| < | kolovoz, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Kad sam prije par postova pisala da počinje novi život, mislila sam na jednu do dvije promjene većeg kalibra, ali danas mi je sinulo da je količina novih stvari u mom životu ovih dana stvarno epska. Kako bih lakše pobrojala nove stvari oko mene, razvrstala sam ih u već poznate kategorije. POSO Prva stvar, od ponedjeljka, tehnički, prelazim na novi posao. Na istom mjestu, ali je drugi. Uz to onda ide i prelazak u novi ured (tehnički se mičem za dva metra). Već su nam stigli novi komp i monitor za moje buduće bivše radno mjesto, te novi monitor i gigabajt RAMa za novo radno mjesto, a bome i veliki radni stol. All for me :D Kad tome dodam dvije nove kolegice (također, službeno od ponedjeljka), ispada da radim na potpuno novom mjestu, samo bez seljenja. Uglavnom, jučer sam skužila da je sve to dobra isprika za to da si kupim novi adresar, blokove i ine uredske gluposti. KUĆA Primopredaja ključeva za novi dom je u subotu... Nisam još gotovo ništa od stvari spakirala, ali me je mama vodila u šoping da mi kupi deku i jastuke. Onda smo fino birale i pipale koliko posto guščjeg perja, a koliko pahuljastog je dovoljno za lagan san, a za kraj smo skočile na kuhinjske krpe na cvjetiće. Dobila sam i zalihu juha za kuhanje, za trenutke poput ovoga, kad se smrznuta vratim s posla jer sam po ovoj kiši hodala golih bubrega. BIRTIJA ... ups. Tu nema ničega novog. Osim ako prošvercam cyber birtiju that is hi5. Dobila sam poziv jutros na mail, i registrirala se jer se ja u pravilu na sve registriram. Par sati kasnije pronašla sam 815 odgovora na mailu da su me neki ljudi dodali kao prijateljicu. Otišla sam tamo i pronašla gotovo sve ljude koje sam ikad upoznala. Na kraju sam ostala duže na poslu ne zato što sam prevodila narativni izvještaj na engleski, nego zato što sam tražila tko su sve prijatelji mojih prijatelja i hoće li oni biti moji prijatelji. U nekoj sam sensation seeking fazi pomalo. I još jedna vankategorijska nova stvar; jučer me je seka nazvala i hvatajući zrak između histeričnih hihota obavijestila da u ovaj utorak ona i dečko postaju sretni vlasnici jedne male kujice. Sva je izvan sebe i ima neke tipične majčinske strahove tipa "što ako mu se ne svidimo" (seke, oprosti što objavljujem tvoje strahove na blogu, ali simpatični su). Radi se o nekakvoj nekakvoj pšeničnoj terijerki. Da, pšeničnoj. Zaključile smo da to znači da je dobra ko kruv. Također, primijetite kako se rodno osjetljivo izražavam čak i kad je riječ o životinjama :D |
|
Potaknuta Rahatlinim postom, reminiscirala sam malo nad svojim propalim karijerama. Za razliku od njenih, moji roditelji nisu forsirali upisivanje na vanškolske aktivnosti, i poprilično sam sigurna da si to pišu kao odgajateljski minus, jer tko zna što je od nas moglo biti da su nas tjerali na zbor i akrobatski rock&roll. Moja je seka još i upisivala kojekakve gitare i balet, da bi odustala od njih malo nakon što bi se kupio prvi skupi komad opreme, ali ja sam se uspjela nagovoriti samo na plivanje, od čega sam odustala već treći dan. Bilo mi je potpuno neljudski kako su nas tjerali da radimo vježbe za trbušnjake od kojih se danima nisam mogla smijati, a ni plivanje u otvorenom bazenu za vrijeme kiše mi nije bilo pri srcu, pa sam odlučila inzistirati na tome da sam ja jedna obična štreberica, koju se šalje na natjecanja iz matematike, a ne bilo kakve sportske aktivnosti. Matematika je, pak, išla dok nisam