Djevojački vodič za lov, kampiranje i vrata

Već vidim, smijati ćete mi se zbog ovog. Ali istina je, prvi
put sam u životu kampirala prošli tjedan. Čudno je to. Svi oko mene su
kampirala, nekada, negdje. A ja baš nikada i nigdje. Neki imaju i vreće i sve,
dapače, kupili su već novu vreću jer su im se stare raspale, a uopće ih ne
doživljavam kao ljude koji vole avanturu, prirodu ili idu uokolo, Što god. Uglavnom,
moje prvo kampiranje bilo je fantastično iskustvo koje sigurno nikad neću
zaboraviti. Kampirali smo negdje u zaleđu Zadra, ne znam više kako se zvalo. Uglavnom,
bilo je stvarno jako lijepo i posebno i nikad ranije nisam vidjela takvo nešto.
Jako sam ponosna na sebe što sam išla kampirati. Stvarno jesam.

Ne volim se dizati ujutro rano. Samo jednom sam imala posao
na kojem se morala dizati u 6, jer sam radila od 8, i nisam mogla nikako mirno
spavati po noći misleći kako ću sigurno zaspati 
i zakasniti. Posao je bio sam privremen i nije nešto ludo plaćen, ali
svejedno me je bilo strah iz nekog razloga. Radila sam u firmi koja je
prodavala  nekretnine
u Rijeci. Plus, ja znam itekako kasniti. Ono, ne uvijek, nisam kao moja prijateljica
Lili koja kasni na sve, apsolutno sve. Kad pozivam Lili nekud uvijek kojoj  kažem da dože pola sata prije nego što zapravo
treba doći, jer znam da će, u najgorem slučaju, zakasniti pola sata, pa da imamo
fore. Lili bi sigurno zakasnila na svoje vlastito vjenčanje, što bi cijelu organizaciju
vjenčanja skroz poremetilo. Zakasnila bi i na svoj sprovod.

No, htjedoh reći kako se posebno teško i nikako dižem rano
ljeti jer obično tulumarim i idem spavati u sitne sate, posebno ako sam na godišnjem
te posebno ako sam u svom apartmanu
u Novom Vinodolskom.

I tako, rano sam se dignula prošle subote. Dovoljno rano da
vidim kakos unce zalazi. Sjedila sam ispred šatora i jela nekakve pahuljice na
način kampera, sa žlicom iz kutije. Mlijeko sam pila iz boce. Bez tanjura, bez
zdjele. Ono, divljina i to. I tako, jedem ja svoje pahuljice i odjednom začujem
nekakav zvuk. Sama sam u nacionalnom parku, pa pomislim kako mi baš i nije
svejedno. Što ako iz grma iskoči nešto i pojede me? Malko sam zabrinuta. Zvuk
se začuje opet. Skoro dobijem infarkt. Pa opet. Onda mi već zvuči manje grozno
pa naćulim uši. Zatim skupim hrabrost, ostavim pahuljice i sve i idem istraživati.
I tako gledam okolo, ne nalazim ništa. Kad odjednom, skrenem pogled i ugledam
ih. Nešto predivno, preslatko i apsolutno premekano. Obitelj srna pije iz nekog
potoka. Mama, tata i dva mladunca, piju iz potoka. Divota jedna,kad vam kažem.
Pomislila sam, da imam pušku, imala bih meso za gulaš i ne bih morala jesti
pahuljice.

Ma nisam, šalim se! Ne kužim lov. Moj stric Ante voli
loviti. Odmalena mu to zamjeram, a posebno sam mu zamjerala dok sam išla u
srednju školu i 6 mjeseci bila vegetarijanka. On je oko toga vrlo strpljiv i
pristojan, uglavnom. A neki put samo želi što više pričati o lovu kako bi mi
pokazao da to uopće nije tako užasno kao što ja mislim. Nedavno me tako nazvao
i rekao, e, da si vidjela to, bio sam na jezeru i ulovio sam patku, ogromnu
patku! Kreten. On zna da volim patke. Bila sam nedavno na tržnici i raspitivala
se za njih. Patke su fine. Ali svejedno ne želim sama ubijati svoje patke. On
je baš inzistirao da mi ispriča sve grozne detalje, prikradanje, šljapkanje,
oponašanje zova, trčanje psa i nošenje psa u auto. Sreća pa su mu vratili
vozačku. Zadnjih nekoliko mjeseci kad bi nešto ulovio morao bi doći do ceste i
stopirati. I znate što, neće svaki put ljudi pokupiti tipa koji nosi vepra. Ili
srnu. Ili pet fazana. Jedno od toga da, ali oboje, ne. No,dok mi je stric
pričao o svom velikom uspjehu u lovu, baš mi je nakako bilo žao te patke. Ona
hoda uokolo i misli nešto patkasto. Kao, hm, što ću za ručak. Možda  bih se mogla okupati, malo mi je vruće. Hej,
što mi je to na krilu? I onda, odjednom, ništa ne sluteći – bum! Ante ju je ustrijelio.
I dojeo doma i ispekao s malo slanine te poslužio sa lovačkim okruglicama, a mast
spremio u frižider. Nije mi jasno kako se Ante ponosi time. Gle tog
vepra/fazana/što god. Bio je u polju i nije baš ništa radio, i onda sam došo ja
i upucao ga! Koji sam ja frajer!

Mislim, kužim ako ćeš ići upucati nešto što mrziš. Dođe
lopov, provali ti u kuću, pokupi skoro sve. Ti ga zatekneš na djelu i upucaš ga
u stopalo da ne bježi. Haha! Sredio sam ga taman prije nego što je odnio TV. I
kad smo već kod lova, nije mi jasno zašto se razne glave vješaju na zid.

Kad sam bila mala, u mom kvartu je na terasi jedne kuće bila
obješena nekakva divlja koza ili nešto. Kao što bi bila unutra na zidu, samo
vani, kraj  PVC
stolarije. Pitala sam se da li se muž posvađao sa ženom oko te glave, pa je
tako završila vani na terasi, ispod balkona, zaštićena od vlage, ali u takvom
kutu da ju ne kužiš ako ne gledaš u nju. Prije nekoliko godina jednostavno je
nestala, a fasada se preuredila. Možda je žena pobijedila skroz na skroz u toj
bitci. Ili je zapriejtila da će ga izbaciti iz aviona.

Mislim, ako ti se nešto sviđa dovoljno je staviti sliku toga
na zid, ne cijelu glavu. Posebno mi je žao glava koje završe u birtijama,
obično kraj vrata za wc,  pa tijekom godina nose razne sunčane naočale,
kape, zastavice, konfete.. Zabavljali bi se i oni da mogu, posebno ako ima
travarice, ali ovako, nikako….

Mislim, ja volim životinje i podržavam njihova prava, ali
nisam baš nešto jako radikalna u svojim stavovima. Neki aktivisti totalno
pretjeruju. Posebno oni koji idu bacati crveno boju na Eskime zbog toga što nose
krzno. No, s jednim se slažem. Protivim se testiranju na životinjama. Trebalo
bi kozmetiku i slično testirati na nekome do koga ti nije stalo. Recimo,
zatvorenicima osuđenim na doživotne kazne ili smrtnu kaznu. Bilo bi to
praktično.

Također mislim da životinje ne bi trebale polagati maturu.