Neugodnjaci i kako se nositi s njima. I PVC stolarija.

Možda ste čitali u novinama kako u raznoraznim intervjuima raznorazni novinari pitaju poznate osobe što je najneugodniji događaj iz njihovih života. To pitanje je užasno, smatram, i ne mogu razumjeti zašto ljudi svi odreda odgovaraju na to. Ja se ne mogu smijati ničemu što je bilo grozno neugodno u mojem životu, a često se ne mogu smijati ni kada drugi ljudi ispričaju svoje priče. Moja prijateljica Anita je puna takvih priča. Čudno je to, jer ona je vrlo fizički spretna ženska, izdržljiva, koordinirana. Jako je sramežljiva i pomalo živi u drugom svijetu, lako otplovi u mislima, moglo bi ju se nazvati veselom hipijevkom ili možda nježnom umjetnicom iako baš posve ne odgovara tim opisima. Ko za inat, grozne stvari joj se stvarno događaju. Te njen priče ona podijeli sa mnom i uspije se smijati sama sebi, ali ja to ne mogu slušati. Stvarno. Kako se poskliznuti pred cijelim tramvajem u lokvi od 2 cm vode, kako izgubiti badić tijekom odbojke na pijesku u muškom društvu, kako se sudariti s unutarnjim vratima, izgubiti novčanik po 100 puta,imati nuspojave na lijekove….sve ona to može i zna. Prema njoj, moji neugodnjaci su uglavnom light weight, a više nisu ni toliko česti. Prema njoj, ja sam vrlo dobro prilagođeni član društva i nevjerojatno sam spretna, iako su mi trenutno noge silno zelene od groznih modrica koje sam nadobivala prošlih dana na plaži (udarajući u stijene ispod slapa), u kući (zapinjući za krevet), u gradu….
No, pišem ovo jer me neki dan netko pitao što je najneugodnija stvar koja vam se ikad dogodila? Malo sam razmišljala kako bih najbolje mogla odgovoriti na to grozno pitanje, zatim sam zaključila da je najbolji odgovor „Ovo je ženski wc. Izađite van, odmah.“ Rekao mi je da to nije ženski wc i još gore, da to nije javni wc već njegov stan.
Sve smo konačno sredili kada sam mu, postiđena,objasnila da patim od teške miopije, koju sam naslijedila od oca. Taj tip ne vidi preko uske ceste bez naočala. Ozbiljno. To izaziva mnoge neugodne situacije, prometne i druge. Sudaram se s PVC prozorima, ne znam naći apartmane u Novom Vinodolskom u kojima sam bila sto puta. Dakle, problem je u tome što ne nosim naočale. Malo sam tašta. Grozim se naočala. Moj otac ima naočale. Sve su deblje s godinama. Osim toga što nisam imala naočale, kosa mi je bila grozna taj dan, vrlo plosnata. Uz ta dva faktora i malo krivo odabranu odjeću, izgledala sam kao imitatorica Miss Aleks. Tip je pomislio da sam hostesa ili manekenka i da vjerojatno nisam imala baš mirnu noć, pa je obećao da neće nikome o tome pričati.