ušla u pubertet, a onda je odjednom postalo puno teže, i neki dečki iz škole su me debelo prešišali na listi najboljih. Tada sam mislila da je to zbog puberteta i zaljubljenosti, a kasnije sam saznala nešto o lijevoj i desnoj hemisferi i razlikama između mozgova žena i muškaraca, i zadovoljno isprala krivnju sa sebe zaključivši da sam očito verbalni tip, pa otvorila blog. Moje izvanškolske aktivnosti bile su, tako, neinstitucionalizirane, ilitiga "za moj gušt", što znači da su mi bile super neko vrijeme, a onda je za njima ostala hrpa smeća kao uspomena na bačene novce. Po stvarima koje pronalazim po stanu ovih dana, identificiram: STVARI KOJE SAM RADILA S KONCIMA (1994. naovamo) - da ih strpam sve u jednu kategoriju. Prvo sam naučila heklati, ilitiga kukičati, što je bio dio programa druženja sa bakom iz Slavonije u ljeto 1994., zajedno sa gledanjem Rose Salvaje. Mama je nakupovala hrpu konaca različite debljine (hekla se koncem, a ne vunom), baka je razvila metodu stavljanja kukica u okvir od keramičke olovke, da ih je zgodnije držati, i manufaktura je počela. Tog smo ljeta napravile hrpu haljina i šešira za barbike, te milijun i jedan "tabletić", koji se muvaju okolo posvuda, zbog malog detalja da iste nitko u mojoj obitelji ne voli. Točnije, nitko koga poznajem ih ne smatra estetski podnošljivima. Naravno, ostala je i puna kutija konaca, i jedan nikad dovršeni prsluk koji je seka sebi pokušala napraviti. Onda sam naučila plesti narukvice koje su bile jako moderne 1996./1997. To ustvari nije pletenje, bliže je, recimo, tkanju. Prijateljica i ja smo bile toliko uživljene da smo ih radile i u školi, i profesorica iz latinskog nas je zvala "paukinje". Narukvice su izašle iz mode kako su i došle, ali su relativno male, pa nije ostalo baš puno smeća. Onda sam naučila plesti, što se pokazalo kao najkorisnije. Dosada sam isplela milijun i jedan šal, parsto kapa i dva para grijača za noge, i svaki komad je sretno udomljen. Također sam usput svoja pletačka znanja prenijela na nekoliko prijateljica. IZRAĐIVANJE NAKITA (2003.-2005) - dakle, u vrijeme kada su "svi to radili". Koji odvratan propagandni trik; prvo sam potrošila kišu Isusovu na kupovanje raznoraznih perlica. Od svega što sam napravila, bila je jedna ogrlica od drvenih perlica koju sam često nosila, i ako jedan par naušnica. Ostalo mi se ništa nije kasnije sviđalo. Nakon nekog vremena sam počela kupovati Fimo masu i izrađivati svoje perlice, od čega također pamtim jedan uspjeh i x>20 neuspjeha. Inspirirana prijateljicom koja je radila privjeske na tanjuriće s hranom, pokušala sam napraviti broš na Bubbles iz Powerpuff girls, ali sam dobila nešto što više podsjeća na šarenog Goluma. Bacila sam ga da nitko ne vidi, i od tada nisam više pogledala u kutiju s fimom. Sad pogotovo neću otkad sam pronašla Pinkeye blog. Također sam odustala od izrade i kupovanja tog jeftinog plastičnog nakita i zaključila da ne želim više ništa što košta manje od 50kn. STVARI KOJE SAM RADILA OD PAPIRA (2001. naovamo) - Prvo sam naučila praviti ždralove. Pa sam ih pravila i pravila i pravila. Problem s tim je što nije lako baciti ždrala. Ne možeš ga samo tako uzeti i zgužvati, jer odmah pomisliš da ubijaš jadnu Sadako ili tako nešto. Dakle, svi koje sam napravila od listova iz šarenih časopisa muvaju se po gornjim policama u Splitu i u Zagrebu, i žive život dostojanstveno koliko mogu ispod 8mm prašine. Ždralove od vrećica šećera ostavila sam po svim kafićima u kojima