V.

Ples je trajao puna dva dana. Jutro je mirisalo na jabuke. Prostrani mirišljavi ležaj imao je divno svojstvo uspavljivanja navečer, a jednako tako i osvježavanja ujutro. Teška srca napustio sam kolijevku snova ostavljajući dio sebe i krenuo na Put. Smjer..? Nikada prije nisam tratio vrijeme na besciljno lutanje,a sada sam bio ohrabren unutarnjom spoznajom da se sve odvija na jedini mogući način. Znao sam da se sva čudna i naizgled beznačajna zbivanja odvijaju po nekom unutarnjem, meni nedokučivom redu. Oko podneva odlučio sam popustiti svom novom suputniku, gladi. Gorski masiv Aton bio je darežljiv prema svojim posjetiteljima. Šumske jagode i med divljih pčela, pomiješani mirisom rascvalih lipa unosili su sunce i u najtamniji kutak moga bića. „Prema jezeru?“ Molim? „Pitam ne iz radoznalosti, pitam jer kormilo na lađi valja promijeniti. Možeš mi pomoći oko toga.“ Paa.. nije da se razumijem… „Želiš li?“ Pomoći ili razumjeti? „Tratiš riječi. Budi obazriv prema njima, one su velika dragocjenost. Riječ ima skrivenu snagu, snagu dostatnu da stvara i briše svjetove. Nekada su ljudi bili svjesni te snage, ali… počeli su je koristiti u krive svrhe, stvarali su iluzije, ono što ti poznaješ kao laž. Kada Riječ koristiš za obmanu, sam bivaš obmanut, gubiš sponu sa stvoriteljskom snagom.“ Pa mogu li objasniti ljudima tu tajnu, mudrost zaboravljenu o Riječi? „Ne. Nebi imalo smisla. Jer jedni bi ti se smijali, drugi bi ti možda povjerovali, treći bi vjerovali u nešto četvrto. I na kraju bi si svi međusobno porazbijali glave. Tako obično sve i završava među ljudima.“ Shvatio sam po načinu na koji mi objašnjava da postavljam pitanja za koja nisam kadar shvatiti odgovor. Lađar je pomno promatrao stabla. Šaptao im riječi na meni nepoznatom jeziku. Kretao se među njima mekano poput magle. Djelovao je pomalo jezovito, nestvarno. Rukom mi je pokazao da stanem i šutim. Kleknuo je pred brijest i umirio se. Na putu prema jezeru još mi je dobacio: „Ne valja pred ljude stavljati gotovu istinu, do nje treba doći…“ Neznam zašto, ali činilo mi se da to ima veze sa praznom kovertom.

°°°°°°° - ˇ

IV. Buđenje sjećanja

Moćna nebeska vojska u sivo crnim odorama valjala se sa sjevera. Tek tu i tamo sunce bi puhnulo iz svoje moćne trublje zlatnu traku kroz gusto zgusnute oblake. Po mojoj procjeni, za dva sata moj divlji prijatelj imat će društvo. Poput ženskih oblina mekano oblikovan gorski masiv, pružao je nadu za nekakvim skloništem. Požurio sam mu u zagrljaj kao kakvom starom prijatelju. Pećina nije bila prostrana, ali je bila suha. Prostro sam se po ležaju od suhog cvijeća lavande, jasmina i gospine trave. Vani je počeo bal. Zavukao sam ruku u svoju naprtnjaču i izvukao kovertu boje pijeska. Bila je prazna. U prvi mah sam pomislio kako sam izgubio sadržaj. No onda mi je sinulo, Kesten me se galantno riješio. Nisam mogao, a da se ne nasmijem samome sebi. Sjedeći tako neprimjetno sam započeo dijalog… Sva tvoja djela, osjećaji, vjerovanja, mišljenja i navike rezultat su vanjskih utjecaja i utisaka, jer ljudi su u zabludi kada misle da se nešto može uraditi…To je najuvredljivija stvar koju možeš ljudima reći…Naročito zbog toga što je to istina…S time je povezana još jedna stvar…Ljudima izgleda da drugi neprestano rade loše, da ne rade kako bi trebalo raditi. Svi misle da bi oni to mogli bolje…Ne shvaćaju da ono što se radi, a naročito ono što je već urađeno na jedan način, ne može i nije se moglo učiniti drugačije. Moram priznati da me ovo zbunjuje, kako… Sve zavisi o svem ostalom, sve je povezano, ništa nije izdvojeno. Stoga se sve odvija na jedini mogući način. Kada bi ljudi bili drugačiji, sve bi bilo drugačije. Ali pošto su ono što jesu, sve je onako kako jest...sjećanje se budilo, a miris ležaja zavodio u svoj zagrljaj...

