec. Sudba kao da nije htjela da Baka odradi njihovu Sudbinu već je to palo na Unuka.
Usprkos Sudbi, De'ag je od živoga srebra stasao u mladića punoga Znanja, uvijek prisutne Znatiželje, očiju iz kojih je odisala Odvažnost i prisutne specifične „sporosti“. Upravo one „sporosti“ zbog koje bi bi bio dobrodošao u svaki Klan.
Ma'arovi nikada nisu napadali planet Mjesečevih Ljudi ali hrabri ratnici ponekada nisu cijenili Galaksiju te su svoj otpad samo ostavljali za sobom. U trenutku kad je De'ag izlazio iz orbite Planete sa brodom, jedan Ma'ar našao se u blizini Planete upravo iz spomenutog razloga. De'ag je bio zasljepljen planetinom Orbitom te ne vidjevši Ma'ara udario je u njega i tako pokrenuo prostornovremensko putovanje.
Sudba se baš u tome trenu zaigrala. De'ag, Mjesečev Miljenik, našao se na nepoznatome njemu Planetu, ispod vode. Zaleđene.
Znao je da mi je to baš Sudba namjenila. Osjetio je ruke svoje Bake kako ga grle i tješe.
Osjećao se voljenim.
Zahvalio je Sudbi, nasmijao se i pogledao u smjeru Planete sa svojim modrozelenim živim očima Jezera u kojem je bio Mjesec.



*Ma'ar – čudovište koje lute Galaksijom, izduženog tijela koje doseže i do 5 metara a u širinu 3 metara. Ustiju punih sitnih, oštrih zubiju, naborane kože, zatvorenih očiju. Njuh mu je glavni osjet te sa njime se i vodi. Na glavi ima dva ticala, nogu su mu kratke i malene jer ledbi. Voli jesti otpad i zna napadati sela kad je Prva Luna.
- 21:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 16.06.2023.

Mom Gor(s)kom :)

Prva najdosadnija tema iz škole:
Proljeće u mom kraju

Prošle sam godine čekala proljeće a ono me iznenadilo.
Danima je bila magla a ja sam se baš namjerila gledati listanje gora. Sjećam se da sam bila na poslu u Domu kada sam kroz prozor jedne sobe pogledala kroz prozor. Zastala sam i iznenađeno rekla: „Pa proljeće je.“ Da, ostala sam iznenađena jer Priroda, da me nije ni sačekala, napravila je svoje. Pod maglom.
Ove godine je bila drugačija situacija. Kiša je bila ta koja je preuzela glavnu ulogu. Ah samo da ste čuli usporedbe sa London, negdje se mogao čuti ponos u glasu a pogotovo ove godine s obzirom da su okrunuli novoga kralja. A kada je kiša pretjerala, onda ste čuli, sa smijehom u glasu: „Gori smo od Londona.“ Kao da nas zabavlja činjenica da smo u nečemu gori od drugoga.
Kažu da je jasan pokazatelj dolaska proljeća u naš kraj, ni manje ni više, nego zvuk motorne pile. Eh sad, to je varljiva tema. Zašto? Jer motornu pilu možete čuti i u siječnju i veljači. Ali to je samo zato jer je netko ostao bez drva. Ako se pak zateknete da ju čujete u ožujku... Eh da, to su vam oni nadobudni koji spremaju zima za slijedeću godinu. Dala bih se kladiti da u podrumima imaju crtu koja dijeli ta drva sa prošlogodišnjima a vrišti: „NE DIRAJ! ZA SLIJEDEĆU GODINU!“
U travnju se dobiva nova nota. Nota zvana: „Traktor!“ (ŠČ!). Počinju lagani poljoprivredni radovi eventualno netko zgrabi lijep dan za neko seljenje jer, eto, susjedu baš treba onaj vaš stari štednjak koji je kod vas prije 5 godina vidio a stoji vam u podrumu iza kredence što je ostala od vaših predaka, pa bi ga rado preuredio – u kotao za rakiju.
Svibanj! Upravo je to onaj mjesec kada se te dvije note spajaju a pridružuju se i ostale – lupanje motike u zemlju, udarci sjekire u mokro drvo, kolona auta na cesti jer se pobirač pijeska sjetio naći baš u to doba raditi, zvukovi kosilice kao i ptica, miris dima, uzdasi crvnih u lice roditelja što trče za djecom, coktanja:“Mi još ložimo.“ uz vječito tješenje:“Tek je početak svibnja. Znaš i sama da se kod nas loži do 01.06..“
E tek se tada stvara prava simfonija zvana Proljeće u mom kraju.
Tako dugo očekivano Proljeće, nakon malte ne stoljetne zime, depresivnog pogleda na ogoljena stabla i magle što se kroz njih provlači i vječnog zvocanja:“Odi po drva. Naloži. Hladno je.“
Ali i kada dođu ona dva topla dana, kada napokon možemo popiti kavu na terasi kafića cokćemo:“Prebrzo je zatoplilo. Previše vlage u zraku. Pritisak.“
- 09:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.