Zbog svega navedenog, malo sam razmišljala. Ima mnogo self help literature, to znamo. O tome kako se družiti s ljudima, kako smršaviti, kako napredovati u karijeri, kako trenirati s utezima, kako biti dobar menadžer, kako razumjeti muškarce, kako razumjeti žene, kako naučiti jezik bez škole stranih jezika, kako sašiti vjenčanicu…Ali, koliko ja znam, nema baš ni jedne knjige o tome kako se snaći u negodnim situacijama. Naravno, ima knjiga o tome kako se snaći u drugim situacijama- kako spustiti avion koji gori, kako se hrvati s krokodilom, kako iskočiti iz jurećeg vlaka, kako preživjeti u Hrvatskoj…ali većina tih situacija se događa možda tri-četiri puta u životu. No, ako ste poput mene, ili Anite, neugodne stvari događati će vam se više puta dnevno. Mogla bi se napisati cijela knjiga o tome. Samo o moji iskustvima, ali ja bih htjela koristiti i iskustva drugih ljudi jer bi mi bilo previše neugodno pisati samo o svojima. Zato bih sada radije pisala o tome kako preživjeti neugodne situacije, a pisati ću na temelju vlastitih bolnih iskustava. Ima stvarno puno neugodnih situacija da bi ih se moglo kvalitetno obraditi u jednom postu, ali izabrala sam 5. Sigurna sam, da unajmim nekoga tko bi se bavio time, recimo neku agenciju koja se bavi istraživanjem tržišta, ta agencija bi procijenila broj mogućih neugodnih situacija na negdje između milijuna i kvantilijarde. Ali za početak, samo ovih sljedećih 5.
Situacija1: Zaboravite nekome ime. Ajme, mrzim ovo. Događa mi se. I prečesto. Posebno kada se upoznajem sa više ljudi, za 15 minuta zaboravim ih sve, a možda sam prije toga bila uspjela zapamtiti jednog. Znači, ovakva je situacija. Na tulumu si. Nije bitno tko te pozvao, ili je domaćin druželjubiv ili ima vrlo slabo pamćenje. Ili ti je oprostio što si mu razbio Ming vazu, pa se sada hvali kako ima novu, plastičnu vazu. Nema drugog razloga zašto bi spominjao svoju novu imovinu osim ako ne želi da ju isprobaš. Ili se hvali da ima vatrootporni madrac. (Tu bi se moglo reći da ako je madrac vatrootporan, ne znači i da je krevetnina, i da bi to bilo sasvim normalno i samorazumljivo za shvatiti odmah. ) Uglavnom, na tulumu si i vidiš nekoga poznatog kako ide prema tebi. Zapravo, čavrljali ste ugodno više puta. U istom ste društvu, to jest imate zajedničke prijatelje. Uhvati vas panika jer ne znate kako se čovjek zove.! (Usput, vidite kako uskličnik čini stvari uzbudljivima? Ne vidite? Probajte sami koristiti uskličnik, pa ćete vidjeti!) Znači, ta osoba je stari poznanik. Pod stari, mislim na to da se duo znate, a ne da je osoba stara. Jer da je osoba stara, tada ovo baš i ne bi bio problem. Dok bi oni došli do vas svojim sporim tempom, ili sa svojim štapom ili hodalicom, vi biste imali dovoljno vremena da odete kući, pogledate u telefonski imenik i zatim se vratite na tulum. Oni sve to ne bi ni primijetili. Zapravo, bila bi dobra vjerojatnost da su zaboravili tvoje ime! No, što učiniti ako se prema tebi kreće netko tko ima dobro pamćenje i hoda sasvim dobrom brzinom? Što učiniti? Što učiniti??
Ima nekoliko mogućih rješenja za ovaj problem zaboravljenog imena. Možete učiniti nešto totalno glupo, naravno, poput toga da se pretvarate da ste se onesvijestili, pa kad dođete sebi tvrditi da ne govorite hrvatski. To ne pali. Posebno ne pali nakon situacije u kojoj ste slučajno razbili Ming vazu koja je pripadala domaćinu, te zatim slučajno zapalili domaćinov krevet. Ne,ne. Pravo rješenje ide ovako…

