Godina 2002.
Moja frendica i ja se kao i uvijek vračamo kući iz škole preko livade pored vrtića (Leptir) na kojem se gradila neka nova kuća. Kući su bili izgrađeni zidovi i stepenice (...), no nije bila obojana. Bila je jako velika. Imala je ćak tri kata. Baš taj dan (13.12 petak), dobro se sjećam, odlučili smo je pogledati iz unutra. Na livadi su bili dečki iz 8 razreda koje ja poznam. Bili su to Tomy, Basrak i Danijel. Pucali su s petardama. Kad smo ušli u kuću nije bilo ni majstora, ni nikoga. Razgledavali smo kuću. Zidovi su bili sivi, ne obojani, vrata uopće nije bilo. Tada smo ugledali opušak, ne cigaretu, koja nije bila kao uobićajena. Bila je omotana nekim papirom(mama mi je kasnije objasnila da je to bila droga). Ugledali smo crni zid, ali totalno crn. Na kojem je bila neka bjela podloga napravljena sprejem, a na njoj je pisalo crvenim slovima "ubit ću te!!!". Uplašili smo se. Odjedanput je na nas netko bacao petarde i to UPALJENE! Počele smo paničariti i pobjegle smo na stražnji izlaz (srećom da ga je bilo). Istrćali smo iz dvorišta. Bilo je strašno, drhtala sam. Ja sam sve vidjela. Vidjela sam im lica. Bilo ih je četvero: jedna cura i tri dečka. Čula sam im glasove. Smijali su se. Bili su stari oko 20 godina. Vidjela sam i vrstu petarda. Užasnula sam se kad sam saznala koliko su bile jake. Dečki nisu ništa znali. Stajali su na istom mjestu sa istom količnom petardi. Kada smo njih prošli, još sam gledala u kuću. Ona cura (iz kuće) je bacila petardu na Lucy (moju frendicu). Uzela sam ju i bacila. Puknula mi je u ruci (skoro, malo ispod) i opekla. Dan danas imam ožiljak. Na lijevom kažiprstu. Kad smo otišli sa livade vidjeli smo jednog od dečikju iz kuće je u ruci imao pištolj. Pobjegli smo što su nas noge nosile. Rekli smo sve mami. Osim djela sa pištoljem, bojali smo se.
Danas kuća postoji. Majstori je uređuju. Drogeraši (tako smo ih zvali) su potjerani, policijom. Kuća ima tenisko i košarkaško igralište. Ima i bazen. Nikada više tim putem ne idemo kući. Nikada više u tu kuću ne ulazimo.
Nikada ovo neću zaboraviti.
[Priča je istinita. Sve ovo mi se događalo u drugom razredu. Na treningu vam pokažem ožiljak.]
Koliko god
ti išao
protiv zla
ono ti se
uvijek
i uvijek
vrača!!!
ŽiVOT NijE FER!!!
***
Kada ti je
teško
zatvori oči
i pogledaj
šta si sve
dobro učinio!!!
***
Kada pravo
ljubiš
tada ljubiš
jednoga
i ljubiš ga
svim srcem!
Nemaš "rezerve"!!!
***
Kada sam bila
mala bila sam
sasvim drukčija.
Družila se sa svim
dečkima
iz kvarta,
mrzila sam
žensku odječu!!!
Sada odigram pokoji
nogomet iz
dosade,
ostalo sve je
drukčije...
***
Godine
prolaze, a
šta nam
život znači?
Zajedno smo
bolji,
zajedno smo
jači!!!
***
Someone is wathcing you...
***
Biti borac znači boriti se sa srcem i svom snagom
Biti borac znači boriti se u dobre svrhe
Biti borac znači dati sve od sebe u svakom trenutku
Biti borac znači biti borac!
***
Idem u glazbenu, tamo
mi je super...
Imam sve što
volim o glazbi.
Zbor, klarinet
i solffegio.
***
Stvarno je dobar! Posjetite ga...
***
Voljet ćeš nekad,
Voljet ćeš nekog,
ali nikad nikog,
kao nekad
nekog!!!
***
Prijateljstvo je kao
zvijezda koja
život krasi
zato je dobro
čuvaj da se ne ugasi!!!
***
Nikom nemoj
srce dati niti
ljubav obećati
samo onom tko
te voli i
za kim te
duša
boli!!!
***
Ako ti je teško
i misliš da
ti život nema
smisla probaj
biti ruža među
suhim granama
i uspjet će ti!!!
***
***
ZRNCE SUDBINE
Ti imaš ime
i ja imam ime.
Pamtiš li vrijeme
proljeća, ljeta,
jeseni , zime,
putove parka,
napuklu koru,
plavo nebo,
prkose i inate,
čiste osmijehe,
radosne sjene
nabujale rijeke,
mirišljavu kosu,
pjegice po nosu,
pamtiš li sate
šutnje i misli,
duge noći,
prekratke dane
i raj života
što bijaše zatvoren
s unutrašnje strane.
Pokucaj jače,
jer ti imaš ime
i ja imam ime.
Svijet postoji,
večer s teškim mislima,
jutro s čistim osmijehom,
dan što polako krvari,
plavetnilo iznad pučine,
osmijeh u osmijehu počiva,
ruka u ruci se miluje,
ime u imenu se ozvuči,
zrnce sudbine proviruje.
