Timemetropolis https://blog.dnevnik.hr/tempovelegrada
petak, 28.12.2007.
Kad nestane sve...
Lako-Teško!
Lako je bit upisan u nečijem imeniku…
Teško je biti upisan u nečijem srcu…
Lako je suditi o greškama drugih…
Teško je priznati svoje greške…
Lako je raniti nekoga, tko nas voli…
Teško je zacijeliti tu ranu…
Lako je oprostiti nekome…
Teško je moliti za oprost…
Lako je izboriti pobjedu…
Teško je podnijeti poraz…
Lako je sanjati svake noći…
Teško je ostvariti svoje snove…
Lako je reci, da ljubim…
Teško je to pokazati svaki dan…
Lako je kritizirati ostale…
Teško je poboljšati nekog…
Lako je misliti na poboljšanje…
Teško je prestati misliti na to i ostvariti…
Lako je primati…
Teško je davati…
Kad mi se sve sruši kao kula od karata, kad nestane sve u što sam vjerovala, kad nestanu ljudi kojima sam povjeravala život, za koje bi stavila ruku u vatru. Svi ljudi za koje sam živjela jednostavno, ispare… nema im traga. Čak i oni koji su mi život zagorčavali, ni njih nema. Bez oslonca za život, bez utočišta u koje se mogu sakriti, kad nemam kamo. Kad sam izgubljena, kad mislim da je život bez cilja, kad izgubim vjeru u sebe, vjeru u bolje sutra. Kad izgubim svoje snove, kad nemam kamo pobjeći, pobjeći od svih stvari u mojoj glavi. Kad nemam nekog da me čvrsto zagrli i kaže mi da sve će biti OK. Kad se osjećam kao da sam sama u cijelom svemiru, kad gledam u zvijezde suznim očima. Kad se bojim pogleda jer svaki pogled zadaje novu, duboku ranu, koja će ostaviti vječan ožiljak. Kad nemam s kim podijeliti svoje probleme. Kad nemam kome reći, kad sve trebam jednostavno gutati, i gutati… dok ne puknem. A onda je već prekasno… Kako je teško kad sama sebi priznam neke stvari koje si jako dugo pokušavam priznati... Nekad davno sam bila u okruženju meni jako dragih osoba, voljela sam vrijeme provoditi sa njma, voljela se zafrkavati, smijati i plakati sa njima u istom trenu, jer su mi bili sve i sve su mi značili... znače mi i danas... samo je pitanje dali ja njima što značim... a shvatih da ne! Kada se sjetim kako nam je bilo ljepo i kako smo se družili i voljeli a danas nema nikog... Dali je problem u meni? Dali ja što radim nesvjesno pa da svi bježe od mene? Dali sam takva kakvom vidim da me ljudi i meni drage osobe doživljavaju? Zašto sve mora biti tako? Zašto ne može biti normalno sve? Jedna meni jako draga osoba se maknula od mene, bile smo jako dobre, sve je bilo odlično, sve je odgovaralo i onda se desilo nešto, što se nije se smijelo desiti i sve se promijenilo na gore, više se ni ne čujemo a kamo li vidimo. Žao mi je zbog toga, jako žao. Druga meni jako draga osoba mi je rekla da me ne smije upoznati sa svojim dečkom jer se boji i prestala mi se javljati...a nekad smo bile dobre.. plakale i smijale se zajedno...sad se ni ne čujeme a ni ne vidimo. Treća osoba je moja seka koja mi je jučer izjavila da sam joj ja prijetnja u vezi... Zašto me ljudi tako doživljavaju? Zašto me svi vide kao neku prijetnju? Nikome ništa ne radim, barem mislim. Volim se zafrkavati i zezati sa ljudima, više sam privaženija muškom rodu i bolje se slažem sa njima nego sa ženskim rodom... Uvijek me muško razumije i shvati i kaže mi kako dalje... a to je počelo smetati osobama koje su me napustile.... ne kužim zašto i uporno si to pokušavam pojasniti i razjasniti ali ne mogu. Kako ljudima nije jasno da sam ja u braku i da imam svoj život i da to nebi nikad mogla učiniti nikome a pogotovo svojoj rođenoj sestri...?! Ubijam se zadnjih dana, mučim samu sebe...jako me boli i svakim danom mi je sve više žao jer vidim da sam ostala sam i da nemam vise nikoga uz sebe... Kako da nastavim dalje kad nema nikog da mi ruku pruži i da mi kaže toplu riječ... da bude uz mene... Zašto su se svi prema meni tako ponjeli? Zašto svi imaju nešto protiv mene? Budim se danima bez volje, ništa mi se ne da, pogađa me to i ne mogu se pomiriti sa tim!