sam bila, a i D2 na Filozofskom Fakultetu možda čuva još pokoji, kao i neki moji prijatelji. Još sam bila naučila raditi žabe i ljiljane, koji nisu uvijek bili prepoznatljivi kao takvi. A prošle sam godine na netu naučila raditi kutijice. Pituljica ih je napravila toliko slatkih, pa sam i ja poželjela. Ali nikad nisam otišla u knjižaru da kupim dobar pribor za njih, nego sam napravila nekoliko premekanih i par nedovršenih. U jednoj držim stare zimske hulahopke, gurnuta je ispod kauča i bolje da je ne diram. Naučila sam nekoliko prijateljica kako da ih rade, slušala ih kako mi govore "vau, ti si tako kreativna", a potom zaključila da je izrađivanje ukrasnih kutijica potpuno besmisleno. Budući da sam izabrala temu "hobiji koji su ostavili puno smeća", a ne "hobiji od kojih sam odustala", ne mogu ovdje pisati o svom farbanju i ukrašavanju namještaja, jer se to pokazalo prilično korisnim. I nisam odustala, jer mi ne daju, samo mi nije više toliko gušt. Al ono što je zajedničko svemu gore navedenom je to što sam, u najvećoj zanesenosti tim aktivnostima, uvijek mislila da će one nekako potpuno promijeniti moj život i obilježiti me kao osobu. Kao da ću biti osoba koja će uvijek plesti narukvice, kao da će me to dovesti u enciklopedije ili barem učiniti bogatom i slavnom pokretačicom noe ekološke industrije i programa osnaživanja žena u afričkim zemljama. Nikad nisam mislila da će mi naprosto dosaditi, i da se iz toga neće izroditi ništa posebno. A danas mi je nekako neobično kako nam se stvari koje su trajale i završile tako lako učine kao gubitak vremena. Kao da vrijedi samo onaj rad koji nam je donio veliki profit ili nas lansirao u superzvijezde, kao da vrijedi naučiti samo ono što ćemo jednom iskoristiti, i, kako vidim u zadnje vrijeme, kao da vrijede samo one veze i prijateljstva koja traju zauvijek. Ako se zaljubite, živite sretno i zadovoljno neko vrijeme, a onda se odljubite, posvađate na mrtvo ime i prekinete, to je neuspjela veza. Kao da nije imalo nikakvog smisla biti sretan, recimo, dvije godine. Ako imate dobrog prijatelja neko vrijeme, a onda se naprosto udaljite jer ste se u međuvremenu promijenili, neuspjeli ste jer ste dopustili da propadne višegodišnje prijateljstvo. Kao da se ne broji ništa što završi prije nego umrete. Za kraj, dajem link na Trey Parkerovu i Matt Stoneovu animaciju filozofije Alana Wattsa o životu i muzici, koja me tješi i inspirira u zadnje vrijeme link |
|
Uvijek se pokaže kao loša odluka kad ostanem sama u stanu dva dana. A čini se tako privlačno, kad se umorim od ljudi, navučem neku sjetu i poželim biti sama, čitati knjigu, visit na netu, gledati filmove, u pidjami cijeli dan. Pardon, dva. To je ono stanje u kojem mi je toliko teško izaći iz stana po kruh, da mi je lakše zamijesiti ga i ispeći. Zvuči depresivno, ali nije, jer nisam tužna, samo što poludim do nedjelje popodne. Hated sunday. Budući da selim za dva tjedna, ima šta da se radi. Obećala sam Bogu i narodu da ću pročačkati sve svoje ormare i ladice u koje sam zadnjih 6 godina trpala materijale s faxa, baciti sve što odiše lošom energijom, vratiti ljudima što nije moje, i osloboditi mjesta za mamu, kad je već ona sad studentica. Onda sam pisala mail jednoj curi kojoj moram vratiti neke stvari, i izračunala da je tih 6 godina što smo u Zagrebu 1/4 naših života. Još se oporavljam od te tvrdnje. Uglavnom, nisam bacila toliko stvari koliko sam se nadala, ali sam na dnu ormara pronašla B.a.B.e. kalendar iz 