Moje djetinjstvo
Moje djetinjstvo bilo je zaista ludo. Svašta se događalo kad sam još bila razigrana klinka.
Kao mala sve sam svoje barbike strgala, strašno sam ih mrzila. Nisam voljela nositi haljine, suknje i ikakvu žensku odječu. Sve što sam nosila bilo je od braće. Mrzila sam parfeme, špangice, narukvice i bilo šta takvo. Dan danas sve su mi špangice sive, sve sam ih ogulila. Najviše od svega sam voljela igrati nogomet sa dečkima iz parka. Obožavala sam to igralište. Svaki dan sam se tamo istrčala. Dok smo se odmarali od nogometa, penjali bi se po drveću i jeli sočne višnje i divlje šljive. Na sebi sam najčešće nosila sive muške hlače preko koljena i mušku majcu kratkih rukava. Imala sam tenisice i dugu razigranu kosu svezanu u rep. Kad su se skupili svi klinci iz kvarta igrali bi graničara. Naravno ja bi prodavala svoje glupe fore. Dok smo tako igrali iz moje kuće bi se čuo pokoji svuk bas gitare i prigušeni glas moga brata. Naime moja braća su tada snimali svoj album za grupu "Bebač i metalac". Kako kad smo nas troje snimali interwiu. Ja sam bila neka poznata osoba, a oni bi me ispitivali o najdražem jelu. Davor se u pozadini čuo kao "riža s kruhom", sve bi me to nasmijalo do suza. Kako mi sve to fali, fale mi moje glupe fore za vrijeme graničara, fali mi zajednički smjeh klinaca sa igrališta. Najviše mi fali Davorovo i Petrovo slobodno vrijeme i njihove fascinantne ideje. Ponovo bi se igrala sa klincima, ponovo bi igrala nogomet. Ponovo bi htjela ne imati osječaj za neku ljepotu...
Možda sam bila malo luda, ali mi je, kažem vam, bilo zakon!!!
Ah, život je težak...
Mnogo toga u životu nije lijepo. Mnogo toga nije fer. Teško je oduprijeti se svemu tome. Treba biti snažan, istjerati svoje boriti se do kraja. Ići putevima pravde i putevima dobrote. Treba znati šta činiti u lošim trenutcima. Treba znati trpjeti zlo koje nemožemo zaustaviti. No, ako se mi potrudimo da naš život bude lijep, bit će. Samo treba znati kako ga učiniti dobrim. Treba znati biti borac života. Treba znati... ali mnogi ne znaju!
Vaša )v(asica
Udruga za školovaje pasa vodića i mobilitet
Moja obitelj se smatra kao članom te udruge, jer smo uzeli dva njihova psa na socijalizaciju. Za one koji ne neznaju: to je udruga koja pse (labradore) uči da budu vodići sljepih. Pas kao malo štene (od otprolike 3 mjeseca) ide u obitelj kaj ga poželi. Kod svojih socijalizatora (odgojitelja, te obitelji kod koje je) ostaje godinu nezabortavnih dana. Kroz tu godinu pas svašta može sa njima raditi. Ima kartu za bus, vlak i tramvaj, a ako ima oznaku može ući i u crkvu. Kada pas krene u školu, poslije mjesec dana dolazi kod socijalizatora preko vikenda. Svaki pas ide na testove da se vidi za šta je najbolji. Kad prođu testovi onda svaki pas dobiva svoju trenericu, osim onih koji idu na udomljavanje. Sa trenericom idu u šetnje i igraju se. Kada završi školovanje ide u neku obitelj kojoj je potreban. Prvo ide kod njih da se upoznaju. Ako se njima svidi pas, idu na zajedničke vježbe. Sljepac uči stavljati i hodati s ormom. A pas se navikava na svog novog gazdu. Socijalizatori se od psa moraju rastati na 5 ili 6 godina. Mi još skroz imamo Liru, malo blesavo "đubre", tako ga zove moj brat. Ja mislim da će ona biti vodić slijepih. Jako je poslušna. Ajd, laku noć ljudovi.