Đorđe Balašević
Kad odem
Kad odem,
kad me đavo isprati glavnim sokakom
i kad mesečina zaveje moj trag,
nemoj tugovati jer jednom svakom
mali nemi slavuj doleti na prag.
Kad odem,
kad zamumla vetar zimske očenaše
i kad mrtvo lišće potera u kas,
za kaznu prognaće i tamburaše,
zbog pogrešne pesme u pogrešan čas.
Hej, budi jaka ti,
najlakše je plakati.
To nam samo Gospod svira
jesenju sonatu.
Snio sam vrata u tom suvom zlatu,
strah me da prođem, al' proći ću.
Znam, laf si stari ti,
nemoj sve pokvariti,
kresni samo jednu sveću
na svetog Jovana.
Ne čuvaj dugo pepeo tih dana,
kad jednom odem, a poći ću.
Kad odem,
kad u prozor staviš prvu hrizantemu
i kad popucaju divlji kesteni,
ne pali uzalud fenjer na tremu
kad me otmu magle jedne jeseni.
Hej, budi jaka ti,
najlakše je plakati.
To nam samo Gospod svira
jesenju sonatu.
Snio sam vrata u tom suvom zlatu,
strah me da prođem al' proći ću.
Znam, laf si stari ti,
nemoj sve pokvariti,
kresni samo jednu sveću
na svetog Jovana.
Ne čuvaj dugo pepeo tih dana,
kad jednom odem, a poći ću.
Kad jednom odem...
utorak, 25.12.2007.
Ho, Ho, Ho Božić je!
Čestit i Blagoslovljen Vam Božić želi jedna mala blogerska obitelj!
nedjelja, 23.12.2007.
Božić i Božićni ugođaj...
Vrijeme oko Božića posebno je vrijeme godine. Sjećam se, kad sam bila mala, to je bilo vrijeme iščekivanja i radosti. Ujutro sam se budila puna nadanja i uzbuđena zbog poklona pod borom i veselila sam se obitelji na okupu…a danas je to sasvim nešto drugo. Božić mi već odavno nije isti kao i u mlađim danima, ali to je nekakav normalan tijek. Zanimljivo je malo razmisliti o tom Božićnom ugođaju i ustvari o svemu što čini Božić. Što nam znači Božić, a što nam je značio prije podosta godina? Kao dijete bila mi je bitna jedna stvar, a to su darovi. Pomisao na Božić, automatski bi značila preusmjeravanje na darove, kao nekakav link u glavi koji svaki spomen na Božić preusmjerava na darove. I bilo mi je sve jednostavno do trenutka kad sam počela samostalno razmišljati o onome što mi govore. Tu nastaju prvi problemi i nedoumice. Tko donosi darove za Božić? Meni je bilo svejedno, glavno da dobijem darove...he he he. No vratimo se na Božićni ugođaj. Kad sam bila mala više sam doživljavavala to Božićno raspoloženje. Ali zašto ga sad nema? Nažalost u našem svijetu, značenje Božića već je izgubilo svoj smisao. Umjesto slavljenja ljudi su preokupirani u kupnji darova ovome i onome. Neki odu do te mjere da se moraju zaduživati na kreditne kartice kako bi mogli kupiti sve darove. Lijepo je darivati, ali razlog ovog darivanja ne pravi nikakvog smisla. Stalno nam nameću da je bit Božića kupiti nekome nešto i da je to jedini način na koji možemo pokazati da nam je stalo do neke osobe. Vidim da je veliki dio ljudi bez problema prihvatio takav način života I takvo slavlje. Ljudi se toliko materijalno pripremaju za Božić...kupuju, nakuhavaju tone i tone jela, troši se na što skuplje poklone, a ne zaboravljaju se...čovjek zaboravlja koliko je ustvari mali. Istina je da je tempo života natjerao ljude da jedva stignu normalno živjeti, a ne da bi stigli sve obaviti kako bi sami htjeli. Ipak postoje stvari do kojih čovjek treba držati i mislim da baš Božić i te blagdane treba ipak pokušati pripremiti i provesti u miru i u društvu dragih osoba. Uvijek postoje oni koji to nisu u mogučnosti iz nekih razloga, ali tko ima i malo mogučnosti za to, neka nađe malo slobodnoga vremena za sebe i svoje prijatelje i bližnje. Ukrasi su osvanuli još sredinom studenog…okićen, rasvijetljen grad, izlozi prepuni blještavila, dućani pretrpani nakitom i igračkama, ljudi veseli i užurbani kreću se po ulicama… stabla se za Božić pretvaraju u bijelo ruho, opet su ogrnuti svoje svijetleće haljine. Vesele se i ona Božiću ali sa