2003. Nažalost, to nije onaj na kojem piše "Prema zakonima aerodinamike, bumbar ne može letjeti. On to ne zna, pa leti", tako da sam još u potrazi. I, ne, ne mogu ga naći u BaBama. Veći dio vikenda sam čitala. Harry Pottera i red Feniksa, jer sam pokušala skinuti film, ali sam skinula neki virus. Što sam shvatila kao znak da se manem filmova, i nastavim čitati gdje sam stala. Malo me brine kako me atmosfera i neke stvari iz knjige podsjećaju na devedesete. I također mi se stalno vraća grižnja savjesti kako sam svojedobno određenog nekoga optužila da čita samo "infantilnu literaturu". Sad više pojma nemam što je to. Osim Harryja čitala sam blogove.Otkrila sam par srednjoškolki iz, mislim, Rijeke koje pišu inteligentne i zabavne iste. Ali, baš, ono, zaista. Pa sam se sjetila Pituljice i kako ona peca ljude da joj budu prijatelji, i zaključila da moram na tečaj. Jer bi ih ja najradije sebi upecala, barem malo. Vjerojatno jer se osjećam staro. I jer cure zvuče kao neki moji prijatelji nekoć davno, a oni sami ne zvuče niti približno kao oni nekoć davno. Što valjda znači da su oni odrasli, a ja odbijam, ili da sam i ja odrasla, ali nisam primijetila, ili da previše mislim o prošlosti ovaj vikend. Ili nešto potpuno drugo. Znala sam da nisam smjela pogledat Sate i onda biti sama dva dana. Žalila sam se Čarobnjaku, pa mi je rekao da moj život nije mrtav i da nisam stara. Poprilično sam sigurna da mi se smijao, mada smo bili na Google Talku. Čarobnjaku su simpatične moje egzistencijalne sumnje. |
|
Ima taj jedan moment kad znaš da ti se život nepovratno mijenja, ali je zajeb što ne znaš točno u što, pa ne znaš niti čemu da se veseliš. A moje je prirodno stanje da se veselim nečemu, i jako se zbunim u drugim stanjima. Već neko vrijeme znam da mi započinje novi život, ali zadnjih mjeseci nekako kao da je samo završavao stari, a novome se nije dalo početi. Pa me uhvatila panika. A onda sam ga jučer popodne nenadano osjetila i vidjela jasno na trenutak, i sad sam sva mazasta i blažena od olakšanja. Pa sam malo brojala koliko sam ja to dosad imala novih i starih života, i zaključila da, oćeš-nećeš, novi životi počinju ujesen. Samo što, kad si student(ica), jeseni su fleksibilne i događaju se kasnije, pa su prije životi počinjali u novembru, a sada sam nekako već jesenska. A nekoć davno, jedna prijateljica i ja smo preslagivale svoje živote u rujnu, kad je počinjala škola. Pa smo to zvale "pametna jesen", jer smo tad razumjele život, za razliku od ostalih godišnjih doba, kad smo blefirale. BTW, imala sam ih (barem) 18 dosad. |
|
Kad putuješ dionicom Split-Zagreb onoliko često i dugo kao ja, u nekom momentu nemaš više ništa novo za vidjeti uz autoput, uz iznimku eventualno teže prometne nesreće, kada bi to bilo nešto što uopće želiš vidjeti. Još sam se davno bacila u povremeno kupovanje šarenih časopisa, što je doslovno uvijek rezultiralo razočaranjem. Obično su skuplji nego što sam zamišljala, pa me onda razljuti što na svako drugoj stranici imaju reklame, a tekstovi obično prežvakavaju već tisuću puta rečene stvari, koje su još k tome većinom i lažne ili apsurdne. Pričam, naravno, o takozvanim, urbanim časopisima za zaposlene samostalne bla bla žene, jer sa raznim Storijima i Glorijima nije imalo smisla ni pokušavati. Od političkih tjednika ne znam koji mi ne ide na živce, dnevne novine obično «odradim» na internetu uz jutarnju kavu, pa su jedini preostali bili časopisi tipa Geo. Što jest jest, tamo bih barem pročitala nešto što nisam ranije znala, i imala bih što raditi dobar dio puta, ali bih se uvijek u jednom trenu zapitala «Koliko to sve ima veze s mojim životom?», i s vemenom odustala i od njih. Tako sam u autobusu čitala knjige, a na kiosku kupovala vodu, osjećajući se pritom kao alien čije postojanje nijedan izdavač nije predvidio na ovim prostorima. Slutite prevrat.  