Oj, oraje, oraje, daleko sam od tebe...

ponedjeljak , 02.07.2007.

Kamo god odem, na duže ili kraće vrijeme, uvijek se vratim orahu u Bakinom dvorištu. To je sad dvorište mojih roditelja i Bake, ali ja to svejedno zovem Bakinim dvorištem.
Orah je visok, viši od kuće i kvrgav, poput mojih koljena, a na jednom mjestu je probio betonsku stazu pa se Baka ljuti na njega i želi ga srušiti kao breze pred kućom, ali sam joj opasno zaprijetila da me neće više vidjeti ako ga sruši. Ne iz inata, nego ne bih mogla naći put kući.
Ne znam zašto sam se tako vezala za njega. Zbog Dede koji ga je posadio tamo negdje nakon moga rođenja pa smo vršnjaci?! Zbog ružnih riječi koje sam mu upućivala čisteći njegovo lišće po dvorištu?!
Dok je selo bilo okupirano, često sam mislila baš na njega. Ne na kuću, materijalne uspomene, nego baš na njega, kržljavog i bez ploda, kakvog sam ga ostavila tog jesenjeg podneva.
Nakon svih sivih godina, vratila sam se jednog sunčanog prijepodneva u selo i sreći nije bilo kraja kad sam iza ruševine i dvorišta obraslog poput džungle u travu ugledala visokog i ponosnog mladića Oraha.
Uskoro će biti deset godina od povratka. I dalje je visok i zgodan ali od plodova i dalje ništa. Lišća, međutim, ima sve više. Pripisujem to PTSP-u.
Strašno smo slični nas dvoje. Valjda se zato tako dobro razumijemo i bez riječi. Sutra ću doći, zagrliti ga, leći pod njega i ponovno biti mala i sretna.