Potaknuta Rahatlinim postom, reminiscirala sam malo nad svojim propalim karijerama. Za razliku od njenih, moji roditelji nisu forsirali upisivanje na vanškolske aktivnosti, i poprilično sam sigurna da si to pišu kao odgajateljski minus, jer tko zna što je od nas moglo biti da su nas tjerali na zbor i akrobatski rock&roll. Moja je seka još i upisivala kojekakve gitare i balet, da bi odustala od njih malo nakon što bi se kupio prvi skupi komad opreme, ali ja sam se uspjela nagovoriti samo na plivanje, od čega sam odustala već treći dan. Bilo mi je potpuno neljudski kako su nas tjerali da radimo vježbe za trbušnjake od kojih se danima nisam mogla smijati, a ni plivanje u otvorenom bazenu za vrijeme kiše mi nije bilo pri srcu, pa sam odlučila inzistirati na tome da sam ja jedna obična štreberica, koju se šalje na natjecanja iz matematike, a ne bilo kakve sportske aktivnosti. Matematika je, pak, išla dok nisam ušla u pubertet, a onda je odjednom postalo puno teže, i neki dečki iz škole su me debelo prešišali na listi najboljih. Tada sam mislila da je to zbog puberteta i zaljubljenosti, a kasnije sam saznala nešto o lijevoj i desnoj hemisferi i razlikama između mozgova žena i muškaraca, i zadovoljno isprala krivnju sa sebe zaključivši da sam očito verbalni tip, pa otvorila blog.
Moje izvanškolske aktivnosti bile su, tako, neinstitucionalizirane, ilitiga "za moj gušt", što znači da su mi bile super neko vrijeme, a onda je za njima ostala hrpa smeća kao uspomena na bačene novce.
Po stvarima koje pronalazim po stanu ovih dana, identificiram:
STVARI KOJE SAM RADILA S KONCIMA (1994. naovamo) - da ih strpam sve u jednu kategoriju.
Prvo sam naučila heklati, ilitiga kukičati, što je bio dio programa druženja sa bakom iz Slavonije u ljeto 1994., zajedno sa gledanjem Rose Salvaje. Mama je nakupovala hrpu konaca različite debljine (hekla se koncem, a ne vunom), baka je razvila metodu stavljanja kukica u okvir od keramičke olovke, da ih je zgodnije držati, i manufaktura je počela. Tog smo ljeta napravile hrpu haljina i šešira za barbike, te milijun i jedan "tabletić", koji se muvaju okolo posvuda, zbog malog detalja da iste nitko u mojoj obitelji ne voli. Točnije, nitko koga poznajem ih ne smatra estetski podnošljivima. Naravno, ostala je i puna kutija konaca, i jedan nikad dovršeni prsluk koji je seka sebi pokušala napraviti.
Onda sam naučila plesti narukvice koje su bile jako moderne 1996./1997. To ustvari nije pletenje, bliže je, recimo, tkanju. Prijateljica i ja smo bile toliko uživljene da smo ih radile i u školi, i profesorica iz latinskog nas je zvala "paukinje". Narukvice su izašle iz mode kako su i došle, ali su relativno male, pa nije ostalo baš puno smeća.
Onda sam naučila plesti, što se pokazalo kao najkorisnije. Dosada sam isplela milijun i jedan šal, parsto kapa i dva para grijača za noge, i svaki komad je sretno udomljen. Također sam usput svoja pletačka znanja prenijela na nekoliko prijateljica.
IZRAĐIVANJE NAKITA (2003.-2005) - dakle, u vrijeme kada su "svi to radili". Koji odvratan propagandni trik; prvo sam potrošila kišu Isusovu na kupovanje raznoraznih perlica. Od svega što sam napravila, bila je jedna ogrlica od drvenih perlica koju sam često nosila, i ako jedan par naušnica. Ostalo mi se ništa nije kasnije sviđalo. Nakon nekog vremena sam počela kupovati Fimo masu i izrađivati svoje perlice, od čega također pamtim jedan uspjeh i x>20 neuspjeha. Inspirirana prijateljicom koja je radila privjeske na tanjuriće s hranom, pokušala sam napraviti broš na Bubbles iz Powerpuff girls, ali sam dobila nešto što više podsjeća na šarenog Goluma. Bacila sam ga da nitko ne vidi, i od tada nisam više pogledala u kutiju s fimom. Sad pogotovo neću otkad sam pronašla Pinkeye blog. Također sam odustala od izrade i kupovanja tog jeftinog plastičnog nakita i zaključila da ne želim više ništa što košta manje od 50kn.
