uh, paklen vikend. vrlo paklen.
u petak cota g4 i keglevich votka+neko novo energetsko pice. pun q casa za zeste, a dogadalo se da nestanu sve. i cim bi se koja vratila, vec bi isla natrag u rulju. tada sam se iznenadio prvi puta. kako sam se iznenadio? posvetit cu se tome koji red nize...
uglavnom, "vecer" mi je zavrsila u 5 ujutro, iako je fajront bio u 4. posto mi je bila prva vecer, kolege su me odlucile malo ipak postedjeti. povratak doma, kratki spavanac, obveze, kavica, jos kraci spavanac, i evo subote uvecer.
subota, bez partya, kisno vrijeme. ali to nije sprijecilo mnoge. naprotiv. sjecate se onih casa za zeste? e pa, u subotu osim njih, nije bilo niti jedne druge normalne case... daklem, ostale su sponzorske case od raznih sokova i piva, no i one su po potrebi odlazile u optjecaj. o bocama necu ni pricati.
tada sam se iznenadio po drugi puta. kakvo iznenadenje? daklem...
kada ste vani, vi vidite case i flase ispred sebe, i mozda separe/stol/stolicu za shankom/mjesto pored vas. i cini vam se puno. i da ljudi popiju dosta.
ali kada odete s druge strane, ta kolicina dobiva potencije o kojima nemozete niti sanjati. ne dok to i ne probate. otici s druge strane shanka. nevjerovatno je koliko ljudi piju, vjerujte mi. a prava kolicina nemoze se pojaviti ni u vasim najludim snovima. ne. ne dok ne probate otici s druge strane. nevjerovatno.
eto, subotu sam zavrsio jutros u 8, nakon kojeg pivcica za ljepsi san... cijelu noc na nogama, bez osjecaja umora. samo lagana bol u nogama. ali tada, kada sam napokon sjeo, tada me sve dostiglo. sve misli za koje nisam imao vremena. svi osjecaji koji su kroz mene prosli bez da sam ih osjetio, ali ipak ostavivsi traga i cekajuci da se opet aktiviraju. sve.
neznam jeste li primjetili, ali da, pod dojmom sam ovog mog honorarnog posla. pod velikim dojmom. pokusavam ga opisati, ali ipak je neopisiv. stvarno, nemozete niti zamisliti dok ne probate. a ako dodete u priliku, preporucio bih vam to. adrenalin pumpa, dok, pokuasvajuci ne ometati bracu po poslu, kroz glasnu muziku pokusavate uloviti sljedecu narudzbu nagurane rulje, usput s jednim okom loveci gdje ima praznih casa, a drugim pazeci gdje stavljate case koje upravo perete. gotta try it to understand it.

i, da. donio sam jednu odluku. skupljajuci sva ova iskustva, odlucio sam vam tokom dana napisati par savjeta, kojima bi mogli pomoci vasim konobarima, a samim tim i vama samima, poboljsavajuci njihovu produktivnost, smanjujuci svima stres, a samim tim i poljepsavajuci svima vecer. ok, mozda ih se i necete sjetiti vec sljedeci vikend cim popijete par casica, ali tko zna, na duge staze mozda vam nesta i ostane u glavi...
jer vjerujte mi, doci u birc i popiti pice, dva ili vise, nije problem. ali biti s druge strane svega toga, biti ljudi koji vam to omogucuju... e, to je posao!

pozdrav svima, i postujte svoje konobare, jer tko zna sto bi bilo s vama da njih nema




DODATAK:



1. daklem, prvo i osnovno- ako vidite konobara da pere case, ne narucujte od njega. razmislite malo, zato jer ako nema casa, nema ni pica, ne? drugo je ako trosite boce, no opet, makar trosili vise od svih, ipak niste jedini tamo. da rezimiramo, perace NE GNJAVITE!!!
2. ako zelite ubrzati proces, nemojte doci vas 10 kod konobara i onda "ja cu sok, i... cek, sta ces ti? a sta ces ti? a sta ces ti?" i tako ispitivati cijelo drustvo... pitajte odmah ljude sta ce (da, ljude ), i dodite s gotovom narudzbom. tako stvarno stedite vrijeme svima.
3. pijete enku zesti, i onda narucite casku, pa za minutu opet, pa onda opet, pa onda... ako vec imate namjeru piti to, narucite si dupli, trodupli ili koliko vec duplu zelite. ionako cete to popiti, ne?
4. ako ste stare musterije, ili narucujete nesto sto ste vec narucivali i znate cijenu, pa pripremite onda novce. tupavo blejanje u konobara kada po 30-i puta narucite bambus i pitate "koliko?" stvarno je... tupavo.
5. popili ste pice i idete po sljedece? kuda s casom ili flasom? e, pa, nemorate ju ostaviti u zadnjem kutu, mozete ambalazu (casu, flasu, salicu) ostaviti i kod shanka. ovo bi pogotovo pomoglo da se ne nakupljaju hrpetine svega toga, a hrpetine su lose zato jer vode k nehoticnom razbijanju. isto tako, konobari onda nemoraju nositi prepune tacne, a i rjede se moraju probijati kroz guzvu.
6. makar vas neka pjesma, neovisno o zanru, nabrijava i pozelite razbiti casu... nemojte. em moze doci do nezeljenih putanja komada stakla prema ocima i ostalim osjetljivim djelovima tijela, em se staklo ne zabija po dzonovima, em je manje sklisko...
7. vidite da se konobar probija kroz guzvu? ako imate koji centimetar prostora, poklonite ga njemu. cim prodje, opet su vasi, a on ce lakse nositi sve ono sto su ostali ostavili gdje ne trebaju.
8. zvaka u pepeljari ili na podu nije fora. ako je vec ne mozete baciti van, probajte otkiniti komadic papira (ili etiketu s neke boce) i zamotati ju u nju, pa onda baciti u pepeljaru. no, ovo je vec pitanje kulture i odgoja, tako da se moda i nemoze puno ocekivati od mnogo ljudi...
9. fajront? pa popijte onda to pice, i odite drugdje (ok, kod nas se bas i nema gdje, osim mozda na burek...). nemorate bas s konobarima zakljucavati vrata, osim ako imate namjeru pomoci pocistitit...a kolika je zapravo sansa da cete cistiti
10. kad plesete, ma kakva pjesma bila, nemorate bas trcati preko cijelog podija ili birca... jednostavno, nemorate. i tocka.
11. netreba vam casa? onda vam netreba, i recite to odmah.
12. ako vec i imate najdrazega konobara, nemorate cekati bas njega da narucite. ako je omiljen vama, mozda je i drugima, pa je covjek vrlo zaposlen
13. kao i svagdje u zivotu, i ovdje postoji neki red, tako da se nemorate gurati da narucite sto prije. duga je noc


eto, tako, par stvari... vjerovatno ce, kako skupljam iskustvo, biti jos toga... a i sada se nemogu svega sjetiti, ipak sam pomalo umoran
a strah me da se i dalje nitko nece ovoga i drzati... i zao mi je toga... jer bi inace stvarno se makar malo oduzili konobarima... a da znate sta sve oni naprave da bi vi uzivali...
ja sada gledam stvari iz potpuno drugoga kuta, jer stvarno nikada nisam zamisljao kako je to doista biti s druge strane shanka...
pozdrav svima

