III.


Utrnula su mi osjetila za vrijeme. Iz dubokog sna probudio me govor. Dubok, opojan glas govorio mi je cijelo vrijeme dok sam spavao. Bez obzira što nisam čuo ni riječi, osjećao sam spokoj. Moj divlji prijatelj imao je rijetku sposobnost pripovijedanja. Mogao je prema potrebi mijenjati svrhu intonacije. Kada je želio da upamtiš nešto od onoga što priča, govorio bi glasom nalik šumu duboke rijeke tako da bi se divio glasu, a ne poruci. Time bi se poruka upila duboko u dušu slušača. Poput mokrog neba u suhu zemlju nakon ljubavnog čina. Ujedno je takvim glasom bio kadar umiriti uznemiren duh, odagnati strah svake vrste, a opasne namjere pretvoriti u dječji osmjeh. Ono što bi izrekao tim glasom, budilo bi se u sjećanje kada je najpotrebnije. Time je izbjegavao opterećenje uma onim što je umu teško prihvatiti. Osjećao sam se svježe poput gorskog potoka. Rado bih još bio sjedio pod njegovim stopama u razgovoru, ali.. on je imao drugog posla. „Slušaj, sunce se pojavilo na zapadu, kreni na svoj Put. Ja se večeras spremam na ples. Dolazi mi prijateljica oluja." U njegovom glasu nije bilo lažne učtivosti i shvatio sam poruku. "Da ne zaboravim..“ Da? „Imam pismo za tebe.“ Boja pijeska odavala je pošiljatelja. Pomalo smeten i sa neskrivenom radošću pospremio sam pismo. Pročitat ću ga na osami… Samo u samoći možeš postavljati pitanja sebi! dolazilo je u sjećanje…


°°°°°°° - ˇ

<< Arhiva >>

.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv