utorak, 14.11.2006.
Tonight I feel so loved, yet so alone
Tonight I won't sleep a second, every my heartbeat will be for you. With every my breath I bretahe in I'll whisper your name; and I wish I could be in your arms tonight to see the stars above and to stop thinking about what could be... and just to feel your breath on my skin here and now... to live for today and to forget about yesterday... all I wish for tonight to be in your thoughts and dreams... to be as close to your heart as you are to mine...
Ja mislim da sam totalno pukao.
Ne mogu doći do zraka. Pritisak u plućima, suze u očima. Nešto me izjeda iznutra. Neki glas, čudan i dalek, a opet tako blizu, tako jak... govori mi... šapće mi... tiho, tiše.. da nitko ne čuje... nitko... osim mene... nitko... osim tišine mojih misli... Sjedim nasred kreveta. Madrac polako propada pod težinom mojih misli. Kaos. Metak u cijevi, pištolj u ruci. Ustajem. Izlazim iz stana... iz zatvora... daleko od zidova.. Prvi metak, prva žrtva. Pobiti sve. Svi su krivi za sve... Tisuće laži, tisuće komadića slomljenog srca... Stotine neprospavanih noći, počupanih pramenova kose... stotine ožiljaka što ostavili su moji vlastiti nokti... NE!!! To nisam ja!!!! Drugi metak, druga žrtva. Krv na pločniku... Moja?? Tvoja??? Nečija??? Zar je važno sada kada teško je osjetiti nešto drugo osim mržnje prema svome bratu? Mržnje prema onom klincu što pretrčao je cestu umjesto polako prešao? Mržnje prema svemu, pa i sebi samom???? NE!!! TO NISAM JAAAAAAAA!!!!!!!!!!!! Ali vi me činite takvim...
Ako je ikome stalo do mene. Ako možete zaboraviti na svoju taštinu i svoju ljubomoru... zaboravite na mene i moj život. Ne tiče vas se. Ne ja nisam ono što svi mislite da jesam. Ako vas nikad nisam zagrlio, postoji razlog za to. AKo vas nikad nisam pozvao da sjednete pored mene i odmorite, postoji razlog za to. Postoje ljudi koje volim i koje ne volim. Postoje ljudi do kojih mi uopće nije stalo i za koje me uopće nije briga. Postoje ljudi kojima vjerujem i ne vjerujem. Mnogima često mnogo kažem, pijan ili trijezan. Nije sve istina, nešto su i laži. Maske što skrivaju prave osjećaje. Jer srce je lomljivo, ponos se lako gubi, a dušu je teško zalijepiti. POstoji mnogo ljudi koji čitaju ovo... neki neke stvari krivo protumače.. neki dobro... neki šute, neki šire iz konteksta krivo izvučene riječi i polusmisli... neki ne znaju da ovo uopće postoji... pa opet nađu načina za širenjem laži...
Ponekad mi se čini da cijeli svoj socijalni život trebam maknuti iz kruga svog posla. Ali mnogo je ljudi tamo do kojih mi je stalo. Ili nije... samo par... par do kojih mi je toliko stalo da bih dao život za njih. Možda glupo, možda ne... ali... volim svoj posao, volim mjesto na kojem radim, volim svoj život i mjesta na koja izlazim. Volim ljude kojima se svakodnevno okružujem i kojima se svakodnevno nasmiješim koliko god me osmijeh u tom trenutku bolio jer mi tuga i bol para srce. Malo ljudi zna moju priču, nitko ne zna moje misli.
Nemojte se miješati u moj život, ne tiče vas. Jeste ljubomorni što ja imam nešto što vi nemate? Pa vi ni ne znate što ja imam!!!! Kako možete znati? Zar stvarno mislite da ću bilo kome reći kako srvari stvarno stoje?? U svakoj istini ima malo laži, u svakoj laži ima još manje istine!!!! Samo par odabranih zna kako se osjećam, kako dišem, kako postojim.
Nemojte me svrstavati u nikakve podvrste i vrste. Nemojte pričati o nečem što ne razumijete i širiti laži i poluistine.
Jer jednog dana... kada stvari izmaknu kontroli... neće se brojati tijela... jer samo jedno će nestati daleko od svih, pa čak i od sebe sama.... Jednom se već dogodilo - nije mi se svidjelo - ali kada jednom sve postane previše, dogodit će se opet...
Nemojte širit laži o meni!!! Hvala!!!!
- 00:17 -
