Naziv cu smislit drugi puta

četvrtak, 04.01.2024.

Kako se oštri olovka

Priča 1.

23. prosinac 1963.
Obavila je vizitu sa kolegama i studentima te studente pozvala na kavu u svoju ordinaciju kako bi ih počastila za nadolazeće blagdane jer znala je da ih ravnatelj bolnice neće pozvati na domjenak kasnije u kantinu. A ni oni se nisu previše oko toga bunili jer im je ipak bilo ugodnije sa doktoricom primarijus ostati nasamo te pitati o stvarima koje se nisu usudili pred njenim kolegama kako ne bi ispali djetinjasti.
Ušli su u ordinaciju a žena srednjih godina, niska, uvijek sa plavom kosom u punđi kao i naočalama oko njenoga vrata, plavih prodornih očiju, tankih usnica oko kojih su se počele pojavljivati sitne bore, ugodnim je glasom rekla sestri da im skuha kavu. Njih petoro sjeli su oko njenoga stola kao i obično, opušteno jer doktorica Josipa Bujan nije im bila samo tutor već ih je doživljavala kao „živuće“ strijele što ih šalje u svijet a oni nju kao svoju tetu - osobu od povjerenja koja je mogla pred njih staviti kavu i kekse i slušati ono što imate za reći i pokušati riješiti problem ali s druge strane poštivali su je kao doktoricu. Odriješitu, hladne glave u onim bitnim trenucima toliko tipičnim za kirurge. Njih su šestoro uspjeli izgraditi jedan obiteljski, topli odnos. Voljela je Dubravkinu oštroumnost i Danijelov ambicionicazam kao i Damirovo podbadanje Matije, inače dežurnoga lajavca i Mariju koja je svako malo sneno gledala u Damira a on ju nije doživljavao. Znala je da će jednoga dana oženiti i zasnovati obitelj, možda otići u inozemstvo...
Matija je pucnuo jezikom na Damirovo zadirkivanje i prenuo ju iz razmišljanja:
-„Da, vidio sam doktora Perića, dolje u gradu, sa jednom zgodnom brinetom. Ulazili su u draguljarnicu. Vrlo su se prisno držali.“ – šepurio se Matija pred ostalima, posebno pred doktoricom. Ostali su se zasmiuljili a doktorica ih je tobož opomenula a Matiju pogledala sa smješkom u očima.

10. travanj 1964.
Sjedila je u svojoj ordinaciji i proučavala nalaze djeteta od 2 godine.
„Zanimljiv slučaj...“ – promrmljala je dok je stvarala sliku u glavi kako pristupiti problemu usput srkajući tek skuhan čaj od mente. Pokušala je na ovaj način smiriti živce jer ju je alergija više ubijala psihički negoli fizički. Toliko se udubila u te nalaze da nije čula kucanje na vratima. Zbunjeno je podigla glavu i htjela opomenuti osobu koja ne zna kucati kada ju je smirio plah glas žene:
„Oprostite gospođo doktor ali kucala sam... Niste odgovarali.“
Na prvi pogled, vidjela je da se radi o majci djeteta čije je nalaze tako vjerno iščitavala. Odlažući čaj na tanjurić pored papira, ustajući se rekla je uz osmijeh:
„Dobar dan, izvolite ući gospođo. Sjednite molim vas.“ – pokazala je rukom na stolicu preko puta nje. Obje su sjele a Josipa je pred sobom vidjela preplašenu ženu nepunih 30 godina, punašniju ali nije joj se činilo da živi u izobilju sudeći po odjeći. Žena je mislila da je otmjeno ono što nosi ali odali su je požutjeli rukavi kao i ovratnik košulje. A i tko zna od kada je ona masnica na lijevome oku koju je mislila sakriti kosom. Josipa se sažalila nad njome.
„Gledajte gospođo“ – počela je službenim glasom –„Maleni Gabrijel morati će na operaciju..“ – nije stigla završiti rečenicu jer se žena rasplakala:
„Oprostite gospođo doktor ali ja... ja...“ – počela je suze brisati sa prstima izbjegavajući doktoričin pogled.
Doktorica je pozvala sestru i rekla je da im donese kavu a na pitanje da li je danas jela, odgovor je bio negativan.
„I sestro, molim vas, i ručak. Hvala.“ – odložila je slušalicu i nastavila blagim glasom:
„Gospođo Horvatek možete imati povjerenja u mene i sve što kažete ostat će u ova četiri zida.“ – otvorila je ladicu stola i stavila maramice pred nju. Vidjelo se u ženinom pogledom da joj je pao kamen sa srca.
Zamalo je došla sestra noseći im kavu i ručak. Josipa ju je zamolila da je nitko ne uznemirava.
„Slobodno gospođo.“ – Josipa ju je ponukala da počne govoriti, točeći im kavu u šalice. Slušala je pozorno ispovijed žene kojoj su gorke suze kapale u vruću juhu. Znala je da nikada neće zaboraviti ovaj prizor.
Kada je pojela ručak, žena se zahvalila a Josipa ju je upitala za nalaze od ginekologa.
„Da, da imam ih ovdje u torbi.“ – vidno smirena, posegla je u istrošenu torbu i pružila Josipi papire. Proučila ih je i nazvala kolegu ginekologa kako bi joj osigurala termin. Nakon toga nazvala je sestru neka gospođu Horvatek otprati u ginekološku ordinaciju te da joj pronađe čistoga donjega rublja kao i pidžama. Josipa je duboko u sebi zahvalila sestri na strpljenju kao i na dobroti koju je imala. Nasmiješila joj se sa zahvalnošću koju je sestra itekako cijenila.
„Ali gospođo doktor..“ – počela je uznemireno pacijentica – „Šta da kažem mužu da me nema toliko dugo kući?“
„Ovako, vi ćete njemu reći da ste abortirali njegovo deveto dijete na moj nagovor i također da nikada više nećete moći imati djecu.“ – čvrstim joj je to glasom rekla a vidjevši koliko se uzrujala, stavila je svoju ruku na njenu i pogledala ju ozbiljno u oči:
„Nadalje, reći ćete mu će maleni Gabrijel ići na operaciju i ostati na oporavku dva tjedna. Ako ikada podigne ruku na vas.“ – značajno ju je pogledala na što je pacijentica stidljivo oborila pogled - „Reći ćete mu da ću ja, doktorica primarijus Josipa Bujan, pozvati policiju ako vas samo krivo pogleda.“ – podigla je glas kako bi dobila više na značaju samih tih riječi a pacijentica je potvrdila da će zvati ako dođe do fizičkoga obračuna.