sjetom se prisjećaju davnih godina kada je bilo sve siromašnije ali ljepše…Dali je to bit Božića? Ako mislite da je to što osjećate u šoping centru, Božićni ugođaj, varate se. Božićni ugođaj nisu glupi i pomodni lakoslušljivi hitovi, skupi darovi, isprazne samoljubljive želje, Božić je ipak nešto više...Mene jednostavno čine sretnom jako male stvari a to su sitnice kao npr. većeras (sinoć) smo ja i moj dragi muž kitili i ukrašavali bor, razmišljali koja gdje kuglica ide i gdje je najljepše da ju stavimo...pripremali smo se za Božić jer nam je ovo prvi naš zajednićki Božić kad smo sami....uhvatilo me neko takvo rasploženje i mogu slobodno reći da se odlično osijećam. I zato ljudi, malo se skoncentrirajte i razmislite o smislu života. Ajde, nije sve tako crno. Dajte ovaj Božić učinite barem jedno nesebično dijelo...
petak, 21.12.2007.
Najčudnije fobije
Činjenica da netko provodi život u strahu od kaputa, maslaca od kikirikija ili oblaka na prvi pogled djeluje kao dobra šala. Ipak, popis bizarnih fobija je poveći i za neke je doista teško povjerovati da postoje. Život u neprestanom iracionalnom, neobjašnjivom i teško izlječivom strahu od pojedinih predmeta, mjesta, pojava nije nimalo zabavan i nipošto nije niti bi smio biti predmet sprdnje. Fobije su ozbiljni poremećaji s kojima se teško boriti, brojne su i ne baš rijetke, a ponekad i toliko neobične i bizarne da ih zdrav čovjek uopće nije u stanju ozbiljno shvatiti.
Fobofobija
Strah od straha ili strah od razvijanja fobije
Iako zvuči kao loša šala, strah od straha, tj. strah od razvijanja fobije doista postoji i mnogima zadaje glavobolje. Stručnjaci upozoravaju da je prilično česta i, kao i sve ostale fobije, vrlo loše utječe na kvalitetu života jer sa sobom povlači probleme poput pretjeranog znojenja, tjeskobe, lupanja srca, gubitka daha, pa čak i pravih napada panike.
Nepofobija
Strah od oblaka
Ljudima koji se ne bore s ovom vrstom problema još se i može objasniti da olujni oblaci mogu izazvati ne samo jezu, već i jake iracionalne napade straha, ali kako je to moguće kad su u pitanju tzv. ovčice i slični simpatični bijeli debeljuškasti oblaci? Kako si pomoći u takvoj situaciji? Rješenje možda leži u preseljenju – Velika Britanija nikako nije preporučljiva, ali otočje poput Karipskog, recimo?
Kakofobija
Strah od ružnoće
S obzirom na fotografije ljepotica i ljepotana koji nam se smiješe sa stranica tabloida, ženskih i tinejdžerskih časopisa, nije ni čudo da je riječ o vrlo čestoj pojavi. Ružnoća znači teškoće u pronalaženju partnera, puno više truda u ostvarenju poslovnih i životnih ciljeva, izloženost ruganju, pa čak i zlostavljanju u osnovnoj i srednjoj školi. Usto, ovaj strah ne zaobilazi ni one koji se svrstavaju u kategoriju ružnih, ni one u kategoriji lijepih – jednima je briga nositi se s izgledom, drugi se brinu da ga ne izgube. Kako se onda ne bojati ružnoće?
Epistemofobija
Strah od znanja
Ironično gledano, ovo je vjerojatno najraširenija fobija na svijetu. Znanje je loše, opasno i nepotrebno, a prema toj pretpostavci, ni samu ovu fobiju ne treba previše proučavati jer to samo pogoršava stvari. A za one koji su samo lijeni, riječ je o odličnom izgovoru za izostajanje iz škole i s predavanja te za loše rezultate na ispitima. Strah od znanja vjerojano je najraširenija fobija na svijetu
Hippopotomonstrosesquippedaliofobija
Strah od dugih riječi
Zbog čega nastaje strah od dugih riječi? Iz perspektive laika, dovoljno je pomisliti koliko je takvu riječ komplicirano pročitati i izgovoriti (pogotovo ako je riječ o javnom nastupu), a tome su sigurno doprinijela i dosadna predavanja koja su mnoge uspavljivala u školama i na fakultetima. A kad se tome pribroji i sve ono što se danas može vidjeti (i čuti) na televiziji...
Vestifobija
Strah od odjeće
Svijet bi bio vrlo zanimljivo mjesto kad bi veći broj ljudi patio od ove fobije, pogotovo kad bi ti ljudi spadali u skupinu mlađih i dobro građenih. Međutim, to vrijedi samo za zemlje u kojima bi se ta fobija mogla slobodno manifestirati, bez straha od smrzavanja i sličnih neugodnosti.
Arachibutyrofobija
Strah od maslaca od kikirikija zalijepljenog za nepce
Koliko je ova fobija česta? Teško je reći, iako je i jedan slučaj previše! Iako je osjećaj zalijepljenog maslaca na nepcu prilično neugodan, ova fobija ne spada u užu konkurenciju fobija koje su velika gnjavaža, jer se mogućnost da se nađete u situaciji da dobijete napadaj straha zbog maslaca od kikirikija može svesti na minimum jednostavnim izbjegavanjem tog proizvoda.
Panofobija
Strah od svega
Mislite da te imali loš dan jer vas je šef zatrpao poslom niste stigli ništa pojesti, boljela vas je glava i još vas je po povratku kući napao pas? Sve to nije ništa u usporedbi s danima kakve provode panofobi. Zamislite život u neprestanom strahu od svega i bez mnogo mogućnosti da se ta situacija olakša! Teško je reći koliko je ova fobija česta, jer se panofobi boje pitanja, boje se odgovora, boje se ljudi koji bi im mogli postaviti pitanja itd.
ponedjeljak, 17.12.2007.
Gdje je nestao čovjek?!
Čovjek koji živi od uspomena ima dva života.
Nijednim nije zadovoljan, nijedan ga ne ispunjava.
Čovjek koji živi od uspomena, vodi čudan život: jedan na javi a drugi u snu, jedan u sebi, drugi izvan sebe.
Čovjek koji živi od uspomena ustaje kasno: dugo živi u uspomenama, zatim otvara oči i pokušava se suočiti sa dvojnikom koji stoji iznad postelje, spreman na duel, opominjući. Njegov podignuti prst razvaja vjetrove.
Čovjek koji od uspomena ustaje umoran.
Čovjek koji od uspomena liježe kasno: prikuplja detalje, mrvice, kockice, kuglice sjećanja koje potom pretvara u uspomene i slatko sanja produžujući život. O sebi ne zna da brine.
Čovjek koji živi od uspomena liježe umoran.
Čovjek koji živi od uspomena besmrtan je u njima. Prepričava ih sebi, obnavlja, uljepšava. Uspomene se množe a život dijeli.
Čovjek koji živi od uspomena sve više nestaje a da to i ne primjećuje: što više živi u uspomenama manje je u životu.
Čovjek koji živi od uspomenama sanja otvorenih očiju. On ne spava, budan je.
Čovjek koji živi od uspomena mrtav je, znajte, mrtav je!
Goran bare i Plaćenici
Put ka sreci
Gdje je nestao čovjek
gdje se skrivao
iz vagona godina
na tračnice ispao
gleda gdje su znakovi
kojim putem krenuti
moze li itko reći
gdje je put ka sreći
Samo živi, samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoji na svjetlu
i doći ce kraj tami
Kakva je to istina
kad s druge strane je laž
izvrnute vrijednosti
strah, samo strah
neostvareni snovi
radiš ono što ne voliš
ali mogu ti reći
gdje je put ka sreći
Samo živi, samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoji na svjetlu
i doći će kraj tami
Kako dugo će postojati
kako dugo će nestajati
želje, potrebe, osjećaji
ko ih koče i pokreću
tebe, mene, svo to vrijeme
srca tvrda ko kamenje
da mogu ti reći
pokazat put ka sreći
Samo živi, samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoji na svjetlu
i doći će kraj tami
subota, 15.12.2007.
Obični dan jedne žene
Spavam... sanjam... trgnem se... probudim... sva uplašena, sva u suzama... znam što mi ovaj dan donosi... pogledam kroz prozor a vani pada snjeg... razveselim se, a u istom trenu sam tužna, nikakva. Ne želim izaći iz pidžame, želim se ljepo osjećati, želim se ponovo probuditi, želim ispočetka započeti dan... Idem si skuhat kavu... to je trenutno što želim prvo učiniti kad se probudim... skuham si kavu i sjednem za komp jer tako volim popiti jutarnju kavu... upalim si glazbu i uživam... hoću zapalit nema... tražim gdje ima... nema nigdje... a nema ni love za kupit... tražim parobrane ( novčanike) ali u njima skoro pa ništa, presušili.... izbrojim 4 kune u oba i skužim da nemamo ni za kruh a kamo li za cigare... kako mi je divno započeo jedan obični dan... A tek je sredina mjeseca, od plaće ni P... od Božičnice ni B... Kako preživjeti mjesec a k tome i blagdane.... e onda skužim da mi je dan otišao u kurac i da sam ja u kurcu... lice mi tužno, zabrinuto... potišteno... oči prepune suza, no ne plačem... Živčana sam... mama me zove, ne paše mi što mi govori, ne želim ju slušati, ne želim ju vidjeti (mrzim ju)... ne želim ništa... ne želim se svađati... ali me uporno na to tjera... želi me kupiti.. a nije svijesna da ja to znam i da me to boli... nisam ja na prodaju... neke stvari ne može kupiti sa novcema... ali uporno pokušava.. nemoj me dirati... polako samnom, pazi što mi želiš reći... ja sam samo jedna obična žena koja samo nešto želi... ali ne uspijeva. Samo želim živjeti normalno... Zar tražim previše... Ali svjesna sam toga da tako mora biti... jer mi je tako već jako dugo i stalno sam u crnilu i ispod crvene crte... Život je bitka, a svi ju moramo dobiti, svi moramo sretno živjeti.... i ako nisam primjetila da se netko iz životne bitke živ izvuko... Banke traže, računi mole, gazda bi svoje, kredit vuče za rukav... a gdje smo mi... na istom mjestu... stojim i ne mičemo se... za nas nema vremena pa ni naših želja... Radi, ubij se od posla, trpi sve da budeš sretan što imaš posao, svima budi budala koju mogu šutati kako žele... ali to je normala i jedan obični dan jedne žene...
ponedjeljak, 10.12.2007.
Pobačaj - gubitak djeteta!
U savremenom brzom svijetu mnogo žena u trudnoći ima jedan ili više pobačaja. Pobačaj predstavlja gubitak bebe tokom prvih tjedana trudnoće. Neki misle da je pobačaj bezopasan, bezbolan postupak i da je poslije pobačaja sve po starome,da se ništa neće promijeniti. Ali to nije točno. Svijet svakog para, sagrađen na radosti i sreći u isčekivanju djeteta, nakon spontanog pobačaja se odjednom počinje rušiti i pretvarati u bol i tugu. Neminovno se javlja osjećaj krivice, čak i kada se pobačaj desi u najranijim tjednima trudnoće – kada je ljudski utjecaj gotovo nikakav, a sam pobačaj stručnjaci u većini slučajeva pripisuju čistoj nesreći. Na sreću, puno žena, koje su spontano pobacile, slijedeći put mogu bez problema ostati trudne i roditi zdravo dijete.
Ne razumijem kako se žene mogu odlučiti na pobačaj namjerno, to mi nikako nije jasno? Razumijem kad se dogodi spontani pobačaj ili izvanmaterična trudnoća ali da svoje dijete ubije to nikako. Nažalost živimo u društvu koje samo razmišlja što će netko reć ako se sazna. Nitko ne može ni zamisliti tugu koju osjeća par kad izgubi dugo željenu bebu. Jako sam htjela djete, ništa mi drugo nije trebalo…samo sam čekala kad ću zatrudniti i postati mama. Jednog dana mi se želja skoro ostvarila, tada u to vrijeme nismo ja i moj dragi bili vjenčani, bili smo u vezi i živjeli kao podstanari. Ja sam bila kući na selu i napravila test, test je pokazao pozitivno, nitko nije bio sretniji od mene…došlo je vrijeme da kažem dragom da ćemo postati roditelji..u početku nije baš bio oduševljen, sjedio je na stolici 50-60 minuta nije rekao ni riječi...totalno je zanjemio. Razgovarali smo, nismo se nikako mogli složiti…netko je bio za pobačaj a netko ne…naravno