Divljina, životinjska prava. A i matura i vjenčanice.

Danas nastavljam moje razmišljanje o prirodi, kampiranju, lovu, testiranju na životinjama i ostalim stvarima. (Mislim da sam spominjala solarne panele i apartmane u Selcu, a ako nisam dobro je i to spomenuti.)
Dakle, testiranje na životinjama. Nisam za to da životinje testiraju kozmetiku, a pogotovo se protivim tome da životinje idu na državnu maturu. Ne bi bilo fer jer bi njihovi rezultati bili jednostavno grozni. Uglavnom zato što takvi testovi favoriziraju ljude. Da čovjeka pitaš je li nešto jestivo ili nije, on možda na to ne bi mogao odgovoriti. Nešto bi probali i mogli bi umrijeti od toga. Životinje su puno bolje u takvim stvarima, to im se nikako ne bi dogodilo. No da pitaš životinju „Jaje i gnijezdo su u istom odnosu kao i beba i ----?“, životinje bi te samo blijedo gledale. Ili da ih pitaš tko radi najbolje vjenčanice i PVC stolariju.

Pas bi buljio u tebe. Mačka…dobro, ona bi već bila ozlojađena zbog takvog pitanja i gledala bi te s totalnim prijezirom. Mogla bi se toliko naljutiti da bi te ogrebala. Pas bi te mogao malo gricnuti, ako bi se baš jako razljutio. Kasnije bi bio u totalnoj depri jer ne bi znao odgovor. A ti mu doneseš njegov rezultat i kažeš mu, žao mi je gospon pes, ne možete se upisati na fakultet.
Unatoč tome što životinje koje s nama dijele ovu planetu nisu dobre na testovima (možda i zato što je teško pisati iksiće i tamniti kružiće ako imaš krilo ili šapu), one doista posjeduju inteligenciju i ljepotu koja je divna i nenadmašna. Zbog toga volim sjediti s njima, gledati ih i razmišljati o njima. To me smiruje. Zato sam odlučila danas, prvog dana na kopnu, nakon povratka s ljetovanja u mojoj nekretnini na Krku, otići u zoološki vrt. Nisam bila godinama tamo. Naš zoološki je stvarno lijep i zanimljiv, i njegovi članovi uprave, oni koji povremeno šetaju okolo u uniformama i smiješnim šeširima te se slikaju za razne novine, se ponose time kako su uspjeli napraviti životinjama staništa koja baš jako liče na njihova normalna staništa. Posve sam sigurna da sam u svim onim dokumentarcima o divljini koje sam gledala više puta vidjela kako se majmuni ljuljaju na automobilskim gumama zakvačenim užetom. Osim toga, kad pomisliš na lavove u Africi (ili ako pomisliš na onaj Disneyev crtić Kralj lavova), zar nećeš pomisliti na kaveze, ograde, jarke i malu djecu koja lavovima bacaju lizalice? Ja uvijek pomislim na to. Također, mnogo životinja jednostavno izgubi glavu kad namirišu pečeni kukuruz, taj prirodni miris divljine.

Dok sam tako šetala uokolo i jela svoju šećernu vunu, razmišljala sam o tome što misle životinje koje se nalaze u zoološkom, odnosno o čemu točno razmišljaju. Mi posjetitelji razmišljamo o svačemu blesavom. Plus, zamislite da ste životinja koja je smještena u zoološki vrt. Kad kreneš u školu ili u novu školu ili na novom poslu, svaki prvi dan je jednostavno težak. U zoološkom vrtu još je gore. Ima hrpa životinja koje bulje u tebe. Netko bi se mogao zapitati: zašto bulje? Imam li nešto među zubima? Zatim tu je period navikavanja na kavez u zoološkom vrtu. Sigurna sam da neke životinje jednostavno puknu i počnu raditi svašta. Prvo počne sa: hej pomozite, zatvoren sam ovdje. Zatim dođe do: nisam to bio ja, majke mi! To je bio neki drugi nosorog koji liči na mene. Ako me pustiš van, možemo ga zajedno potražiti i istući ga.
Često u zoološkom vrtu, a bome i na dokumentarcima, vidiš majmune kako bacaju svoj drek okolo. Ne krivim ih, mora da im je smrtno dosadno. Moraš raditi nešto da se zabaviš. Dobro, imaš uže i automobilsku gumu i nekoliko banana, ali i to ti dojadi nakon nekog vremena. Također sam sigurna da životinjama u zoološkom vrtu dojadi hrana koju im daju. Naravno, ljeti dobiju sladoled i dobivaju psolasitce, ali da živiš godinu dana u hotelu, dosadi ti kad probaš više puta baš sve sa jelovnika. Osim toga, možda neka vidra misli: jednom su me vidjeli kako jedem ribu i sad misle da to želim stalno jesti. Ma kako ih nije sram? Jel bi im ruka otpala da mi daju malo kajgane sa slaninom? Neki sendvič, malo kokica? Nek to shvate kao ulaganje u budućnost.

Malo ozbiljnije, najviše mi je žao dupina u zatočeništvu. Prije nekoliko godina sam posvojila dupina iz Plavog svijeta i to mije bilo baš super. Dupini imaju visoko razvijeni mozak, pomažu plivačima koji su u nevolji i znaju naučiti komplicirane zadatke. I zato su savršeni za one vodene parkove u kojima izvode trikove. To je ko da kažeš da je Tesla pametan i da bi trebao nastupati u nekakvom šou. Hmm, možda bismo ga mogli naučiti da skače kroz zapaljeni obruč…. Nažalost, dupini stradavaju u mrežama koje služe za lovljenje tune. Zato volim jesti uzgojenu tunu, onu koja nosi sličicu dupina, kako bi označila da dupini nemaju baš nikakve veze s tom tunom. Zapravo, bilo bi super kad bi ta naljepnica postojala na drugim stvarima. Ne bih se osjećala dužnom imati grižnju savjest kad kupujem tunu.

Oduvijek sam voljela životinje. Kad sam imala 10 godina htjela sam biti veterinarka. Kad sam imala 12 htjela sam biti arheologinja, kad sam imala 15 htjela sam biti DJ ali dobro, to sad nije toliko bitno. Imala sam svoj ured u kojem sam imala razne dosjee o različitim životinjama, uglavnom plišanim. Mačke su imale posebnu ladicu, morske životinje su imale ladicu za sebe, kao i domaće životinje… Mislim da su mi se kućni ljubimci uvijek sviđali jer sam znala da će te jako voljeti, a zauzvrat im moraš dati samo malo hrane i pet minuta svog vremena. A hrana čak i ne mora biti dobra, može biti iz konzerve. Uvijek doniram novac azilu jer sam imala nekoliko pasa dosada pa sam osjetljiva na njih. Trudim se spašavati životinje. Jednom sam negdje na Velebitu vidjela krasnog psa i htjela ga odvesti kući sa mnom. Zatim sam vidjela kako me izletnici malo čudno gledaju. Netko mi je zatim sa sigurne udaljenosti objasnio da je to vuk. Eto, svašta naučiš. Ja često tako griješim. Možda bih trebala ipak početi nositi naočale. Sve ovo buljenje u monitore sigurno nije ostavilo baš dobre posljedice na moje zdravlje….