STVARI KOJE SAM RADILA OD PAPIRA (2001. naovamo) - Prvo sam naučila praviti ždralove. Pa sam ih pravila i pravila i pravila. Problem s tim je što nije lako baciti ždrala. Ne možeš ga samo tako uzeti i zgužvati, jer odmah pomisliš da ubijaš jadnu Sadako ili tako nešto. Dakle, svi koje sam napravila od listova iz šarenih časopisa muvaju se po gornjim policama u Splitu i u Zagrebu, i žive život dostojanstveno koliko mogu ispod 8mm prašine. Ždralove od vrećica šećera ostavila sam po svim kafićima u kojima sam bila, a i D2 na Filozofskom Fakultetu možda čuva još pokoji, kao i neki moji prijatelji. Još sam bila naučila raditi žabe i ljiljane, koji nisu uvijek bili prepoznatljivi kao takvi.
A prošle sam godine na netu naučila raditi kutijice. Pituljica ih je napravila toliko slatkih, pa sam i ja poželjela. Ali nikad nisam otišla u knjižaru da kupim dobar pribor za njih, nego sam napravila nekoliko premekanih i par nedovršenih. U jednoj držim stare zimske hulahopke, gurnuta je ispod kauča i bolje da je ne diram. Naučila sam nekoliko prijateljica kako da ih rade, slušala ih kako mi govore "vau, ti si tako kreativna", a potom zaključila da je izrađivanje ukrasnih kutijica potpuno besmisleno.
Budući da sam izabrala temu "hobiji koji su ostavili puno smeća", a ne "hobiji od kojih sam odustala", ne mogu ovdje pisati o svom farbanju i ukrašavanju namještaja, jer se to pokazalo prilično korisnim. I nisam odustala, jer mi ne daju, samo mi nije više toliko gušt.
Al ono što je zajedničko svemu gore navedenom je to što sam, u najvećoj zanesenosti tim aktivnostima, uvijek mislila da će one nekako potpuno promijeniti moj život i obilježiti me kao osobu. Kao da ću biti osoba koja će uvijek plesti narukvice, kao da će me to dovesti u enciklopedije ili barem učiniti bogatom i slavnom pokretačicom noe ekološke industrije i programa osnaživanja žena u afričkim zemljama. Nikad nisam mislila da će mi naprosto dosaditi, i da se iz toga neće izroditi ništa posebno.
A danas mi je nekako neobično kako nam se stvari koje su trajale i završile tako lako učine kao gubitak vremena. Kao da vrijedi samo onaj rad koji nam je donio veliki profit ili nas lansirao u superzvijezde, kao da vrijedi naučiti samo ono što ćemo jednom iskoristiti, i, kako vidim u zadnje vrijeme, kao da vrijede samo one veze i prijateljstva koja traju zauvijek. Ako se zaljubite, živite sretno i zadovoljno neko vrijeme, a onda se odljubite, posvađate na mrtvo ime i prekinete, to je neuspjela veza. Kao da nije imalo nikakvog smisla biti sretan, recimo, dvije godine. Ako imate dobrog prijatelja neko vrijeme, a onda se naprosto udaljite jer ste se u međuvremenu promijenili, neuspjeli ste jer ste dopustili da propadne višegodišnje prijateljstvo.
Kao da se ne broji ništa što završi prije nego umrete.
Za kraj, dajem link na Trey Parkerovu i Matt Stoneovu animaciju filozofije Alana Wattsa o životu i muzici, koja me tješi i inspirira u zadnje vrijeme
link
Post je objavljen 25.08.2007. u 09:42 sati.