Tilly i Lira u Austriji
Jesen
Stiže jesen. Ja se ne veselim previše. Ali kad se sjetim vinograda, kiše, čizme na nogama i kanta u ruci. Svi obućeni u kabanice, pričaju političke viceve i beru sočne grozdove. Uglavnom, moja obitelj vječito ide u vinograd kod naših prijatelja i kumova Jakupaka. Tata, Edo je vozač busa, mama Nena mislim da nije zaposlena, Ana je studentica,a Jelena profesorica flaute u osnovnoj glazbenoj školi "Zlatka Grgoševića".I meni najdraži mali Vinko. Vinko je razigrano djete (5 godina) kojeg znaju svi susjedi. No vratimo se mi vinogradu. U vinogradu svake godine je isti princip rada: Postoje berači, a to su moji roditelji, Vinkovi kumovi i bake i djedovi, Jelena, Katarina (Anina frendica) i Vinko koji naravno ima kanticu od 5 litara, a svi ostali od 15 ja mislim (kad se svi oni zbroje ispadne jedno 20). Osim berača postoje skupljači. Oni, kada berači naberu kantu ili pola kante grožđa, idu oko cijelog vinograda i u svoje (20 litarske) kante pretresaju to grožđe. To smo: Mirko(Anin dečko), Ana, moja malenkost i ako treba Edo. Inače Edo u garaži radi mošt od tog grožđa, ima neku posebnu mašinu. Obožavam ići u vinograd zato me jesen najviše veseli. Pgotovo me veseli rana jesen, kad je onako smeđe lišće napunim se osječaja. U jesen najčešće pišem neke pjesme. Jedino me ne veseli škola...
Zašto...
Sjedim u svojoj sobi na prozoru. Gledam kroz prozor u kišu koja nemilosrdno pljušti po krovovima kuća i zgrada... Desna noga mi stoji na prozoru obavijena objema rukama, a ljeva visi preko ledenog radijatora. Glava mi je zabačena na okno prozora. Na stolu su razbacane knjige iz matematike i engleskog, pernica je otvorena i iz nje viri papirić. Na njemu piše: Magda, znaš da si mi
draga, no ja ipak ne razumijem zašto
me toliko voliš... Ja to ne želim
ne da te ne volim, no to mi nije
životni plan... Možemo ostati prijatelji,
ali ja se nikada neću zaljubiti u tebe!!!
Tvoj prijatelj Mislav
Misli mi lutaju po svuda, ali se najviše zaustavljaju na jednoj rečenici: Zašto... Zašto sam baš njega morala izgubiti... Zašto??!!! Jedna suza mi je krenula niz lice, pa druga, pa treća... Plačem. Nisam mislila da hoću. Tako sjedim tamo dugo vrijeme i razmišljamo meni i njemu, sve dok u sobu ne zapuše hladan vjetar sa druge strane. Pogledam šta je, a kad tamo Mislav. Nabacila sam kiseli smješak i okrenula se natrag prema prozoru. Mislav je polako krenuo prema meni. Vidio je iste one razbacane knjige iz matematike i engleskog, te pernicu iz koje viri papirić. Dođe do mene okrene me i vidi onakvu plačljivu te kaže:"Magda, nisam mislio ozbiljno, moraš me razumjeti, molim te!", ja mu se šutke bacim u naručje i zaplačem, misleči da me ipak voli. Tihim glasom mi prozbori:"Volim te!" Ja ga poljubim u obraz i zajedno završimo moju zadaću smijući se. Poslije smo veseli otišli trćati i trenirati u prirodi.
Več 2. film
Jučer smo ja frendica počeli pisati Veselu trojku 2. To je več druga priča u seriji Vesele trojke. Imamo puno ideja za taj film. Več znamo kraj! (ali zato neznamo sredinu 
) Ovaj put je film više posvečen našoj mami i njenoj blizanki. Ako i dodam da je kriminalka, več i sami možete zaključiti šta se događa u filmu. Ali ja ću vam ipak reći. Bili smo na odmoru u Dubrovniku, i eto prošlo ljeto, pa se mi vratili kući. Svaki osel na svoj posel
. Djeca su se vratila treningu, tata poslu, Alex (Majin brat) fakultetu, a mama kuhanju ručka i pospremanju kuće. Ani su trebali neki začini za ručak, te je otišla u trgovinu po njih. Vratila se iz trgovine, a tamo neka žena, koja skoči na nju i sveže ju. Skine masku. Pa ISTA je ko ona. Anu odveze helić, a Lana (njena blizanka) ostane u zamjeni. Uskoro klinci saznaju da to nije njihova prava mama... A šta ide dalje..... To ni mi ne znamo... Imamo puno ideja, bit će svašta...