Divljina, životinjska prava. A i matura i vjenčanice.

Danas nastavljam moje razmišljanje o prirodi, kampiranju, lovu, testiranju na životinjama i ostalim stvarima. (Mislim da sam spominjala solarne panele i apartmane u Selcu, a ako nisam dobro je i to spomenuti.)
Dakle, testiranje na životinjama. Nisam za to da životinje testiraju kozmetiku, a pogotovo se protivim tome da životinje idu na državnu maturu. Ne bi bilo fer jer bi njihovi rezultati bili jednostavno grozni. Uglavnom zato što takvi testovi favoriziraju ljude. Da čovjeka pitaš je li nešto jestivo ili nije, on možda na to ne bi mogao odgovoriti. Nešto bi probali i mogli bi umrijeti od toga. Životinje su puno bolje u takvim stvarima, to im se nikako ne bi dogodilo. No da pitaš životinju „Jaje i gnijezdo su u istom odnosu kao i beba i ----?“, životinje bi te samo blijedo gledale. Ili da ih pitaš tko radi najbolje vjenčanice i PVC stolariju.

Pas bi buljio u tebe. Mačka…dobro, ona bi već bila ozlojađena zbog takvog pitanja i gledala bi te s totalnim prijezirom. Mogla bi se toliko naljutiti da bi te ogrebala. Pas bi te mogao malo gricnuti, ako bi se baš jako razljutio. Kasnije bi bio u totalnoj depri jer ne bi znao odgovor. A ti mu doneseš njegov rezultat i kažeš mu, žao mi je gospon pes, ne možete se upisati na fakultet.
Unatoč tome što životinje koje s nama dijele ovu planetu nisu dobre na testovima (možda i zato što je teško pisati iksiće i tamniti kružiće ako imaš krilo ili šapu), one doista posjeduju inteligenciju i ljepotu koja je divna i nenadmašna. Zbog toga volim sjediti s njima, gledati ih i razmišljati o njima. To me smiruje. Zato sam odlučila danas, prvog dana na kopnu, nakon povratka s ljetovanja u mojoj nekretnini na Krku, otići u zoološki vrt. Nisam bila godinama tamo. Naš zoološki je stvarno lijep i zanimljiv, i njegovi članovi uprave, oni koji povremeno šetaju okolo u uniformama i smiješnim šeširima te se slikaju za razne novine, se ponose time kako su uspjeli napraviti životinjama staništa koja baš jako liče na njihova normalna staništa. Posve sam sigurna da sam u svim onim dokumentarcima o divljini koje sam gledala više puta vidjela kako se majmuni ljuljaju na automobilskim gumama zakvačenim užetom. Osim toga, kad pomisliš na lavove u Africi (ili ako pomisliš na onaj Disneyev crtić Kralj lavova), zar nećeš pomisliti na kaveze, ograde, jarke i malu djecu koja lavovima bacaju lizalice? Ja uvijek pomislim na to. Također, mnogo životinja jednostavno izgubi glavu kad namirišu pečeni kukuruz, taj prirodni miris divljine.

Dok sam tako šetala uokolo i jela svoju šećernu vunu, razmišljala sam o tome što misle životinje koje se nalaze u zoološkom, odnosno o čemu točno razmišljaju. Mi posjetitelji razmišljamo o svačemu blesavom. Plus, zamislite da ste životinja koja je smještena u zoološki vrt. Kad kreneš u školu ili u novu školu ili na novom poslu, svaki prvi dan je jednostavno težak. U zoološkom vrtu još je gore. Ima hrpa životinja koje bulje u tebe. Netko bi se mogao zapitati: zašto bulje? Imam li nešto među zubima? Zatim tu je period navikavanja na kavez u zoološkom vrtu. Sigurna sam da neke životinje jednostavno puknu i počnu raditi svašta. Prvo počne sa: hej pomozite, zatvoren sam ovdje. Zatim dođe do: nisam to bio ja, majke mi! To je bio neki drugi nosorog koji liči na mene. Ako me pustiš van, možemo ga zajedno potražiti i istući ga.
Često u zoološkom vrtu, a bome i na dokumentarcima, vidiš majmune kako bacaju svoj drek okolo. Ne krivim ih, mora da im je smrtno dosadno. Moraš raditi nešto da se zabaviš. Dobro, imaš uže i automobilsku gumu i nekoliko banana, ali i to ti dojadi nakon nekog vremena. Također sam sigurna da životinjama u zoološkom vrtu dojadi hrana koju im daju. Naravno, ljeti dobiju sladoled i dobivaju psolasitce, ali da živiš godinu dana u hotelu, dosadi ti kad probaš više puta baš sve sa jelovnika. Osim toga, možda neka vidra misli: jednom su me vidjeli kako jedem ribu i sad misle da to želim stalno jesti. Ma kako ih nije sram? Jel bi im ruka otpala da mi daju malo kajgane sa slaninom? Neki sendvič, malo kokica? Nek to shvate kao ulaganje u budućnost.

Malo ozbiljnije, najviše mi je žao dupina u zatočeništvu. Prije nekoliko godina sam posvojila dupina iz Plavog svijeta i to mije bilo baš super. Dupini imaju visoko razvijeni mozak, pomažu plivačima koji su u nevolji i znaju naučiti komplicirane zadatke. I zato su savršeni za one vodene parkove u kojima izvode trikove. To je ko da kažeš da je Tesla pametan i da bi trebao nastupati u nekakvom šou. Hmm, možda bismo ga mogli naučiti da skače kroz zapaljeni obruč…. Nažalost, dupini stradavaju u mrežama koje služe za lovljenje tune. Zato volim jesti uzgojenu tunu, onu koja nosi sličicu dupina, kako bi označila da dupini nemaju baš nikakve veze s tom tunom. Zapravo, bilo bi super kad bi ta naljepnica postojala na drugim stvarima. Ne bih se osjećala dužnom imati grižnju savjest kad kupujem tunu.