ali ne onu u glavi. ta je vec ostala jaaako daleko iza.
ne.
jos gore.
od sljedeceg petka sam konobar u bluesu.
uzas.
da, ja cu biti taj koji odsada drugima dijeli cugu u zamjenu za one tri kune koje su iskopali iz rupa u hlacama za koje nisu ni znali da ih imaju.
da, ja cu biti taj koji nece skidati tuzni pogled dok litre i litre ne dolaze k meni, nego odlaze od mene, drugima. a ne meni.
pale su vec i prve prijetnje. drustvo je reklo da ce ce se pobrinuti da dobijem otkaz. narucuju tam neke top ganove za koje valjd u zivotu nisu culi sve dok ja nisam otisao preko puta.
da, sada je shank postao iver koji je zaboden u njihova srca.
tuzan sam.
a i oni su.
taj komadic drveta koji nas je prije uveseljavao sada prestavlja ogradu koja nas razdvaja.
ah.
ali eto, moglo bi mi to i pomoci za faks, tako sto cu se malo vise skoncentrirati na rad, a ne nerad.
a naravno, tu je i faktor zelembaca koji ce sada teci u moje dzepove kao... ok, mozda nece, ali ipak, ja cu to vise raditi iz ljubavi, a ne pohlepe.
daklem.
pozdrav svima.
vama koji ne dolazite u blues, uz pozdrav, i poziv da sada to napravite, ako nista drugo, makar zbog odlicnih konobara koji tamo rade... a, da, i ja cu im odsada smetati tamo
vama koji dolazite u blues, uz pozdrav, i pohvala. samo nastavite. trudit cu se da to i ne pozalite.
a manijacima za shankom (znaju na koga mislim) prijetnja... ako me samo probate ubaciti u stanje koje zakon odreduje kao nedozvoljeno za voznju, i ja dobijem pokude zbog toga... uglavnom, vidit ce te svog vraga

i opet, pozdrav svima. a ja odo opeglat kilt... da, da, u njemu cu konobariti
uzas.

cyya

jeste li mozda culi danas rijeci "sretan uskrs"?
zanemarivsi komercijalne cimbenike zeke i jaja (pokloni, farbanje, tucanje (jaja), i opet pokloni), i osmijehe koje oni izazivaju na zadovoljno-ruke-trljajucim licima prodavaca, zasto da budem sretan?
dakle, postojao je tip koji je hodao po vodi (ili ledu, kako sam cuo da neki tvrde, no dobro, to je manje zanimljivo), koji je lijecio ciroze jetr...ovaj, razne bolesti, ozivljavao mrtve, i dakako, pretvarao vodu u vino (!!!???!!!), a ja se pitam zasto, misheva mu bijelih, ja nisam bio njegov frend??? ok, mogao je u drustvu imati malo vise zena, ali, hej, necemo nikoga osudivati, ipak je bio zanimljiv. i sad, dodose zidovi, i ubise ga na bolan nacin. i on ozivio. a ja opet nigdje u blizini. i sad, zasto da budem sretan? ok, odrijesenje grijeha, spas od pakla, da, ali ne i meni, nego onima koji su tada bili u aktivnom, ili smrtno pasivnom stanju. opet nista za mene. bas sretno.
a onda opet, ta sreca je nekima drugima za dva tjedna. a nekima trecima uopce nije, zato jer kazu da se to nije dogodilo. imamo i cetvrte, koje zivo briga za to, jer oni imaju svoje knjige. i sad, opet, zasto ta sreca?
dobio sam jedan dobar kais (hvala personi koja je dala suskavce za to). i sretan sam zbog toga. zalomile su se i nove rifle. i opet ja happy. ali zbog ubijanja i ozivljavanja bas i nemogu biti, jer iako je to lijepa stvar, no posto nisam bio tamo, moram biti cinican. ili mozda realistican. nema veze.
ajde, neka vam je svima sretan uskrs, unaprijed cu cestitati drugima vaskrs, a cestitam i sve ostalo sto se treba cestitati (rodendane, imendane, zaruke, vjencanja, mature, promocije, rodenja, izlijecenja, razdjevicenja, pijancenja, trijeznjenja, gubljenja vremena... "and the list goes on") a ja se lagano ode instalirati na mjesto gdje sam sretan, s ljudima koji me cine sretnim. i nadam se da se vidimo tamo ako ste u prilici
cyya maj gud piplz

"istina boli". jeste li culi ikada za to? da. i to je istina. i to moze boljeti. no ne koliko i laz. koju govorite drugome. mazete oci. punite usi "slatkim malim lazima". punite tu osobu pouzdanjem. u vas. u svijet. gradite kulu od karata. koja nema temelje. o ceka mali zapuh vjetra. trenutak iskrenosti. ili izlajavanje nekog kome niste dragi. ceka izazov. kojem nece moci odoljeti. i ceka pad.
sto tada? o psihickim posljedicama koje to na nekoga moze ostaviti niti necu. o vremenu koje ste izgubili isto tako necu. trud i dobra dobra volja koju ste ulagali isto sada nece biti moja tema. zato jer ne zelim dalje o tome. ali mozda vas same ovo ponuka na neko razmisljanje.
a mozda i ne. nije moj problem.
ali ipak cu vas nesto zamoliti.
da razmislite prije nego sljedeci puta slazete nekome tko vam je drag.
makar bezazleno.
jer ako srce slusa, onda voli cuti lijepu muziku. ali lijepa muzika ne vrijedi ako nije skladana s dusom. a niti rijeci ako nisu izrecene s iskrenoscu.
a ja vam od srca i iskreno kazem. ne lazite onima koje volite. ili koji vole vas. jer kad bi vama lagao netko koga volite, ne bi vam bilo lijepo. vjerujte mi.