ja sam bila u sedmom nebu, već sam se vidjela kao mama. Tada sam se osjećala ispunjenom, sretnom, zadovoljnom svojim životom…mogu reći samo da je to bio prekrasan osijećaj. Nakon nekog vremena sam počela krvariti, nije mi bilo dobro. Otišla sam na hitnu, poslali su me u bolnicu na pregled kod ginekologa. Cijelim putem sam se tresla i plakala, osjećala sam da nešto ne valja dok krvarim. Primio me je ginekolog i nakon nekog vremena mi rekao da sam imala spontani pobačaj, ja u tom trenu nisam znala za sebe, cijeli svijet mi se srušio u sekundi, bila sam šokirana, tužna i bespomoćna…toliku tugu nikad nisam osijetila i mislim da nikad neću…Užasno sam se osjećala, to vam ne mogu ni opisati. Izašla sam van u čekaonicu i počela vrištati, seka je bila samnom, stala je i gledala me…kad me je vidjela kako izgledam skužila je odmah da nešto ne valja i nije uredu…samo sam je snažno zagrlil i rekla joj « da ono što sam imala u sebi više ne postoji…» Bila sam u bolnici mjesec dana jer sam stalno krvarila i nisu znali što mi je...ali nakon izlaska kada sam se dohvatila literature, saznala sam da priroda sve učini pa i to...Priznajem, prošlo je već 1 godina i 9 mjeseci da se stalno sjetim svega i da mi bude jako teško, a pogotovo kad dođe taj datum i to vrijeme kad se desilo a to je ovo vrijeme...Znam da nije velika utjeha, ali ako se shvati kao nešto neizbježno, i u neku ruku preventivno za bebu koja ne bi preživjela, bude bar malo lakše (bar je meni bilo kada sam si razjasnila). Gubitak bebe je velika trauma za nas žene, bez obzira u kojoj se fazi trudnoće to desili. Najvažnije je da sa partnerom ostvarite odnos povjerenja, da otvoreno pričate o svemu što vas tišti u vezi s pobačajem. Za ženu koja doživi pobačaj veoma je važno da se posveti sebi i svom zdravlju na najkvalitetniji način, da nikako ne okljeva da potraži stručnu pomoć ili savijet lječnika iz više medicinskih ovlasti. Optimizam, zdravlje i pomoć partnera biće blagotvorna terapija svakoj ženi koja je prošla kroz ovo tužno iskustvo i pomoći će jvam da nakon nekog vremena postanete opet mama.
Moje misljenje o pobačaju je NE NE NE...Žaliti cete poslje i bit vam krivo i ne samo tad nego i nakon toga pa i kad rodite prvo djete nakon toga uvijek ćete se sjetiti toga što ste mu/joj je oduzeli život, pitati ćete se kakav/a bi bio/a i uvijek ćete misliti na nega/nju kad budete pogledalali svoju djecu...a to ne ide na dobro...vjerujte mi. Ali nikad to nebi učinila namjerno, koliko god mi bilo teško, jer se sjetim da je mene moja mama isto mogla pobaciti...pa ne bi sad bila što jesam...sve se može ako se hoće! Iskreno ne razumjm taj dio ženskog roda koji se odlući na to...jer nema ništa ljepše u životu nego da te netko zove mama, tata...Plakala sam i plaćem ko luda, sebi ne mogu da dođem još! Toliko sam se radovala, pravila razne planove, a sve je palo u vodu! Život nekad baš nije pravedan!
četvrtak, 06.12.2007.
Vedrina...
Dan koji je najviše izgubljen jeste onaj u kojem se nismo smijali.
Tko se ne zna smijati, za njega je život izgubio svaku radost i svaku sviježinu: a tko se zapravo smije iz sveg srca, taj ne može imati zlu svijest.
Veseli dug je najveći dar koji čovjek može doživjeti na ovom svijetu.
Humoristi su ljudi koji nasmijavaju druge ljude pod maskom svog smijeha često skrivaju svoje tužno lice.
Vedrina je u smijehu, a smijeh ako je i gorak, ipak je vedar, jer smijeh nije toliko gorak da ne bi bio sladak.
Smijeh je u svakom slučaju izraz života, ali samo jednoga oblika života a to je ljudski oblik, jer se samo čovijek smije.
I zato cvijet treba sunce da postane cvijet, čovjek ljubav i vedrinu da postane čovjek.
Zemlja je nalik nebu. tj. san, ali ako taj san sanja dvoje ljudi koji se vole i ako dva srca kucaju jednako na zemlji će biti nebo.
Tražite uvijek svijetlo, a ono mračno ostavite tamo gdje leži.
Ako vam unatoč tome budete ponekad teško pokušajte malo biti poput klauna.