°°°°°°° - ˇ

III.

Utrnula su mi osjetila za vrijeme. Iz dubokog sna probudio me govor. Dubok, opojan glas govorio mi je cijelo vrijeme dok sam spavao. Bez obzira što nisam čuo ni riječi, osjećao sam spokoj. Moj divlji prijatelj imao je rijetku sposobnost pripovijedanja. Mogao je prema potrebi mijenjati svrhu intonacije. Kada je želio da upamtiš nešto od onoga što priča, govorio bi glasom nalik šumu duboke rijeke tako da bi se divio glasu, a ne poruci. Time bi se poruka upila duboko u dušu slušača. Poput mokrog neba u suhu zemlju nakon ljubavnog čina. Ujedno je takvim glasom bio kadar umiriti uznemiren duh, odagnati strah svake vrste, a opasne namjere pretvoriti u dječji osmjeh. Ono što bi izrekao tim glasom, budilo bi se u sjećanje kada je najpotrebnije. Time je izbjegavao opterećenje uma onim što je umu teško prihvatiti. Osjećao sam se svježe poput gorskog potoka. Rado bih još bio sjedio pod njegovim stopama u razgovoru, ali.. on je imao drugog posla. „Slušaj, sunce se pojavilo na zapadu, kreni na svoj Put. Ja se večeras spremam na ples. Dolazi mi prijateljica oluja." U njegovom glasu nije bilo lažne učtivosti i shvatio sam poruku. "Da ne zaboravim..“ Da? „Imam pismo za tebe.“ Boja pijeska odavala je pošiljatelja. Pomalo smeten i sa neskrivenom radošću pospremio sam pismo. Pročitat ću ga na osami… Samo u samoći možeš postavljati pitanja sebi! dolazilo je u sjećanje…

°°°°°°° - ˇ

II. Divlji prijatelj

Sunce se razvalilo posred neba. Raširilo je ruke i noge, protežući se uz zadovoljan zvuk vrućine. Nekako sam već i bio zaboravio da putujem. Iz hodajućeg sna probudila me žeđ. Pomislio sam odmoriti malo i potražiti kakav izvor. Koliko god sam se trudio stati, noge me nisu slušale. Bile su svjesne, ako stanem.. možda poželim ostati na mjestu. Poput kamena uz cestu, za odmor kakvom pobožnom hodočasniku. To bi bilo pogubno za moj Put. Nastavile su nizati stope u vlastitom ritmu bez obzira na moju žeđ. Žeđ.. ponovno sam se sjetio žeđi. Učinilo mi se da u daljini vidim neki obris.., ali vreli zrak je odveć divlje plesao trbušni ples tik iznad tla i mutio mi pogled. Napregnuo sam pogled, još uvjek mi se činilo da vidim neki obris. Kako sam se približavao obris je rastao, poput stabla..., stabla? Odakle stablo u ovoj pustopoljini? Kasnije, mnogo kasnije sam shvatio da se tako vjerni prijatelji rijetko sreću na ovakvim putovanjima. Bio je to divlji kesten. Ponosnog držanja, zaogrnut bogatom hladovinom kao kralj grimizom. "Čekao sam te..." Da? "Da." Zašto? "Zato jer je čekanje umijeće koje sam najteže svladao, budući mi je narav divlja. To je ujedno vještina koju sam najbolje svladao." Smijem li se nasloniti na tvoje tijelo i protegnuti umorne noge? "Samo daj, nisam planirao nikamo otići. Znaš prije nego zaspiš, volio bih da mi vratiš onaj list.." ali.. "Osim što je i onako moj, dobit ćeš nešto zauzvrat..." Ispružio sam ruku do najbliže grane i vratio mu poruku. Počastio me čašom svježe ocijeđenog oblaka...