Nakon desetak dana pred ordinacijom ju je čekala poznata silueta ali ovoga puta otvorenijega lica, crvenijih obraza i bar joj se tako učinilo, vedrijega duha. Odmah se ustala kako bi pozdravila doktoricu a ona ju je pozvala u ordinaciju.
„I gospođo Horvatek, kako ste mi vi?“ – upitala ju je pritom svlačeći kaput.
„Oh gospođo doktor, puno bolje, hvala vam.“ – rekla je to sa grižnjom savješću koju ju Josipa odmah uočila.
„Gabrijel će biti otpušten već slijedeći tjedan tako da ćete moći doći po njega.“ – rekla je oblačeći kutu i sjedajući za stol.
„Nego, recite mi, kako je naš doktor Perić?“ – namjerno je pitala, sluteći da se baš u njemu krije problem. Gospođa Horvatek se zacrvenila i oborila pogled.
„Da vas podsjetim gospođo Horvatek, sve što kažete ostaje između ova četiri zida.“ – povjerljivo ju je pogledala.
„Da gospođo doktor znam, samo...“ – duboko je uzdahnula i izgovorila rečenicu u dahu
„Gospodin doktor mi je čestitao što neću roditi još jednoga majmuna.“
Josipa se na ove riječi zacrvenila, digula slušalicu telefona te zapovjednim glasom naredila da joj hitno spoje doktora Perića. Gospođa Horvatek je razgoračila oči u namjeri da nešto kaže ali Josipa, koliko je ljuta bila, pokazala rukom da šuti. Sa druge strane žice javio joj se živahan glas:
„Doktorice primarijus, dobar dan, kako ste, kako vam mogu pomoći?“
„Doktore Perić, dobar dan.“ – odriješto je rekla – „Slušajte me sada pažljivo jer ovo što ću vam sada reći, neću ponavljati. Čujem li još jednom, a dobro znate da imam uši posvuda, da se bezobrazno ponašate prema pacijenticama, reći ću vašoj ženi, ne samo za gospođu sa smeđom kosom nego i to da joj kupujete naušnice i orglice i to ću joj reći točno u datum.“
Muk.
„Nemojte molim vas da mi to žena sazna. Pa i sami znate kakav bi to skandal nastao. Mislite na moju repu...“ – prekinula ga je usred riječi.
„Do viđenja, kolega.“ - poklopila je slušalicu i obratila se ženi prekoputa. – „Molim vas da ovo ostane među nama, dogovoreno?“
„Da, gospođo doktor, šutjet ću kao zalivena.“ – gledala je u nju kao u novostečeno bogatstvo.
„Zapravo“ – nastavila je Josipa – „imam ovdje nešto za vas“ – posegnula je u zaključanu ladicu u stolu i dala joj omotnicu sa 500 dinara unutra – „Ovo je da možete doći po Gabrijela.“ – nasmijala joj se
„Hvala, gospođo doktor, od srca hvala!“
Josipa ju je ispratila do vrata gdje ju je žena snažno zagrila, toliko da joj nije ni mogla uzvratiti zagrljaj.
- 12:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.