cyya all

osjecaj (osjet) m stanje ili reakcija na sto [ ~ hladnoce reakcija na hladnocu, zimu; ~ usamljenosti reakcija na samocu ili otudenje okoline; ~ ljubavi reakcija na osobu koju volimo; ~ mrznje reakcija na osobu koju ne podnosimo, mrzimo]
osjecajan prid. (odr. osjecajni) 1. koji se odnosi na osjecaje, na culne dozivljaje 2. koji je pun osjecaja, koji je osjetljiv
osjecajno pril. na osjecajan nacin, s osjecajem
osjecajnost z (instr. jd osjecajnosti/osjecajnoscu) osobina onoga koji je osjecajan
osjecati (koga, sto, se) nesvrs. (prez. osjecam, pril. sad. osjecajuci, gl. im. osjecanje) usp. osjetiti
[] (mozda) (covjek) nesto osjeca 1. (formula kojom se izbjegava rijec >>smrt<<) u zn. preodsjeca smrt, osjeca da mu se blizi kraj 2. (doslovno) u zn. osjecati smrad, neugodnu atmosferu i sl.

tako makar Vladimir Antic u drugom, dopunjenom izdanju od 1994. na stranici 614 opisuje rijeci vezane uz korijen "osjecaj"... dakle, sa osjecajem mozemo osjecati nesto prema nekome. ali ovdje ne pise kakvi su osjecaji. bez okusa, mirisa, boje, oblika. dakle, nemozemo ih vidjeti. ili to nije tako?
da li se osjecaji uopce mogu klasificirati, izreci definicije o njima, printati ih i staviti u knjigu. ako da, kako to onda da jelo koje vam baka pripremi doma osjete cak i susjedi, a u cesto u restoranima ne osjetite to jelo ni kad vam ga daju na tanjur? da li je ona to pripremila "osjecajno"? da. ali kako to? sto znaci s osjecajem raditi nesto? to tu ne pise. jer nemoze. jer s osjecajem se nemoze samo reci da "se unese srce" u ono sto radimo, jer to nije istina... ako radimo s osjecajem, onda to radimo cijeli. svaka stanica nasega bica razmislja samo kako da napravimo savrsenstvo od bilo cega sto radimo... primjenjeno na ljubav, tu se i planine premjestaju...
ali da li se nemoze vidjeti osjecaje? da li stvarno nemozete vidjeti kada netko osjeca nesto prema vama? trudi se oko vas, zeli vam najbolje i najljepse? da li se stvarno nevidi, ili se nezeli vidjeti? opet, dilema za raspraviti... ali jednom kad "osjetite" kako je to "osjecati", mislim da ce vam se zivot promijeniti... mnoge sjene ce tada nestati pod naletom najtoplijeg dana okupanog suncem kakvo dosada jos niste osjetili... a tu je tek pocetak bajke nad bajkama... ali ipak, i ta bajka zna zavrsiti kao horror ako svoju energiju utacete u krivu casu... dakle, mozda ipak nevalja imati osjecaje?
ehm, da... a mozda se ne isplati ni zivjeti... ali ako se odlucite za soluciju zivota, onda prihvatite i osjecaje, ne one definirane u rijecniku, nego one koje sami pronadete u sebi, i u drugima. i osjecajte sebe i druge, jer bez osjecaja, isti smo kao i prazna boca... stojimo tamo, skupljamo prasinu, i cekamo da nas netko jednom i napuni...