Evo moram odati tajnu...
Radi se o filmu! Moj "nećak" Ivan, Lucy i ja smo odlučili napisati film o kojem već razmišljamo 1 i pol godinu. Napisali smo cijeli scenarij od samog početka do samog kraja. Dobro samo prvi dio. "Vesela trojka" je, koliko mi je reklo več više ljudi, dobar film. Evo ukratko:
Radi se o Luki (Ivan Mrčela), Niki (Lucija Grmuša) i Maji (moja malenkost), koji treniraju taekwondo u Orionu (he, he). Luka i Nika su brat i sestra. Maja i Nika se vječno svađaju, jer se između njih bira ko će na Svjetsko. Jednoga dana Maja sazna da mora kod Nikine mame na ručak(
), jer su Njen tata i Nikina mama cura i dečko. Na ručku tata dobije poruku da je kuća provaljena, te odjure doma. Saznaju da je Majin brat otet. Šta će se dogoditi kad se Luka, Nika i Maja udruže protiv opasnih otmičara, a na kraju Lorena (frendica iz kluba) ode na svijetsko? To samo mi znamo... Još tražimo sponzore, pa ako neko nekog pozna ili... nek mi javi. Kad nađemo sponzore, onda idemo u studio predati scenarij. Lude ideje... Sad sam malo u oblacima o tome...
Ja i moj taekwondo...
Eto prošao je i još jedan trening. Jedan naporni trening. Kad imate veliku ozljedu na nozi, onda je tek naporni trening. Dobro nećemo o poteškoćma, nego radostima, evo na primjer: Aaaa, hmmmm, čekaj da se sjetim (
) vidiš svog dragog na treningu!!!... neeee.... to je samo za mene, evo recimo... Razgibaš se, budeš u dobroj formi!!! Ljepo je biti član, mogu sa sigurnošču reči, najboljeg taekwondo kluba u Hrvatskoj!!!! I biti u poznanstvu sa najboljom taekwondo "zvijezdom" u Hrvatskoj! Danas sam osjetila nešto što dugo još nisam, da neke moje ideje nisu tako dobre kao što sam zamišljala. U sljedećem postu ću vam ipak otkriti koja je to (šašava) ideja. Moram... Teško je povjerovati, ali ide nam... Dobro više o tome sutra! Bye
Taekwondo
Danas sam napokon, ne shvatila nego dokazala da taekwondo da bi uspio moraš raditi dušom i srcem. Da bi došao i dalje od crnog pojasa, trebaš imati puno samopouzdanja. Ne, samo taekwondo nego i sve što želiš u svom životu napravit, to moraš raditi sa srcem. Danas sam vidjela frendove iz kluba kako vani treniraju. Vidjela sam da u njima gori želja za ići dalje i još dalje... Kako su trening bez obzira na sve radili sa srcem. Mnogo puta kada nekog promatram pokušam zamisliti sebe na tom položaju. Tako sam sad i sebe stavila na taj položaj i vidjela sam jednu pogrešku koju sam napravila kod upisivanja na taekwondo. Nisam željela ići sa srcem, nego mišlju: "kad bi ja to mogla". Neznam baš da ću dugo ostati, ali sad kad sam vidjela da sve možeš pomoču sebe:IDEM DALJE SA SRCEM!!!
Napokon treninzi!