Jučer sam putovala iz Splita sa nultim izdanjem novog domaćeg uratka zvanog PlanB. Prepisujem iz uvodnika: U poplavi tračerskih magazina, koji nalikuju jedan drugomu kao jaje jajetu i kojih je svakim danom sve veći broj, te usko specijaliziranih časopisa namijenjenih određenim interesnim područjima, trebao nam je... Plan B. ... radi se o mjesečniku s originalnim temamam o hrvatskim i regionalnim poslovima, događanjima, sudbinama, kulturi, dizajnu i, osobito, tehnologijama. Osim prvog i generalnog dojma koji bi se dao najbolje izraziti kao «Jupiiiiiii!», imam, naravno, pohvala i primjedbi, a kao dobro obučena u davanju feedbacka, krećem od dobroga: 1. Ima se što za čitati. Već sam se navikla da kupim magazin jer me zanimaju dva do tri članka, pa da nismo još prošli Šibenik, a ja sam već pročitala sve što namjeravam i još odspavala desetak minuta. PlanB me zabavljao cijelim putem, i još ga čitam doma, a čitala sam bila i kod prijatelja navečer u krevetu. Reći ćete da zbilja sporo čitam, ali ja kažem da ima tu zanimljivog štofa. 2. Unutar svog tog štofa nijednom se ne spominje nijedna od onih javnih osoba zbog kojih svi lude jer ih se stalno spominje u medijima. Pa onda oni koje to živcira isto spominju te ljude, i njihovo se ime i priča ispisuju opet i opet, u bezgraničnom loopu, zato što je lakše napisati Paris Hilton nego ovakvu rečenicu. 3. Kažu da su vezani za tehnologiju, a po meni su najviše vezani za net. Nude zbilja puno priče o svačemu što se tamo zbiva, i tek sam krenula u istraživanje siteova koji se spominju. Da stvar bude smješnija, počela sam koristiti opciju «bilješke» na svom mobitelu, za koju, nisam imala pojma da postoji. Sad znam da tu mogu napisat web stranice koje želim pogledat kad na poslu pijem kavu, a ne si ko seljak saveat to u nedovrsene poruke. 4. Dakle, usvojili smo da Tenchee voli šareno. E, pa, šareno je, ne kužim se u te stvari, al vidim da su, kao, je li, dizajnerski osviješteni. 5. Potpuno je apolitičan. Što mi je na trenutke bio minus, ali sam sigurna da neće, kako se bliže izbori. Od stvari koje mi nisu tako legle, izdvajam tri: 1. Već spomenuti super kul gooba moderni dizajn me malo previše podsjeća na Vip, barem na naslovnici. 2. Zagrebocentrizam. Naime, ja sam vrlo osjetljivi prijemnik na svake natruhe stava «Sve civilizirano, urbano, obrazovano i kulturno u ovoj zemlji nalazi se u Zagrebu. Ostatak zemlje je primitivna periferija gdje nema interneta, a svi se bave samo i isključivo molitvama za heroje, a ne zločince.» i moram priznat da su mi senzori na momente zatitrali. 3. Ovo posljednje nije primjedba, već moje izvoljevanje: nekako mi fali nešto u stilu pisanja. Ništa nije bilo loše, ali... No, dobro, fali im jedna urnebesno duhovita osoba (htjela sam napisati napomenu da uopće na aludiram na Zrinku Pavlić, ali sad mi se čini da nije uopće blesavo aludirati baš na nju. Žena, naravno, ima svoju glavu i sposobnost donošenja vlastitih odluka, ja samo kažem da bi meni baš lijepo legla unutra). There, I said it. I dakle, vraćam se na srž posta, koja je «Jupiiiiii!» uz Balkijev ples radosti. |