utorak, 14.11.2006.
Tonight I feel so loved, yet so alone
Tonight I won't sleep a second, every my heartbeat will be for you. With every my breath I bretahe in I'll whisper your name; and I wish I could be in your arms tonight to see the stars above and to stop thinking about what could be... and just to feel your breath on my skin here and now... to live for today and to forget about yesterday... all I wish for tonight to be in your thoughts and dreams... to be as close to your heart as you are to mine...
Ja mislim da sam totalno pukao.
Ne mogu doći do zraka. Pritisak u plućima, suze u očima. Nešto me izjeda iznutra. Neki glas, čudan i dalek, a opet tako blizu, tako jak... govori mi... šapće mi... tiho, tiše.. da nitko ne čuje... nitko... osim mene... nitko... osim tišine mojih misli... Sjedim nasred kreveta. Madrac polako propada pod težinom mojih misli. Kaos. Metak u cijevi, pištolj u ruci. Ustajem. Izlazim iz stana... iz zatvora... daleko od zidova.. Prvi metak, prva žrtva. Pobiti sve. Svi su krivi za sve... Tisuće laži, tisuće komadića slomljenog srca... Stotine neprospavanih noći, počupanih pramenova kose... stotine ožiljaka što ostavili su moji vlastiti nokti... NE!!! To nisam ja!!!! Drugi metak, druga žrtva. Krv na pločniku... Moja?? Tvoja??? Nečija??? Zar je važno sada kada teško je osjetiti nešto drugo osim mržnje prema svome bratu? Mržnje prema onom klincu što pretrčao je cestu umjesto polako prešao? Mržnje prema svemu, pa i sebi samom???? NE!!! TO NISAM JAAAAAAAA!!!!!!!!!!!! Ali vi me činite takvim...
Ako je ikome stalo do mene. Ako možete zaboraviti na svoju taštinu i svoju ljubomoru... zaboravite na mene i moj život. Ne tiče vas se. Ne ja nisam ono što svi mislite da jesam. Ako vas nikad nisam zagrlio, postoji razlog za to. AKo vas nikad nisam pozvao da sjednete pored mene i odmorite, postoji razlog za to. Postoje ljudi koje volim i koje ne volim. Postoje ljudi do kojih mi uopće nije stalo i za koje me uopće nije briga. Postoje ljudi kojima vjerujem i ne vjerujem. Mnogima često mnogo kažem, pijan ili trijezan. Nije sve istina, nešto su i laži. Maske što skrivaju prave osjećaje. Jer srce je lomljivo, ponos se lako gubi, a dušu je teško zalijepiti. POstoji mnogo ljudi koji čitaju ovo... neki neke stvari krivo protumače.. neki dobro... neki šute, neki šire iz konteksta krivo izvučene riječi i polusmisli... neki ne znaju da ovo uopće postoji... pa opet nađu načina za širenjem laži...
Ponekad mi se čini da cijeli svoj socijalni život trebam maknuti iz kruga svog posla. Ali mnogo je ljudi tamo do kojih mi je stalo. Ili nije... samo par... par do kojih mi je toliko stalo da bih dao život za njih. Možda glupo, možda ne... ali... volim svoj posao, volim mjesto na kojem radim, volim svoj život i mjesta na koja izlazim. Volim ljude kojima se svakodnevno okružujem i kojima se svakodnevno nasmiješim koliko god me osmijeh u tom trenutku bolio jer mi tuga i bol para srce. Malo ljudi zna moju priču, nitko ne zna moje misli.
Nemojte se miješati u moj život, ne tiče vas. Jeste ljubomorni što ja imam nešto što vi nemate? Pa vi ni ne znate što ja imam!!!! Kako možete znati? Zar stvarno mislite da ću bilo kome reći kako srvari stvarno stoje?? U svakoj istini ima malo laži, u svakoj laži ima još manje istine!!!! Samo par odabranih zna kako se osjećam, kako dišem, kako postojim.
Nemojte me svrstavati u nikakve podvrste i vrste. Nemojte pričati o nečem što ne razumijete i širiti laži i poluistine.
Jer jednog dana... kada stvari izmaknu kontroli... neće se brojati tijela... jer samo jedno će nestati daleko od svih, pa čak i od sebe sama.... Jednom se već dogodilo - nije mi se svidjelo - ali kada jednom sve postane previše, dogodit će se opet...
Nemojte širit laži o meni!!! Hvala!!!!
- 00:17 -
srijeda, 08.11.2006.