On u svom životu plaće, ali ipak nasmijana lica svira dijetetu violinu.
Smiješite se- i život će vam uzvratiti osmijehom.
Usporite i uživajte u životu, ne promiče vam samo krajolik ako se krečete prebrzo, promiče vam smisao kamo idete i zbog čega.
Ponekad je potrebno samo se malo izdignuti iznad, niskih udaraca koje vam zadaju i već je drugačije, već ste pobijednik.
Smijeh je lagano, srebrno zvonce što nam ga je dobri Anđeo dao da ga nosimo sa sobom na svom životnom putu.
Ne valja iz svoje životne knjige istrgnuti sve neugodne stranice: nije šteta katkad ih prelistati.
Smijeh je iznimno važan za vašu dobrobit, stoga ne sklapajte oči prije noćnog odmora ako se niste nasmijali ili radovali tog dana...ako doista niste ustanite iz kreveta i pronađite nešto zbog ćeg ćete biti sretni.
Postoje patnje koje u čovjeku uzdube rupe, baš kao oni na flauti, ali iz njh izlazi medolizan glas.
Moramo slušati glazbu života, mnogi čuju samo nesklad tonova.
Nemojte se srditi što ružin grm nosi trnje, nego se radujte što trnov grm nosi ruže.
.................i zato...sad želim jedan mali smiješak na vašem licu...................
ponedjeljak, 03.12.2007.
Glazba
Malo o glazbi, ne toliko o nekoj pjesmi ili bandu, nego više o glazbi i o tome koliko glazba nekada pomaže, a nekada odmaže...te što se danas sluša. Nikada do sada ljudi nisu tako puno slušali glazbu kao u ovo današnje vrijeme. Glazbu slušamo dan i noć. Aktivno ili pasivno živimo od glazbe i iz glazbe, kod kuće, u trgovina-ma, na radnome mjestu, dok šetamo, čak i kad plivamo ili spavamo. Glazba nam daje neprestani dašak sigurnosti, krila nade, osjećaj prihvaćenosti i predpriznanje kroz njezino svjesno slušanje te zapravo postaje ili je već postala narodnom religijom.
Gdje je nestala dobra glazba 80-ih? Zašto više nitko ne cijeni stare pjevače i bendove poput Balaševića, Riblje čorbre, Bijelog dugmeta ili Nickelback-a, Guns n Roses-a, Green day-a? Da li je glazba ugrožena? Gubi li na svojoj vrijednosti jer se pretvara u jedan binaran kod u računalu koji materijalno ne psotoji? Da li je glazba izgubila svoju prvobitnu kulturološku i obrazvonu namjenu? Dobra stara glazba 80-ih je isčeznula sve mi se čini. Glazba je prevažna samo što većina toga nije svjesna. Ona neće izumrit ali je činjenica da je sve manje kreativnih autora pa je i originalna glazba relativno nekvalitetnija, a na obradama glazbenici samo prikupljaju lovu. Ja sam još među onim pojedincima kojima je glazba sve i koji ne bi mogli živjet bez glazbe. Ne, ne mislim da glazba izumire. Dok ima ljudskog roda glazba će postojati. Sve se više povećava proizvodnja folk-muzike, a kvalitetnih je izvođača sve manje. Ali danas se više gotovo i ne kupuju CD-i, samo u google napišeš ime pjesme i download. Tako da ne misilim da glazba izumire ali izumire kvaliteta glazbe. Fascinantno je to što cajke kao glazba ne spadaju u glazbu već u zavijanje,a što je sva mladež cijeni. U današnjem svijetu tj. u Hrvatskoj sve se više slušaju cajke. Sve više mladih želi se zabaviti, a to se može kao što mnogi misle jedino na tu vrstu glazbe..neki mladi se jednostavno nađu u toj vrsti glazbe, jer riječi pretežito govore o ljubavi te njihovim problemima, više od 50% Hrvata sluša cajke. To mi nije nikako jasno, nemam ništa protiv cajki i folka, nekad ih i ja znam poslušati (rijetko-jako rijetko)...imaju neke kavalitetne stare pjevača i pjesame...ali ne kužim što ima toliko u cajkama....
