Taste of Lifee

Zar postoji išta gore od zvuka piskutave budilice ponedjeljkom ujutro??

Prije nego što i otvorim oči moje misli su usmjerene samo na jedno: želim KREVET.
Tako je bilo i danas, a tako je i svakog prošlog ponedjeljka te će tako biti i ubuduće.
Nekako se uspijem iskoprcati iz svojih snova i započeti rano jutarnje rituale. Red kave. Red pranja zubi. Red stavljanja čarapa. I tako sve ispočetka.
Na izlazu pomazim svoju buhtlicu sreće i jurim na posao.

Tijekom dana pokušavam svoj život oplemeniti pozitivnim i dragim osobama.
S vremenom kako starim moj krug prijatelja polako se smanjuje, a vjerujem da je tako i kod vas??
Tada shvatite da to uopće nisu bili pravi prijatelji iako ste ih možda poznavali čitav život, odrastali zajedno, igrali se...
Dok vam s druge strane u život uđu neke druge osobe i to sasvim slučajno, a osjećate toliku povezanost i toplinu oko srca kao i dana kada ste prvi put stali na svoje malene nožice i počeli tapkati ovom našom Zemljom.

Danas sam dan posvetila razmišljanju o sebi i propitkivanju svojih postupaka, uz nezaobilaznu knjigu spisateljice Ingrid Divković i njezinih riječi:
"Prijateljstvo bi trebalo trajati baš onoliko dugo koliko se ljudi međusobno nadahnjuju. Onoga dana kada se uzaludno počnemo trošiti trebalo bi stati i vidjeti ima li smisla za dalje. Ni u ljubavi ne pravim razliku. Onoga dana kada osjetim da nešto volim samo zato jer ne želim da to voli netko drugi tek onda puštam, koliko god teško bilo."

A ja ću još samo na to nadodati ..guram u život sa osobama koje su sretne u mojoj sreći kao i ja u njihovoj.