Zaplivati morem zvijezda
Gledali smo zalazeće sunce, zagrljeni, sami. Polako je nestajalo iza obzora. Nijanse ljubičaste preljevale su se preko oblaka, a more je upijalo te boje odnoseći ih u svoje dubine. Sol koju je vjetar donosio sa mora ljepila mi se za nosnice. Šum valova koji su udarali o stijene bio je tako omamljujući, privlačio me, kao da me dozivao, vapio za mnom. Pogledao sam je u oči i poljubio. Osjetio sam mekoću njenih usana, toplinu kojom su obavijale moje. Nasmiješila se. Smiješak za koji se umiralo; smiješak zbog kojeg se davao život. Primili smo se za ruke i po posljednji puta zagledali u sunce. Nestalo je iza obzora. Poslijednji dan je završio. Potpuno sami, neometani od znatiželjnih pogleda. Samo mi i more, valovi, zvijezde i mjesec.
Gledali smo u more čvrsto stiščući ruke. Nismo ništa rekli jedno drugome, ali oboje smo znali što želimo reći. Da li smo od početka znali da će sve ovako završiti? Da li smo znali da ćemo jednog dana stajati na ovoj litici, gledati u mjesec i napraviti to? Ne znam, kao što ni ne znam da li je ovo prava stvar.
Jesmo li sigurni da to želimo napraviti? Pitanje koje je visjelo u zraku od trenutka kada smo stali na liticu i zagledali se u crveno zalazeće sunce.
Što li se krije u tami mora, u tim dubinama koje su tako nedokučive? Da li su tamo naši odgovori? Što ako je i tamo sve isto, prepuno boli i patnje, ljudi koji pokušavaju uništiti našu sreću? Jesmo li mi napokon dostigli vrhunac naše sreće ili ga trebamo tek pronaći? Što ako sve bude isto, bez promjene? Strah me prožimao sve više i više. Osjetio sam kako se počinjem tresti. Mislim da je i ona to osjetila, ali nije ništa rekla. Samo me pogledala, nasmiješila se i jače stisnula moju ruku. Još jednom smo pogledali more, duboko se u srcima zapitali da li je ovo kraj ili tek početak.
Skočili smo. Zrak mi je strujao kroz kosu. Osjećao sam se kao da letim, kao da sam slobodan. Utapao sam se u zraku, obujmivao me svojom lakoćom, oslobađao okova. I onda hladnoća vode. Udarila me i privila u svoj zagrljaj, čvrsto stisnula želeći mi reći kako sam njen, kako me želi. Ulazila mi je u pluča, hladila tijelo.
Pogledao sam prema nebu i vidio zvijezde, mutne zbog vode koja mi je grizla oči. Izgledalo je kao da mi se smiješe.
Da li je ovo kraj? Ili tek početak? Ili smo nastavak? Da li smo proanšli sreću ili ćemo je još tražiti? Ne znam. Ali u tome trenutku, u čvrstom zagrljaju vode, pogleda uprta u nebo i zvijezde, držeći njenu ruku, osjećao sam se sretno i to je sve što je bilo važno. Njena ruka u mojoj, njen osmijeh u mojim mislima, njene plave oči, naši snovi, poljupci, naša sreća.
Jesmo li se stopili sa zvijezdama, morem, ili smo samo nestali zauvijek? Ne znam. Ali barem na trenutak smo osjetili slobodu kao da možemo činiti što želimo i nismo se bojali za našu budućnost, jer postojalo je samo sada, bez jučer i bez sutra...
- 02:03 -
ponedjeljak, 06.11.2006.
I can help you change tired moments into pleasure
I eto.. sada bih kao trebao nesto suvislo ovdje napisati. Mislim, obecao sam ti to vijerni citaoce i ne bi bilo u redu kada bih prekrsio svoje obecanje, zar ne???
