Gledali smo zalazeće sunce, zagrljeni, sami. Polako je nestajalo iza obzora. Nijanse ljubičaste preljevale su se preko oblaka, a more je upijalo te boje odnoseći ih u svoje dubine. Sol koju je vjetar donosio sa mora ljepila mi se za nosnice. Šum valova koji su udarali o stijene bio je tako omamljujući, privlačio me, kao da me dozivao, vapio za mnom. Pogledao sam je u oči i poljubio. Osjetio sam mekoću njenih usana, toplinu kojom su obavijale moje. Nasmiješila se. Smiješak za koji se umiralo; smiješak zbog kojeg se davao život. Primili smo se za ruke i po posljednji puta zagledali u sunce. Nestalo je iza obzora. Poslijednji dan je završio. Potpuno sami, neometani od znatiželjnih pogleda. Samo mi i more, valovi, zvijezde i mjesec.
Gledali smo u more čvrsto stiščući ruke. Nismo ništa rekli jedno drugome, ali oboje smo znali što želimo reći. Da li smo od početka znali da će sve ovako završiti? Da li smo znali da ćemo jednog dana stajati na ovoj litici, gledati u mjesec i napraviti to? Ne znam, kao što ni ne znam da li je ovo prava stvar.
Jesmo li sigurni da to želimo napraviti? Pitanje koje je visjelo u zraku od trenutka kada smo stali na liticu i zagledali se u crveno zalazeće sunce.
Što li se krije u tami mora, u tim dubinama koje su tako nedokučive? Da li su tamo naši odgovori? Što ako je i tamo sve isto, prepuno boli i patnje, ljudi koji pokušavaju uništiti našu sreću? Jesmo li mi napokon dostigli vrhunac naše sreće ili ga trebamo tek pronaći? Što ako sve bude isto, bez promjene? Strah me prožimao sve više i više. Osjetio sam kako se počinjem tresti. Mislim da je i ona to osjetila, ali nije ništa rekla. Samo me pogledala, nasmiješila se i jače stisnula moju ruku. Još jednom smo pogledali more, duboko se u srcima zapitali da li je ovo kraj ili tek početak.
Skočili smo. Zrak mi je strujao kroz kosu. Osjećao sam se kao da letim, kao da sam slobodan. Utapao sam se u zraku, obujmivao me svojom lakoćom, oslobađao okova. I onda hladnoća vode. Udarila me i privila u svoj zagrljaj, čvrsto stisnula želeći mi reći kako sam njen, kako me želi. Ulazila mi je u pluča, hladila tijelo.
Pogledao sam prema nebu i vidio zvijezde, mutne zbog vode koja mi je grizla oči. Izgledalo je kao da mi se smiješe.
Da li je ovo kraj? Ili tek početak? Ili smo nastavak? Da li smo proanšli sreću ili ćemo je još tražiti? Ne znam. Ali u tome trenutku, u čvrstom zagrljaju vode, pogleda uprta u nebo i zvijezde, držeći njenu ruku, osjećao sam se sretno i to je sve što je bilo važno. Njena ruka u mojoj, njen osmijeh u mojim mislima, njene plave oči, naši snovi, poljupci, naša sreća.
Jesmo li se stopili sa zvijezdama, morem, ili smo samo nestali zauvijek? Ne znam. Ali barem na trenutak smo osjetili slobodu kao da možemo činiti što želimo i nismo se bojali za našu budućnost, jer postojalo je samo sada, bez jučer i bez sutra...
Post je objavljen 08.11.2006. u 02:03 sati.