Oduvijek sam voljela životinje. Kad sam imala 10 godina htjela sam biti veterinarka. Kad sam imala 12 htjela sam biti arheologinja, kad sam imala 15 htjela sam biti DJ ali dobro, to sad nije toliko bitno. Imala sam svoj ured u kojem sam imala razne dosjee o različitim životinjama, uglavnom plišanim. Mačke su imale posebnu ladicu, morske životinje su imale ladicu za sebe, kao i domaće životinje… Mislim da su mi se kućni ljubimci uvijek sviđali jer sam znala da će te jako voljeti, a zauzvrat im moraš dati samo malo hrane i pet minuta svog vremena. A hrana čak i ne mora biti dobra, može biti iz konzerve. Uvijek doniram novac azilu jer sam imala nekoliko pasa dosada pa sam osjetljiva na njih. Trudim se spašavati životinje. Jednom sam negdje na Velebitu vidjela krasnog psa i htjela ga odvesti kući sa mnom. Zatim sam vidjela kako me izletnici malo čudno gledaju. Netko mi je zatim sa sigurne udaljenosti objasnio da je to vuk. Eto, svašta naučiš. Ja često tako griješim. Možda bih trebala ipak početi nositi naočale. Sve ovo buljenje u monitore sigurno nije ostavilo baš dobre posljedice na moje zdravlje….

Djevojački vodič za lov, kampiranje i vrata

Već vidim, smijati ćete mi se zbog ovog. Ali istina je, prvi
put sam u životu kampirala prošli tjedan. Čudno je to. Svi oko mene su
kampirala, nekada, negdje. A ja baš nikada i nigdje. Neki imaju i vreće i sve,
dapače, kupili su već novu vreću jer su im se stare raspale, a uopće ih ne
doživljavam kao ljude koji vole avanturu, prirodu ili idu uokolo, Što god. Uglavnom,
moje prvo kampiranje bilo je fantastično iskustvo koje sigurno nikad neću
zaboraviti. Kampirali smo negdje u zaleđu Zadra, ne znam više kako se zvalo. Uglavnom,
bilo je stvarno jako lijepo i posebno i nikad ranije nisam vidjela takvo nešto.
Jako sam ponosna na sebe što sam išla kampirati. Stvarno jesam.

Ne volim se dizati ujutro rano. Samo jednom sam imala posao
na kojem se morala dizati u 6, jer sam radila od 8, i nisam mogla nikako mirno
spavati po noći misleći kako ću sigurno zaspati 
i zakasniti. Posao je bio sam privremen i nije nešto ludo plaćen, ali
svejedno me je bilo strah iz nekog razloga. Radila sam u firmi koja je
prodavala  nekretnine
u Rijeci. Plus, ja znam itekako kasniti. Ono, ne uvijek, nisam kao moja prijateljica
Lili koja kasni na sve, apsolutno sve. Kad pozivam Lili nekud uvijek kojoj  kažem da dože pola sata prije nego što zapravo
treba doći, jer znam da će, u najgorem slučaju, zakasniti pola sata, pa da imamo
fore. Lili bi sigurno zakasnila na svoje vlastito vjenčanje, što bi cijelu organizaciju
vjenčanja skroz poremetilo. Zakasnila bi i na svoj sprovod.

No, htjedoh reći kako se posebno teško i nikako dižem rano
ljeti jer obično tulumarim i idem spavati u sitne sate, posebno ako sam na godišnjem
te posebno ako sam u svom apartmanu
u Novom Vinodolskom.

I tako, rano sam se dignula prošle subote. Dovoljno rano da
vidim kakos unce zalazi. Sjedila sam ispred šatora i jela nekakve pahuljice na
način kampera, sa žlicom iz kutije. Mlijeko sam pila iz boce. Bez tanjura, bez
zdjele. Ono, divljina i to. I tako, jedem ja svoje pahuljice i odjednom začujem
nekakav zvuk. Sama sam u nacionalnom parku, pa pomislim kako mi baš i nije
svejedno. Što ako iz grma iskoči nešto i pojede me? Malko sam zabrinuta. Zvuk
se začuje opet. Skoro dobijem infarkt. Pa opet. Onda mi već zvuči manje grozno
pa naćulim uši. Zatim skupim hrabrost, ostavim pahuljice i sve i idem istraživati.
I tako gledam okolo, ne nalazim ništa. Kad odjednom, skrenem pogled i ugledam
ih. Nešto predivno, preslatko i apsolutno premekano. Obitelj srna pije iz nekog
potoka. Mama, tata i dva mladunca, piju iz potoka. Divota jedna,kad vam kažem.
Pomislila sam, da imam pušku, imala bih meso za gulaš i ne bih morala jesti
pahuljice.

