Crocsice

Bila sam na moru, opljačkali me Dubrovčani, izgorila sam, ali sam se sretno vratila. U svakodnevicu koja je tek sinoć postala nešto lakša. Loše podnosim vrućinu. Još lošije klima uređaje, tako da sam prehlađena već tjedan dana. Nebitno.

Kroksice imam već nekoliko mjeseci. Prije dvije godine sam ih vidjela kod prijateljice u Austriji i nakon početnog zgražanja pristala obuti. Otada ih obožavam. Naprosto su odvratne, znam, mješavina klompi s pijace i kaljača iz Peveca. Istovremeno su definitivno najudobniji komad obuće koji sam ikada posjedovala tako da intenzivno razmišljam da nabavim još koje.
Od ove sezone (o blože, tko bi rekao da ću jednog dana pisati o modnim sezonama) Kroksice su došle i kod nas ali primjećujem da ih nose isključivo stranci. Tako je prije oho-ho godina bilo i s Birkenstockicama koje također cijenim (ali malo manje otkako sam našla Kroksice). Kod nas slabije prolazi udobna obuća ispred "atraktivne".
Ja sam malo drukčija, pa nemam kriterije za odabir obuće. Lokalni nadimak mi je Tausendfislerica (otprilike: stonoga) na koji se kao ljutim, ali to ne znači da sutra već neću naći novi komad. Volim ja i lijepe cipele, tako da imam i nekoliko pičkastih modela, no rijetko ih nosim jer se naprosto rijetko spičkavam (ovo baš nije lijepi izraz, ali žurim jer imam posla). Jako volim patike (jedna blogerica bi rekla, patike su patike a tenisice su patike za tenis!) i imam ih hrpu. One najbolje idu uz moj "imidž" i udobne su. Hedonistica sam u svemu pa tako i po pitanju odijevanja i obuvanja: ne mogu zamisliti da cijeli radni dan provedem u sandalicama poput ovih koje gledam iz izloga, uglavnom su zlatne i imaju po nekoliko remenčića. E takve posebno ne volim – nerviraju me ti bedasti remenčići, zlatna boja mi je grozna a da ne kažem koliko me nervira što ih svaka druga cura ima na nogama. Po tome se vidi koliko pratim modu i jasno je zašto su meni hit boje sezone smeđa i roza!
Da moram u takvim spodobama provesti radni dan, vjerojatno bih si odgrizla prste na nogama ili napravila nešto slično. Prednost moga posla je osim blizine i to da nikoga nije briga kako izgledam. Zajeb je manji taj da sam sad u prvoj sobi pa stranke mene prvu ugledaju, tako da ne mogu više dolaziti u pidžami ili japankama i čarapama, ali zato mogu u Kroksicama. And I'm lovin' it!
Onda sam prije par dana naišla na ovo:

I ponovno konstatirala da su ljudi degenerična vrsta koja će jednoga dana sama sebe uništiti. I tako nam treba.
Hej, ženo i muškarče koji ste pokrenuli ovaj debilni projekt, zar zaista nemate ništa pametnije od paljenja cipela ili stavljanja cipela u mikser? Dajte se prijavite i odite u Irak ili negdje drugdje gdje vaša debilna vlada pali ljude! Prave ljude! Ne gumene šlape!

Kategorija: Sezona kiselih krastavaca.

Želi netko sa mnom?

Nazad sam nažalost za samo par dana. Sretan ostanak.

Za jednu Martinu (bez bloga)

Ispružila sam se jučer na balkonu i sunčala debelo dupe da ne dobijem i ove godine kompliment da sam ubjedljivo najbjelija na plaži.
Kupila sam si šlauf i prikopčala ga na kadu.
Kažu mi da to djeluje provincijalno, a ja kažem da hladi.
Protezao se cijelim hodnikom, onakav zelen i ljigav.
Zajebo me i zasuo me (ne)očekivano hladnom vodom.
Skoro sam dobila infarkt od hladnoće.
Ne zezam se.
Vrištala sam glasno, kao da ću vriskanjem otjerati zločestu vodu s tijela ili je barem ugrijati.
Nije pomoglo, pa sam počela skakutati u mjestu.
U nekim situacijama jednostavno ne znam reagirati - šlauf baciti na balkon a ne držati ga i dalje se močiti.

Gospođa s balkona preko puta moga gledala me, pričala na mobitel i potiho ismijavala, u to sam uvjerena.
Nije mi smetalo. Ismijavala sam i ja nju jer mi nije jasno kako netko na temperaturi od 37 stupnjeva može stajati na usijanom balkonu i pušiti.
Prošlo je više od sedam mjeseci kako ne pušim i čini mi se da nikada i nisam pušila.
Faca i legenda.

Bolje biti mokar, vrištati i skakati u mjestu, nego pušiti.
Inspirirana.
Sretan rođoš.

Kineska mudrost

Harry Potter: Film Peti a Knjiga Sedma

Ako vas zanima moje mišljenje, a očito zanima jer upravo čitate moje trkeljanje umjesto da radite, kuhate ručak, mijenjate djeci pelene, čitate novine ili barem neke poučne blogove inteligentnih ljudi, reći ću vam ga vrlo sažeto:

Onaj tko ustvrdi da Harry Potter nije za sve uzraste, ili ga nije čitao ili nikada nije bio dijete.

Sažetije nisam mogla.
U dublje rasprave ne ulazim više ni s kime jer sam istinska obožavateljica Gospođe JK i nema te sile i nepravde koja bi me spriječila da među prvima na svijetu pogledam posljednji film iz serije ekranizacija ili da sljedeći petak, za točno sedam dana, osam sati, 17 minuta i nešto sekundi, na Stradunu (da, na godišnjem) čekam da me Algoritam primi u svoje okrilje gdje ću pronaći zadnju knjigu.

Ne razumiju to svi, al' boli me debelo dupe za to. Smijte se koliko hoćete a ja se idem spremati.

Accio Cinestar ticket and Nuica and dissaparate!

Gdje će Tedica biti večeras u minutu prije ponoći?

U igri ne smiju sudjelovati Galica, Lu(jka), Mošmislit, Suputnici i posebno ne Ona s glupim nickom jer ide sa mnom.

Igra se zove "Koliko poznajem Tedicu?".
A niste znali da sam egomanijak?! E jebiga. Jesam .
Nagrada su 2 CD-a po izboru pobjednika a osiguravam ih ja. Časna pionirska!

Pitanjce je u naslovu a odgovore primam u komentarima.


Danas je moja drugarica Suputnica u bolnici a petak je 13. i ja se bojim, pa molim vas, mislimo malo happy thoughts i pošaljimo ih u Rijeku.

Ima nas svakakvih!

Moja Prijateljica ima čudne afinitete.
Nije joj dovoljna činjenica da joj je blog posve infantilan i da ga takvi ljudi uglavnom posjećuju, nego bi htjela skupiti 444 komentara u jednom danu i time ne samo oboriti dosadašnji osobni rekord nego ga čak poduplati.
Eto, takva je... Netko jede hot dogove, netko pretrčava 100m u 9 sec, a Lulu voli komentare.
Molim sve putnike namjernike da danas tijekom radnog vremena, kada većina ljudi ionako gubi vrijeme čitajući tuđe blogove, posjeti Lulu i ostavi joj komentare kakve inače normalni ljudi mrze.
Što više to bolje!
Mislim da pobjednik osvaja i neku nagradu ali ne znam koju!

Hej hou lec gou!

Samopouzdana koketa. Ne još.

Nije lijepo zavidjeti drugim ljudima, ali skrušeno priznajem da zavidim ljudima koji znaju koketirati.
Baš sam se maloprije pohvalila Gugltok Dragicama kako sam sinoć sanjala prvi svoj wet dream. Neću vam pisati o čemu se radilo jer je ovaj b(r)log davnih dana progutao sam sebe i izložio me golišavu na pladnju pa se sada čuvam.

Detalj koji sam zamijetila, osim toga da sam bila strašno zgodna i seksi, je da sam strašno koketirala i tome sam se prvome smijala nakon buđenja. Na javi sam sve samo ne koketa. Čak i u situacijama u kojima je bilo itekako poželjno da barem malkec zatrepetam trepetljikama i hihoćem na bedaste upade. O ne, cijepljena sam protiv toga valjda odmah po rođenju.

U vrtiću mi se jako sviđao jedan Robert nadimka Robi i jedan Jadran nadimka Keks (tko pogodi zašto, dobije pusu od mene!). Sviđala sam se i ja njima. To znam zato što su mi crtali srca, tukli se zbog mene i ukrali Mirti bocu od omekšivača iz kutića. Onda su se jednom dosjetili i pitali me koji mi se više sviđa. U snu bih im rekla: „Darlings, ne mogu se odlučiti pa vas molim da ostatak života provedemo u troje. Obećavam vam život prepun užitaka i veselja.“ Dobro, ne bih to rekla je smo tada imali 5 godina, ali recimo nešto tako. Zapravo sam im rekla da su obojica „gadniji od bala u nosu“ i da bih se „prije ubila nego njih imala za dečke“. Pitajte mamu moju, svjedočila je tom događaju na vrtićkoj priredbi i ostala šokirana rječnikom svoje princeze.

Drugi eklatantan primjer datira iz trećeg osnovne kad smo sa školom otišli na tjedan dana Škole u prirodi u Orahovicu. Uhvatila nas je manija igranja „okolo salaša“. Nemam pojma postoji li ta igra još ali da pojasnim: jedna osoba stoji u sredini a svi drugi se uhvate u kolo (mali Slavonci/ke!) i polako hodaju u krug pjevajući „I okolo salaša i okolo salaša i okolo salaaaašaaaa na veliki zbor. Poklanjam se na tebe, poklanjam se na tebe, poklanjam se na tebeeeee i teeeebe uzimam!“

Samo malo, trebam pauzu da odem u wc vrištati od smijeha sad, nevjerojatno kakve gluposti pamtim, moram tekst poboldati...

Evo me. Dakle, ta osoba iz sredini nakon toga odabere drugu osobu (suprotnog spola naravno, nitko u ekipi nije bio gej ili lezba, barem tada ne) i povede je u sredinu kola gdje se drže za ruke i vrte u krug a ostatak kola pjeva: „Sad se vidi, sad se zna, 'ko se kome dopada, oborili oči dole, pa se vidi da se vole!“ E sad opet vrištim od smijeha.

Nas je u to doba uhvatila prava manija toga pa smo čak i na putu za Orahovicu, na svakom stajalištu, svi u kolo i igraj. To je bila odlična prilika da se vidi tko koliko vrijedi a to se vidjelo po tome koliko puta si bio/la izabran/a da plešeš u sredini. Tada sam očijukala s Draganom, kojega sam voljela cijelu osnovnu školu do trenutka kada mi je u 8. razredu rekao da on mene „jednostavno previše voli da bi bio sa mnom“. traume vučem do dans, ali to je tema za drugi post. E taj Dragan, kada bi kojim čudom došao na red, uvijek je birao mene, pa ja njega, pa on mene te smo na taj način upropastili igranje jer više nitko nije mogao doći na red. Uzurpatorica prava od malih nogu! Jako sam htjela da Dragan i ja postanemo cura i dečko a htio je i on, ali nismo to mogli iskomunicirati iz niza razloga, navest ću samo neke: kupio mi ljubičice u kaliću, a ne rezane ili kidane jer je znao da ne volim mrtvo cvijeće, za valjda osmi mart – rekla sam mu da ću ih ostaviti u razredu jer ne volim cvijeće (laž), nosio mi je torbu mjesec dana u školu i iz škole – recitirala sam mu „Nosim sve torbe a jesam magarac“, malo izmijenjenu Tadijanovićevu pjesmu, nakon što me mama zbog ušiju (vaški!) ošišala na skroz kratko rekao je da mi je friz baš fora – rekla sam mu da njemu nikakav friz ne bi mogao sakriti klempave uši... No, sad ću se još zbedirati pa bolje da stanem. Uglavnom, bila sam grozna prema njemu a istovremeno u ladici držala fotku s primanja u pionire na kojoj se držimo za ruke a prije spavanja je ljubila (njega ljubila ne sebe) i maštala kako ćemo se jednog dana konačno poljubiti i dobiti djecu i odseliti u Holivud gdje će on biti pilot a ja doktorica. Kasnije, puno kasnije, zapravo prije nekoliko godina, rekao mi je da je zbilja bio zaljubljen u mene ali da sam bila „odvratna“ prema njemu. Mislim da je baš taj izraz upotrijebio.

Sada ću se stvarno zbedirati. Žalim što sam većinu života bila bitchy, baš bitchy, prema nekim dragim ljudima. Nisam nekako znala reći nešto lijepo, pohvaliti nečija nastojanja. Baš glupo. Nikada nisam znala koketirati, a pri tome ne mislim da uvlačenje u svakom trenutku i svakome, nego na upotrebu tih nekih ženskih čari i magije koju imam u pravom trenutku, na pravom mjestu i s pravom osobom. To bi mi pomoglo i u poslovnom smislu. Ne baš koketiranje nego prilagođavanje situacijama i korištenje bogomdanih resursa.

