Za jednu Martinu (bez bloga)

ponedjeljak , 16.07.2007.

Ispružila sam se jučer na balkonu i sunčala debelo dupe da ne dobijem i ove godine kompliment da sam ubjedljivo najbjelija na plaži.
Kupila sam si šlauf i prikopčala ga na kadu.
Kažu mi da to djeluje provincijalno, a ja kažem da hladi.
Protezao se cijelim hodnikom, onakav zelen i ljigav.
Zajebo me i zasuo me (ne)očekivano hladnom vodom.
Skoro sam dobila infarkt od hladnoće.
Ne zezam se.
Vrištala sam glasno, kao da ću vriskanjem otjerati zločestu vodu s tijela ili je barem ugrijati.
Nije pomoglo, pa sam počela skakutati u mjestu.
U nekim situacijama jednostavno ne znam reagirati - šlauf baciti na balkon a ne držati ga i dalje se močiti.

Gospođa s balkona preko puta moga gledala me, pričala na mobitel i potiho ismijavala, u to sam uvjerena.
Nije mi smetalo. Ismijavala sam i ja nju jer mi nije jasno kako netko na temperaturi od 37 stupnjeva može stajati na usijanom balkonu i pušiti.
Prošlo je više od sedam mjeseci kako ne pušim i čini mi se da nikada i nisam pušila.
Faca i legenda.

Bolje biti mokar, vrištati i skakati u mjestu, nego pušiti.
Inspirirana.
Sretan rođoš.