Ma nisam, šalim se! Ne kužim lov. Moj stric Ante voli
loviti. Odmalena mu to zamjeram, a posebno sam mu zamjerala dok sam išla u
srednju školu i 6 mjeseci bila vegetarijanka. On je oko toga vrlo strpljiv i
pristojan, uglavnom. A neki put samo želi što više pričati o lovu kako bi mi
pokazao da to uopće nije tako užasno kao što ja mislim. Nedavno me tako nazvao
i rekao, e, da si vidjela to, bio sam na jezeru i ulovio sam patku, ogromnu
patku! Kreten. On zna da volim patke. Bila sam nedavno na tržnici i raspitivala
se za njih. Patke su fine. Ali svejedno ne želim sama ubijati svoje patke. On
je baš inzistirao da mi ispriča sve grozne detalje, prikradanje, šljapkanje,
oponašanje zova, trčanje psa i nošenje psa u auto. Sreća pa su mu vratili
vozačku. Zadnjih nekoliko mjeseci kad bi nešto ulovio morao bi doći do ceste i
stopirati. I znate što, neće svaki put ljudi pokupiti tipa koji nosi vepra. Ili
srnu. Ili pet fazana. Jedno od toga da, ali oboje, ne. No,dok mi je stric
pričao o svom velikom uspjehu u lovu, baš mi je nakako bilo žao te patke. Ona
hoda uokolo i misli nešto patkasto. Kao, hm, što ću za ručak. Možda  bih se mogla okupati, malo mi je vruće. Hej,
što mi je to na krilu? I onda, odjednom, ništa ne sluteći – bum! Ante ju je ustrijelio.
I dojeo doma i ispekao s malo slanine te poslužio sa lovačkim okruglicama, a mast
spremio u frižider. Nije mi jasno kako se Ante ponosi time. Gle tog
vepra/fazana/što god. Bio je u polju i nije baš ništa radio, i onda sam došo ja
i upucao ga! Koji sam ja frajer!

Mislim, kužim ako ćeš ići upucati nešto što mrziš. Dođe
lopov, provali ti u kuću, pokupi skoro sve. Ti ga zatekneš na djelu i upucaš ga
u stopalo da ne bježi. Haha! Sredio sam ga taman prije nego što je odnio TV. I
kad smo već kod lova, nije mi jasno zašto se razne glave vješaju na zid.

Kad sam bila mala, u mom kvartu je na terasi jedne kuće bila
obješena nekakva divlja koza ili nešto. Kao što bi bila unutra na zidu, samo
vani, kraj  PVC
stolarije. Pitala sam se da li se muž posvađao sa ženom oko te glave, pa je
tako završila vani na terasi, ispod balkona, zaštićena od vlage, ali u takvom
kutu da ju ne kužiš ako ne gledaš u nju. Prije nekoliko godina jednostavno je
nestala, a fasada se preuredila. Možda je žena pobijedila skroz na skroz u toj
bitci. Ili je zapriejtila da će ga izbaciti iz aviona.

Mislim, ako ti se nešto sviđa dovoljno je staviti sliku toga
na zid, ne cijelu glavu. Posebno mi je žao glava koje završe u birtijama,
obično kraj vrata za wc,  pa tijekom godina nose razne sunčane naočale,
kape, zastavice, konfete.. Zabavljali bi se i oni da mogu, posebno ako ima
travarice, ali ovako, nikako….

Mislim, ja volim životinje i podržavam njihova prava, ali
nisam baš nešto jako radikalna u svojim stavovima. Neki aktivisti totalno
pretjeruju. Posebno oni koji idu bacati crveno boju na Eskime zbog toga što nose
krzno. No, s jednim se slažem. Protivim se testiranju na životinjama. Trebalo
bi kozmetiku i slično testirati na nekome do koga ti nije stalo. Recimo,
zatvorenicima osuđenim na doživotne kazne ili smrtnu kaznu. Bilo bi to
praktično.

Također mislim da životinje ne bi trebale polagati maturu.