ovdje je nekada prije izmjene ovoga bloga stajao tekst pjesme feelings od offspringa... nisam obrisao radi pjesme, nego radi konteksta, tako da i dalje ostaje preporuka da poslusate tu pjesmu, parodiju pjesme morrisa alberta istog imena, ali... jednostavno mi se na neki nacin slagala s ovim postom, i inspirirala me na njega...



i pozdrav svima koji osjecaju, i to, nadam se, da su neki lijepi osjecaji, a ne kao u ovoj, meni inace dragoj, pjesmi
cyya

akhm.
da.
jos oko mjesec i pol do kraja skole. i onda upisi na faks.
jos manje od mjesec dana do prvog maja. to je lijepo.
jos malo do uskrsa. praznici. i to je lijepo.
skoro ce i vikend (ne ubrajajuci ovaj kojem otkucavaju zadnje minute).
sve je to napisano u iscekivanju buducnosti. dakle, vrijeme koje ce doci nakon isteka nekog drugog vremena.
a ja nikak da nadem vremena za sebe
zanimljivo je kako uvijek iskrsne neka sitnica, koja za sobom povuce i odgode stvari koje bih trebao ili zelio raditi. i onda ispadne da od sveg tog viska vremena, ja nemam ni sekunde da ju bacim.
zivot stvarno zna biti gadan kad se nemoze zaustaviti taj prokleti sat... a bitno da se lijepo treba ici u skolu i tam sjedit ko mulac kod nekih profesora koji su odustali od svog posla i prije nego su ga dobili. fora. i onda me uce nesto sto ne zelim znati. a moram. jer idem u skolu. jer moram. da ne moram zivotariti poslije, nego mogu imati lijep i lagodan zivot. da, bas.
ili nemoram?
zapravo, u zivotu se mora samo jedno- umrijeti (dobro, neki ostaju vjecno zivi, primjera ima puno, ali neznam bas hocu li dosegnuti tu razinu. vjerovatno i ne). a ostalo zapravo sami odredujemo sto hocemo a sto ne. ali, unatoc lijenosti i ne-volji da radim ista sto nemoram, ipak sam odlucio nekako ne bas odbaciti taj "dar" od zivota koji imam priliku zivjeti... jer ipak mi je zao kad vidim i cujem kako neki zavrsavaju prije nego i dodju na startnu liniju... ali zato ima drugih koji od toga naprave sranje tesko za povjerovati. a ja ne zelim to isto. eh, opet zelje i nezelje...
ma, pisem gluposti... ovih dana trosim stvarno puno energije, bacajuci je u prazno. i zato sam sada umoran. i osjecam da mi mozak lagano lebdi prema krevetu. a mogao bih mu se i ostatkom tijela pridruziti. i, znam sto bi neki htjeli komentirati, pa cu ih preduhitriti- da, ja imam mozak. fora. il tak makar doktor kaze. ak me ne laze.
uglavnom, evo sto se dogada kad nemam pravu ideju, nego pisem nacin na koji su pisana neka od "svjetskih remek djela knjizevnosti", kad pisem tokom svijesti. probajte uzeti papir i olovku ili tipkovnici (u kombinaciji s nekim racunalom, a ne papirom, to bas i ne bi vrijedilo) i samo tako piskarati sve sto vam padne na um. i probajte ne razmisljati ni o cemu, ali tako da ipak zelite nesto iznijeti iz sebe. na nacin da samo pustite prste da udaraju ili piskaraju po papiru. i pisite. i stavite to negdje. blog, na zid, u novcanik. ali cuvajte to. i divite se samima sebi. jer napravili ste remek djelo. i kad prodje jedno 500 godina od vase smrti, i netko nade vase piskaranje, to ce biti remek djelo. i zivjet cete vjecno. tako sto ste umrli. i vrijeme vise nece biti faktor koji ce vas muciti.
i evo opet posta s nekim mislima, a htio sam samo napisati da nemam vremena za neke filozofije i slicne stvari. a ipak imam. ali ne i za ono sto vec duze vremena zelim obraditi. a za sto nemam vremena. a sto je savjet kako bolje iskoristiti vrijeme.
grrr.
vrijeme je je relativno.
ali ipak, svima istjece, koristili ga ili ne...

cyya