Timemetropolis https://blog.dnevnik.hr/tempovelegrada

ponedjeljak, 10.12.2007.

Pobačaj - gubitak djeteta!

U savremenom brzom svijetu mnogo žena u trudnoći ima jedan ili više pobačaja. Pobačaj predstavlja gubitak bebe tokom prvih tjedana trudnoće. Neki misle da je pobačaj bezopasan, bezbolan postupak i da je poslije pobačaja sve po starome,da se ništa neće promijeniti. Ali to nije točno. Svijet svakog para, sagrađen na radosti i sreći u isčekivanju djeteta, nakon spontanog pobačaja se odjednom počinje rušiti i pretvarati u bol i tugu. Neminovno se javlja osjećaj krivice, čak i kada se pobačaj desi u najranijim tjednima trudnoće – kada je ljudski utjecaj gotovo nikakav, a sam pobačaj stručnjaci u većini slučajeva pripisuju čistoj nesreći. Na sreću, puno žena, koje su spontano pobacile, slijedeći put mogu bez problema ostati trudne i roditi zdravo dijete.

Ne razumijem kako se žene mogu odlučiti na pobačaj namjerno, to mi nikako nije jasno? Razumijem kad se dogodi spontani pobačaj ili izvanmaterična trudnoća ali da svoje dijete ubije to nikako. Nažalost živimo u društvu koje samo razmišlja što će netko reć ako se sazna. Nitko ne može ni zamisliti tugu koju osjeća par kad izgubi dugo željenu bebu. Jako sam htjela djete, ništa mi drugo nije trebalo…samo sam čekala kad ću zatrudniti i postati mama. Jednog dana mi se želja skoro ostvarila, tada u to vrijeme nismo ja i moj dragi bili vjenčani, bili smo u vezi i živjeli kao podstanari. Ja sam bila kući na selu i napravila test, test je pokazao pozitivno, nitko nije bio sretniji od mene…došlo je vrijeme da kažem dragom da ćemo postati roditelji..u početku nije baš bio oduševljen, sjedio je na stolici 50-60 minuta nije rekao ni riječi...totalno je zanjemio. Razgovarali smo, nismo se nikako mogli složiti…netko je bio za pobačaj a netko ne…naravno ja sam bila u sedmom nebu, već sam se vidjela kao mama. Tada sam se osjećala ispunjenom, sretnom, zadovoljnom svojim životom…mogu reći samo da je to bio prekrasan osijećaj. Nakon nekog vremena sam počela krvariti, nije mi bilo dobro. Otišla sam na hitnu, poslali su me u bolnicu na pregled kod ginekologa. Cijelim putem sam se tresla i plakala, osjećala sam da nešto ne valja dok krvarim. Primio me je ginekolog i nakon nekog vremena mi rekao da sam imala spontani pobačaj, ja u tom trenu nisam znala za sebe, cijeli svijet mi se srušio u sekundi, bila sam šokirana, tužna i bespomoćna…toliku tugu nikad nisam osijetila i mislim da nikad neću…Užasno sam se osjećala, to vam ne mogu ni opisati. Izašla sam van u čekaonicu i počela vrištati, seka je bila samnom, stala je i gledala me…kad me je vidjela kako izgledam skužila je odmah da nešto ne valja i nije uredu…samo sam je snažno zagrlil i rekla joj « da ono što sam imala u sebi više ne postoji…» Bila sam u bolnici mjesec dana jer sam stalno krvarila i nisu znali što mi je...ali nakon izlaska kada sam se dohvatila literature, saznala sam da priroda sve učini pa i to...Priznajem, prošlo je već 1 godina i 9 mjeseci da se stalno sjetim svega i da mi bude jako teško, a pogotovo kad dođe taj datum i to vrijeme kad se desilo a to je ovo vrijeme...Znam da nije velika utjeha, ali ako se shvati kao nešto neizbježno, i u neku ruku preventivno za bebu koja ne bi preživjela, bude bar malo lakše (bar je meni bilo kada sam si razjasnila). Gubitak bebe je velika trauma za nas žene, bez obzira u kojoj se fazi trudnoće to desili. Najvažnije je da sa partnerom ostvarite odnos povjerenja, da otvoreno pričate o svemu što vas tišti u vezi s pobačajem. Za ženu koja doživi pobačaj veoma je važno da se posveti sebi i svom zdravlju na najkvalitetniji način, da nikako ne okljeva da potraži stručnu pomoć ili savijet lječnika iz više medicinskih ovlasti. Optimizam, zdravlje i pomoć partnera biće blagotvorna terapija svakoj ženi koja je prošla kroz ovo tužno iskustvo i pomoći će jvam da nakon nekog vremena postanete opet mama.

Moje misljenje o pobačaju je NE NE NE...Žaliti cete poslje i bit vam krivo i ne samo tad nego i nakon toga pa i kad rodite prvo djete nakon toga uvijek ćete se sjetiti toga što ste mu/joj je oduzeli život, pitati ćete se kakav/a bi bio/a i uvijek ćete misliti na nega/nju kad budete pogledalali svoju djecu...a to ne ide na dobro...vjerujte mi. Ali nikad to nebi učinila namjerno, koliko god mi bilo teško, jer se sjetim da je mene moja mama isto mogla pobaciti...pa ne bi sad bila što jesam...sve se može ako se hoće! Iskreno ne razumjm taj dio ženskog roda koji se odlući na to...jer nema ništa ljepše u životu nego da te netko zove mama, tata...Plakala sam i plaćem ko luda, sebi ne mogu da dođem još! Toliko sam se radovala, pravila razne planove, a sve je palo u vodu! Život nekad baš nije pravedan!

<	prosinac, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Blogovi vrijedni pažnje

Brain Pulse

Nino 777

Eurosmijeh

Pakistanac

Hitna Služba

Anđeo i Demon