Glazba je predivna stvar, pomogne vam kad ste u depresiji, digne vas kad ste tužni i osječate se trulo iznutra. Dobra pjesma vas vraća u raspoloženje, pa se opet osječate spremni na izazove današnjice. Iako vas pjesma može i ubaciti u depresiju i vrlo lako vas učiniti tužnom osobom, pogotovo ako je neka tužaljka, a riječi pjesme se baš poklapaju sa time što se vama dogodilo, tada vas u ˝kurcu ˝, ali totalno. Tako da je sve u svemu, poruka svima, glazba je jedna predivna stvar, nekad vas baci u bad, a nekad se poželite totalno razbacat, sa glazbom ne možete pogriješit, čak ako vas i prisjeti neka pjesma na neki nesretan događaj, druga vas opet podigne, tako da uživajte uz dobru glazbu, i slušajte ono što volite, a ne ono što vam netko nametne.** "Život bez glazbe je zabluda“**
subota, 01.12.2007.
Zašto....?
Čula sam da ako se loše osjećaš sve napišeš i kasnije će ti biti bolje! Odlučila sam pokušati! Osjećam se predobro, preloše, zanimljivo, glupo, dubokoumno, prazno, osjećam se užasno, prekrasno, usamljeno, ispunjeno, sretna sam, a nisam, vjerujem,a ne vjerujem, razočarana sam i ljubomorna, sebićna i ohola, u isto vrijeme brižna, puna ljubavi i emocija, zaljubljena, voljena. Kao da stojim, ma zapravo ne stojim, ne znam što se oko mene dogada, ne shvaćam nista, a shvaćam sve! Svi određeni i neodređeni, izravni i neizravni, prepoznatljivi osjećaji se bude u meni, a ja ne znam razlog zašto...
Zašto se osijećam samom?
Zašto živim tako kako živim?
Zašto zasto uopče živim?
Zašto ne mogu naći posao?
Zašto se ne osijećam voljenom?
Zašto sam se zavukla u samu sebe?
Zašto sam postala netko tko nikad nisam htjela?
Zašto se osjećam se tužno?
Zašto se osijecam tužno cijelo vrijeme i ne mogu se trgnuti iz toga?
Zašto sam žalostana ili nesretana da to više ne mogu podnijeti?
Zašto se osijećam obeshrabreno glede budućnosti?
Zašto se osjećam kao da se nemam čemu veseliti?
Zašto osjećam da je budućnost beznadna i da se stvari ne mogu popraviti?
Zašto osjećam da sam neuspješna osoba?
Zašto se osjećam neuspješnijom od prosječnog čovjeka?
Zašto kad sagledam unatrag vlastiti život, vidim samo mnogo neuspjeha?
Zašto se kao osoba osjećam se kao potpuni promašaj?
Zašto ne uživam više u nekim stvarima kao prije?
Zašto mi više gotovo ništa ne donosi pravo zadovoljstvo?
Zašto mi ništa ne može pričiniti zadovoljstvo i sve mi je dosadno?
Zašto se cijelo vrijeme osjećam krivom?
Zašto osjećam da sam možda kažnjen?
Zašto sam razočarana sam sobom?
Zašto se gadim sama sebi?
Zašto se mrzim?
Zašto sam kritična sama prema sebi zbog svojih slabosti ili pogrešaka?
Zašto krivim sebe za sve loše što se dogodi?
Zašto sada plačem više nego prije?
Zašto sada stalno plačem?
Zašto se lakše se razljutim nego prije?
Zašto me više uopće ne ljute stvari koje su me prije ljutile?
Zašto sam izgubila zanimanje za druge ljude?
Zašto sam izgubila svako zanimanje za druge ljude?
Zašto odlažem donošenje odluka više nego prije?
Zašto mi je teže donositi odluke nego prije?
Zašto uopće više ne mogu odlučivati?
Zašto se bojim da izgledam staro ili nepoželjno?
Zašto se osijećam neprivlačnom?
Zašto mislim da ružno izgledam?
Zašto moram uložiti poseban napor da bih počela nešto raditi?
Zašto se moram tjerati da bilo što radim?
Zašto uopće ne mogu raditi?
Zašto ne spavam dobro kao prije?
Zašto se budim sat-dva ranije i teško mi je ponovno zaspati?
Zašto se umaram lakše nego prije?
Zašto ako bilo što radim, umorim se?
Zašto nemam više tako dobar apetit kao prije?
Zašto uopće više nemam apetita?
Zašto sam smršavila više od 10 kg?
Zašto me zdravlje me ne zabrinjava više nego obično?
...."malo" me puca depresija...u kurcu sam....nadam se skorom prolasku....
| < | prosinac, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Blogovi vrijedni pažnje
Brain Pulse
Nino 777
Eurosmijeh
Pakistanac
Hitna Služba
Anđeo i Demon