Trebala bih biti malo nježnija, spontanija i prilagodljivija a ne Slonica Helga kako me Otac Rođeni od milja zove. Na sve idem đonom, svi me žele ismijati, svi me zapravo mrze a prave se da sam im simpatična. Gadan problem sa samopouzdanjem. Razmišljam o tome još od sinoć kada sam se dopisivala s jednom vrlo dragom Damom S Cirkonom koja nema problema s davanjem komplimenata ali ja imam problema s primanjem istih. Stvarno moram poraditi na tome, nisam to prije primjećivala, barem ne u tolikom opsegu. Počinje odmah sada.

Đakovački vezovi

Bilo mi jako lijepo kod kuće. Skroz obiteljski onako kako volim.
Da nije ujaka i bratića iz Australije vjerojatno opet ne bih otišla na Đakovačke vezove .
Sramota je biti Osječanka i u 31 godinu života svega dva puta posjetiti Vezove. Baš sramota. A plesala sam folklor dugo, dugo.
Ali eto, stigao ujak i bratić koji razumije ali ne priča hrvatski pa hajde, da im pokažem malo folklora bez cajki.
Najviše sam bila "impresionirana" našom usmenom predajom. Bećarci are my favorite.

"Usta moja mirišu karminom a dikina rakijom i vinom!"

"Niko nema šta Šokac imade, nula nula od hrvatske vlade!"

"Da je meni jedan podrum vina i u njemu gola Severina!"

"Mili bože ala je vrućina, koja joj je strina materina!"

Ove điđe su mi super, sve od malih perlica, zaboravila otkud su, nažalost, ali tu negdje iz Zagorja/Prigorja.

Ljelje. Preteče feministkinja. Fora su. Ja bih isto tako mogla tu i tamo prošetati gradom.

Vezovi su i međunarodnog duha. Prvo drugari Bosanci.

Još Bosanaca. Ovi su bili pravi veseljaci iz Gradačca, pjevali mi Zvijezda tjera mjeseca.

Šašave Slovakinje. Plesale ko blesave i na 45 stupnjeva.

Meksikanci.

Meksikanke. Stalno širile kiklje. Hladile su se, čini mi se.

Poremećeni Talijani. Ljubili žene u publici. Ja se sakrila.

Grci. Prekrasni melos. Dašak juga.

A sad, Đakovački lipicanci, dragi, divni konji. Kočijaši debili, tjerali ih i jako potezali.






Mislim si baš, trebalo bi poraditi na promoviranju ovoga. Nema veze što mene srce vuče u Slavoniju, ali ovo je prava prilika da svi vide Slavonce onako kako ih zapravo i zamišljaju: debele, rumene, pijane i raspjevane, na kočijama i konjima!

Oj, oraje, oraje, daleko sam od tebe...

Kamo god odem, na duže ili kraće vrijeme, uvijek se vratim orahu u Bakinom dvorištu. To je sad dvorište mojih roditelja i Bake, ali ja to svejedno zovem Bakinim dvorištem.
Orah je visok, viši od kuće i kvrgav, poput mojih koljena, a na jednom mjestu je probio betonsku stazu pa se Baka ljuti na njega i želi ga srušiti kao breze pred kućom, ali sam joj opasno zaprijetila da me neće više vidjeti ako ga sruši. Ne iz inata, nego ne bih mogla naći put kući.
Ne znam zašto sam se tako vezala za njega. Zbog Dede koji ga je posadio tamo negdje nakon moga rođenja pa smo vršnjaci?! Zbog ružnih riječi koje sam mu upućivala čisteći njegovo lišće po dvorištu?!
Dok je selo bilo okupirano, često sam mislila baš na njega. Ne na kuću, materijalne uspomene, nego baš na njega, kržljavog i bez ploda, kakvog sam ga ostavila tog jesenjeg podneva.
Nakon svih sivih godina, vratila sam se jednog sunčanog prijepodneva u selo i sreći nije bilo kraja kad sam iza ruševine i dvorišta obraslog poput džungle u travu ugledala visokog i ponosnog mladića Oraha.
Uskoro će biti deset godina od povratka. I dalje je visok i zgodan ali od plodova i dalje ništa. Lišća, međutim, ima sve više. Pripisujem to PTSP-u.
Strašno smo slični nas dvoje. Valjda se zato tako dobro razumijemo i bez riječi. Sutra ću doći, zagrliti ga, leći pod njega i ponovno biti mala i sretna.