Kada sam pokrenuo ovaj blog trudio sam se ne pisati nista sto bi se na neki nacin moglo povezati sa stvarnom osobom. No znala je jedna osoba, polako saznala druga i krug ljudi koji su svijesni tko se zapravo krije iza ovog djetinjeg naziva bivao je sve veci. Mozda je i to razlog zbog kojeg sam ovako dugo izbivao. A mozda i nije. Hvala bogu, nisam nikada uspio dospijeti na cool listu. Nadam se da ni necu. Cijela ta prica sa kvazi cool blogerima mi je nekako jadna. Kao nekakvo glupo uvlacenje u guzicu drugim ljudima a da se u biti ni ne trudis previse. Jer na kraju ispadne da tekstove nisi ti poslao urednistvu vec netko drugi tko je smatrao kako ti cini uslugu. Onog trenutka kada broj ljudi koji komentiraju ovaj blog
presao brojku cetiri sve se polako pocelo razvodnjavati. Barem meni u glavi. Ipak sam ja malo ogranicena osoba lisena sposobnosti nabrajanja veceg od kolicine prstiju na jednoj ruci (jer kada prijedem na drugu zaboravim jesam li poceo sa lijevom ili desnom rukom - mozda da prijedem na nozne prste??). No u biti, nekako se osjecam krivim kada ne komentiram blogove ljudima koji komentiraju meni. I onda upadam u taj neki zacarani krug kada se nadam da ce mi komentari ostati na nekih cetiri do pet po postu jer nemam vremena obilaziti tisuce blogova i citati tisuce nesuvislih postova o tome kako je netko proveo dan. Da im kazem da odjebu jer su dosadni?? Mogu. Zasto ne?? Nece biti prvi put. Ali to i dalje nece izbrisati cinjenicu da se ja actually mogu osjecati krivim za nesto za sto nisam uopce kriv, jer na zalost cak ni zanimljive blogove nemam vremena citati. I onda se eto dogodi nesto poput ovoga. Napisem ogroman post (skoro svi su mi takvi, zar ne???), a tu se jadam kako jadan nemam vremena. Licimjerno?? Dvolicno?? Jednostavno JEFTINO *kaslj* glupo. NO dosta bedastoca. Ukoliko ste imali dovoljno strpljenja da zapravo procitate sve sto sam do sada napisao... klanjam vam se i zasluzili ste jedan veliki pljesak. Pa udarimo rucicama zajedno, neka dlanovi zasvrbe (kazu da ako lijevi dlan svrbi bude bilo para - pa ja naivan stalno coham al pare nikako da sa neba padnu, sve ih trebam zaradit! Lazovi jedni ti u starim predajama sto prenose se s koljena na koljeno... zar ne bi bilo bolje reci s bedra na bedro kad ionako ko klinci sjedimo svom djedu na bedru dok nam on prica neke lovacke price u koje mi onako blentavi obicno i povjerujemo - neki su cak mislili da je Sljeme vulkan, al' tih je malo pa ce se cak i prepoznati, a mozda me i tuci jedan dan ako se slucajno sretnemo negdje u prolazu). Nego, jel svrbe dlanovi??? Hehe nadam se da niste probudili ukucane da ne bi slucajno jos i mene okrivili.
Pijem Tomislava i ne vjerujem. 
Vracajuci se s posla i slusajuci TooL u mom krasnom auticu (Tika Taka nedostajao si mi ovaj tjedan, ne ostavljaj me vise) nekako mi je doslo da se jednostavno nastavim bezciljno voziti ovim krasnim nam cestama. Jer nikada se ne osjecam tako slobodno kao kada sam zatvoren u autu, glazba tresti iz zvucnika i ja se derem iz sveg glasa. Okej, naravno, bicikl je ipak na prvom mijestu; pogotovo kad se razletim nasred sljemena, sjednem na put i s maramicom na nosu u pokusaju zaustavljanja krvarenja (pa oni kazu da muskarci nemaju mengu) gledam u drvece kako mi se smije. No ipak, to je prica za jedan drugi put kada bude i neki fotosesn pao.
Ako naravno ikoga zanima kako je moj dragi prijatelj Dumbo.. eh pa jos je ziv i jos uvijek planira kako osvojiti svijet. Svakim danom sve vise okrece onaj kolut kao da si gradi kondiciju za neki dalek put. Bas se pitam, da mu nije mozda palo na pamet da sagradi stepenice do mjeseca pa se malko prosece da razgiba noge nakon tako dugog boravka u kavezu???
NOvosti je puno, mjesta je malo. Dan po dan, post po post vidjet cete kamo su nestali svi ti dani pa i koliko se onaj moj unutarnji prijatelj promijenio (mislim da je ostao onaj isti stari samo promijenio masku pa sada izgleda nekako ozbiljnije i neshvacenije, nekako odraslije)...
Sada mi se nekako pajki...
"Vec malo drijema
Snage nema
Zvonko spreman je za san
Jer sutra je novi dan!"
Jos jedna misao za kraj. U biti, pitanjce malo.
Gdje si mogu nabavit ogledalo u kojem izgledam seksy???
- 02:00 -
nedjelja, 05.11.2006.
yes yes he's back...
okej... trebalo mi je desetak dana i jedno tridesetak pokusaja, ali napokon sam se uspio sjetit korisnickog imena.
eto samo da se javim da sam ziv (vidjeh da je posjecenost velika pa valjda nekog i zanima) i da budem sada polako opet dolazio k sebi i piskarao svoje glupposti po ovom neticu.
trazeci svoje korisnicko ime naletio ja na svoj stttttttttarrrrrrrrrrrrrrrrrrrriiiiiiiiiii blog. hehe... smijesno... ako koga zanima cetrnaest postova iz 2004-te godine neka posjeti morbid.blog.hr
have fun pplz. uskoro vam se javim sa suvislim postom.
laku noc
- 02:52 -
