Stiže jesen. Ja se ne veselim previše. Ali kad se sjetim vinograda, kiše, čizme na nogama i kanta u ruci. Svi obućeni u kabanice, pričaju političke viceve i beru sočne grozdove. Uglavnom, moja obitelj vječito ide u vinograd kod naših prijatelja i kumova Jakupaka. Tata, Edo je vozač busa, mama Nena mislim da nije zaposlena, Ana je studentica,a Jelena profesorica flaute u osnovnoj glazbenoj školi "Zlatka Grgoševića".I meni najdraži mali Vinko. Vinko je razigrano djete (5 godina) kojeg znaju svi susjedi. No vratimo se mi vinogradu. U vinogradu svake godine je isti princip rada: Postoje berači, a to su moji roditelji, Vinkovi kumovi i bake i djedovi, Jelena, Katarina (Anina frendica) i Vinko koji naravno ima kanticu od 5 litara, a svi ostali od 15 ja mislim (kad se svi oni zbroje ispadne jedno 20). Osim berača postoje skupljači. Oni, kada berači naberu kantu ili pola kante grožđa, idu oko cijelog vinograda i u svoje (20 litarske) kante pretresaju to grožđe. To smo: Mirko(Anin dečko), Ana, moja malenkost i ako treba Edo. Inače Edo u garaži radi mošt od tog grožđa, ima neku posebnu mašinu. Obožavam ići u vinograd zato me jesen najviše veseli. Pgotovo me veseli rana jesen, kad je onako smeđe lišće napunim se osječaja. U jesen najčešće pišem neke pjesme. Jedino me ne veseli škola...
Post je objavljen 19.09.2006. u 17:17 sati.