Danas su napokon počeli treninzi iz taekwondoa. Danas je i a1 i b1 ekipa imala testiranje. Visoka sam 160, težinu ne bi htjela izraziti. Špagu sam uspjela dobro napraviti, do poda mi je bilo 8cm. Prednji udarci u fokuser: 2.66sec. (za one koji neznaju, šest udaraca od poda do fokusera) Onda ono trčanje od do crte: 10.04sec. Trening mi se jako svidio, uglavnom smo radili na mjerenje. U četvrtak valjda sačemo u dalj, neznam nisam informirana. Neznam ni kako je prošla a1 ekipa, ali čini mi se, koliko sam vidjela u pauzama jako dobro. Veselim se što je počela nova sezona. Moram još jedanput čestitati Jeleni na osvojenoj Svjetskoj bronci!!! Bravo Jelena, samo tako nastavi!!! Sad sam napisala blog, sad idem gledati Ace Venturu (iako sam ga već pogledala 3 puta), a vi kak znate! Bye.
Moj Mich
(Nije još moj ali ću ga tako nazvati) Kao što sam obećala pričat ću o Michu. Visok je otprilike 171cm. Ima živahnu crnu kosu i smeđe oči. Orionovac je naravno. Vrlo je duhovit što mi se jako sviđa kod muškaraca. (Ja i brat se jako "volimo", a on na svaku riječ koja izađe iz mojih usta zna napravit šalu) Mnogi ga vole, mislim ima puna prijatelja. U Maksimiru sam upoznala njegove roditelje. Mislim da bi se naši roditelji dobro razumjeli i dobro zabavljali. Brata mu još nisam upoznala. Sad ide u srednju (neznam koju) školu. Na jednom natjecanju je slomio ruku, mislim u 4/5 mjesecu. Jako mi se sviđa i nadam se da ću se ja sviditi njemu, barem kao prijateljica. Laku noć!(svima koji čitaju sad kad sam napisala)
Svijeća
Život je kao svijeća koja gori te nakon nekog vremena izgori.
Tako i život, živimo pa nakon nekog vremena umremo.
Onaj plamen koji gori to su naša dijela, ona mogu biti dobra i dizati se u zrak, a mogu biti loša i spuštati se u dno.
Ta svijeća se može ćuvati u muzeju, a može se jednostavno odbaciti.
TO OVISI O NAMA!!!
Moje (glupe) izreke
Nije važno biti naj...
Samo slijedi svoje srce
I budi ono što jesi!
To je tvoja sudbina
Jedini moj problem je:
Što saljam biti potut nekog,
ali znam da nemogu biti...
No ipak sanjam...
Mnogi me ne razumiju...
Neki od njih su oni koje volim.
Neki od njih su oni koji bi me trebali razumjeti,
Barem tako kažu...
Kad je čovijek zajubljen često radi gluposti...
Kada vidi osobu u koju je zaljubljen, padne ili pocrveni...
Šmika se cijeli dan pere kosu svaki drugi...
Pere zube 5 puta na dan
Misli da je niko ne voli, ako je ta osoba ne voli
I Onda ljudi kažu kako je ljubav ljepa...
O mom klubu
Evo da još malo pričam o mom Orionu. Biljana je trenerica mlađe ekipe, meni je bila trenerica. Zbog nje sam jako voljela dolaziti na treninge. Kad-kad sanjam da sam barem ja poput nje. Lijepa je, mršava, jaka, i dobra. No, tu je i Tomi. Trener starije natjecateljske ekipe. Koliko vidim po Jeleni i ostalima, izvrstan je trener.(Naravno, kad u Orionu nema loših trenera, ni trenerica) Zoki je predsjednik Oriona, također je odličan trener. Jedanput je i meni bio trener. Imamo i pomoćne trenere. Marko, Petar i Borna. Svi su mi jako dobri. Kad nikog od njih nema ili imaju posla u sred treninga(rijetka situacija) onda nam neko iz starije ekipe bude trener. E da, i ona moja mala tajna. Jedne većeri bila je to srijeda, moj 8. trening. Inače mi imamo dvoranu podjeljenu na početnike i A1 natjecateljsku ekipu. Svakom po pola. Na trening je prvi put došao jedan dečko, zvali su ga Mich. Jako mi se svidio. Na pozdravu, kad su pokazivali dobitnike medalja, saznala sam da se zove Mislav Erceg. Još dan danas mi je kao prva simpatija. Sutra čete ćuti više o njemu.
P.S. Zaboravila sam napisati neke od najboljih natjecateljica: Marija Žager i Andrea Vrbanić.