°°°°°°° - ˇ

I. suputnici...

Pomno sam udahnuo jutros svijet. Mirisalo je na bezbrižnost. Rekao sam ti već da je sunce izašlo na zapadu… vlažnim koracima uputio sam se na kraj beskraja. Moram priznati da mi je tvoj prijedlog zvučao naivno poput melodije djede sa violinom u Bogovićevoj. No, ohrabren tvojom mudrošću svejedno sam krenuo natrag kraju. Nisam se mogao sjetiti, vraćam li se istim putem (mamurluk je učinio svoje { odlučio sam, prestajem se opijati snovima}). Nakon nekoliko prijeđenih treptaja okom dobio sam suputnicu. Nismo ništa pričali. Ništa na njoj nije odavalo njeno porijeklo ( kasnije sam saznao da je plemićke krvi, princeza , kći kralja Radoznalosti i kraljice Tajnovitosti). Dijete kao svako drugo dijete, ne obraćaš pažnju na njih u stanju u kakvom sam se tada nalazio. Na neki način odgovarala mi je njena neprimjetnost. Sve do onog trenutka dok je nisam izgubio iz vidokruga. Bio sam čak uvjeren kako sam umislio princezu suputnicu… Halapljivo sam gutao stope povratka i tada, nenadano poput proljetnog pljuska nešto mi zaustavi stopu. Kao da mi se korak sapeo u mrežu skrovitih namjera.. Spustio sam pogled i ugledao malu kovertu. Bila je boje pijeska, pijeska iz dječjeg pješčanika. Na njoj je tintom plemićko plave bilo napisano: „strogo povjerljivo“. Trenutak sam bio u nedoumici, nastaviti samo dalje..ali, nešto u meni upravljalo je mojim tijelom. Prignulo me bliže tlu, ispružilo ruku, i dirigentski odmjerenim pokretom otvorilo pisamce. Na listu divljeg kestena istim rukopisom, samo drugom tintom ( prpošno zlatnom) pisalo je: „..čula sam glasine da postoji više od jednog beskraja…“

°°°°°°° - ˇ

...uvod

Pokušavam se sjetiti sutrašnjeg razgovora. Pogubio sam riječi... ili su se izlizale. Potrošio sam beskraj suvišnim koracima. Gledam i ne osjećam, boja kojom nas pokušavam portretirati cijedi mi se niz kist poput umorne misli. Ostavljam previše tragova ispred sebe, sam sebi predvidljiv... Pričaj mi o simfoniji koju si sanjala, zvučalo mi je na prapočetak, na genezu. Možeš li mi je odzviždati? Ma znam, preslab sam da bih je odslušao od početka do kraja, ali... iskoristi trenutak, zar ne vidiš da sam popio malo previše..? Ili možda želiš da ja tebi ispričam svoj san? Sanjao sam da je sunce izašlo na zapadu..., jutro je mirisalo na lepet leptirova krila, a kaplje rose sočne poput dječjeg osmjeha lijepile su se za moje korake. čuj.. zaista sam previše popio.. nastavit ću jednom već. Svijest bojim u bezbojno...

°°°°°°° - ˇ

Put je savršen poput golemog prostora . . . Nema manjka, nema viška

°°°°°°° - ˇ

bio sam...

Kada je u meni još bila žena, voljela sam miris svoj na tebi osjetiti… crveno. Kada je u meni još živjelo dijete, sa pticama sam drugovao… bijelo. Kada je u meni još bilo mene, svijest je tražila… plavo. Sklopljenih vjeđa promatram kako prodirem u tebe, toplina tvojih misli odgađa naš oproštaj. Vrijeme zarobljeno u pješčanom satu ponavlja izrečene fraze… carpe diem. Kada bi u meni bilo hrabrosti, vjetar bih zamolio za ples… oku skriveno.

°°°°°°° - ˇ

postojim...

Navukao sam stvarnost preko sebe u nadi da ću pobjeći. Prihvaćam sve što me udaljava, svaki oblik duhovne narkoze. Prozak za svjesnost zvan svakodnevica. Analiza pokazuje svu kompleksnost jednostavnog rješenja. Otpustiti se. Diram te pogledom i osjećam taj dodir u mirisu vlastitog tijela. Lakše mi je kada ništa ne osjećam, kada sam „ja“... želim biti duhovni prosjak koji ne prosjači nego uživa u svom siromaštvu. Molim te ne naslanjaj ruku suosjećanja na moja umorna ramena, pusti me u mojoj bijedi.. ako baš želiš pomoći, upali mi televizor…

°°°°°°° - ˇ