X. Početak puta

Ne sjećam se kada sam nestao. Svuda oko mene bila je bijela svjetlost. Ja sam bio svjetlo. Zrno koje je isijavalo. Velikom brzinom kretao sam se među zvijezdama. Nisam osjećao brzinu. Samo sam je bio svjestan. Nisam osjećao tijelo. Nije ga ni bilo. Približavao sam se plavoj kugli koja je iz sekunde u sekundu rasla poput golemog jastuka u koji ću svaki tren uroniti. Od mnoštvo izbora izabrao sam… Obujmila me toplina majčina trbuha. Trenutak prije nego što sam trebao biti rođen, veliko biće u bijeloj haljini približilo je svoje usne mojem uhu. Nježno je šapnulo: RASTI.., RASTI…. Osjećao sam bliskost sa bićem, kao latica cvijeta sa pčelom kada joj stigne u pohode. Blisko, kao što sam sebi nikada nisam bio. PHAEL SAM, PHAEL ME ZOVU. BITI ĆU UZ TEBE SVAKI TVOJ KORAK, SVE DOK BUDE KORAKA I PUT SE NE SVRŠI. ONO ŠTO TI JE ČINITI ČINI BEZ OBZIRA NA OKOLNOSTI. NE TRUDI SE OBJAŠNJAVATI PREVIŠE. ZA NJIH SI I ONAKO DIJETE. TAKO LAKŠE PODNOSE STVARNOST KOJU SU NAVUKLI PREKO SVOJIH TIJELA PROZEBLIH OD ISTINE. PHAEL mi je šaptao, a ja sam upijao. Poput zemlje izrezbarene sušom. Pričao je nježno i pomno, ne žureći, makar se sve odvilo u trenu. I kada smo se bili već pozdravili, a ja krenuo u svijet šapnuo je još: ONO ŠTO TI JE ČINITI NEKA OSTANE TAJNOM I PRED SAMIM TOBOM. Pri tom je na moje usne nježno prislonio svoj kažiprst. Još uvijek na tom mjestu imam pečat tajne. (Pečat tajne = utor iznad gornje usne, kojeg su odrasli nazvali filtrum.)

°°°°°°° - ˇ

IX. TelKrat lađar

Okus suhih šljiva posut kakaom i cimetom, ostajao je na nepcima nakon što bi vino kliznulo niz grlo. Okus koji je obećavao prepuštenost. Prepustio sam mu se. Pipcima svijesti pipao sam po nejasnim obrisima sjećanja na buduće događaje. Vino me obuzimalo sve više. Klizio sam svojom nutrinom kao santa leda oceanom. Svakim trenom dio mene topio se i postajao morem. Vino kao da je izazivalo pijanstvo koje te trijezni. Osjećao sam da sam oduvijek tu, da nikada nisam ni bio drugdje. Nisam se mogao čak ni sjetiti odakle mi ta boca vina. Znam da je nisam ponio na put, ali sam je iz svoje naprtnjače izvukao sa sviješću da ona mora tu biti. „Nemam ništa sa tim.“ Čuj Parmone, od tebe se uvijek mogu nadati nekoj smicalici, stoga je normalno da mi se ti prvi vrtiš u glavi. „Ha, ha, ha… zaista nemam ništa sa tim. Doduše, znam o čemu je riječ, ali nisam umiješan. Tu sam samo zato, da ti sunce ne udari u glavu, ha, ha, ha…“ Nisam znao rumenim li od vina ili Parmonova zadirkivanja. Daj se ne tresi toliko.., mičeš mi sjenu. Čekao sam da se Parmon prestane tresti od smijeha. Bio je to lijep prizor. Njegove grane bi se uvijale i lišče šuškalo. Divlji smijeh poput naravi divljeg kestena. Čuj, ako nisi ti, a znaš tko je, bio bi red da mi kažeš. „Lađar, moj mali prijatelju, lađar.“ TelKrat znači. „Znaš da je on lađar, prebacuje ljude s jedne obale na drugu. Samotan je to posao, ali on ne poznaje samoću, niti poznaje društvo. On poznaje prirodu stvari, a time poznaje sve, jer uviđa da je sve jedno. Ne razlikuje tugu od sreće, ni dobro od zla. Promatra sve pojave kao jednake. Jedino do čega mu je stalo je Istina. Ne želim te plašiti, no.. (zastao je i duboko udahnuo), čeka te najluđe putovanje od svih koje si imao prilike proputovati. Bitno je da znaš kako je to neminovno, nije tvoj izbor, ali je tvoj put.“ Rastegnuo je svoje grane uz glasno zijevanje. „Bitno je da se ne umaraš sa razlozima, uzrocima i posljedicama. To je gubljenje vremena. Samo se opusti i kreni.“ Ponovno se nasmijao, samo što sam ovaj puta smijeh shvatio kao utjehu za sve ono što me čeka. Kao što se instrument prepušta vrsnom muzičaru, prepustio sam se TelKratovu vinu.

°°°°°°° - ˇ

VIII.

Mora da je ples bio razuzdan, ako je suditi po razbarušenoj kosi. Parmon se grohotom nasmijao, i uputio mi vragolast pogled. „ParmOna je oduvijek znala kako zadovoljiti moje najstarije žudnje. Nije mi čak ni žao po koje slomljene grane. Ipak sam ja u svojoj naravi divljak.“ I ponovno je zeleni plašt šuškao od neobuzdanog smijeha. Evo ti vraćam najdraži list… „Nije potrebno, najprije ga pročitaj.“ Ali, TelKrat mi ga je… „Od trenutka kada ti ga je on pročitao proteklo je mnogo neba ispod vašeg pramca. Mnogo više nego si svjestan. A kći Tajnovitosti provela je dio puta sa vama. No, morala vas je napustiti zbog neodgodivih obaveza. Znaš, sa ove strane obale, stvari se ne odvijaju onako kako ih planiramo onkraj. Više, manje… svijet se razvija upravo onako kako treba, a ponekad je potrebno biti prisutan kada se rađa novo biće. Nekima je potrebno više vremena i pažnje, a neka su sretna sama od sebe. Princeza ih obično dočekuje i prati u početku.“ Možeš li mi Parmone… „Pročitaj prvo pismo, a onda me pitaj.“ Samo sam htio… „…“ Držati list ispisan prpošno zlatnom bojom uvijek mi je iznova bio užitak kao i prvi puta… „Ponekad je nabolje što možeš učiniti za sebe, ne činiti ništa.“ Sjeo sam do Parmonovih nogu, otvorio bocu teškog crnog vina i nazdravio sa njim.

°°°°°°° - ˇ

VII.

Prvi put u životu proveo sam noć na vodi. Nisam mogao spavati. Čim bih sklopio oči, moj skriveni Ja slikao je na unutarnjoj strani vjeđa nejasne konture. Podsjećale su me na obrise koje sam dan prije promatrao u nebu ispod krme. Potezi kista bili su čas brzi i energični, čas zamišljeno statični. Poput kaligrafije u boji. Samo što je svaki obris nastavio rasti iz sebe, živjeti vlastitom dinamikom. Mislio sam da to ima veze sa Parmonovim glasom no, prevario sam se, jer Parmonov glas djeluje dijaloški. A ovo su bile slike. Otvorio sam oči u nadi da će mi TelKrat objasniti što se događa. Nije ga bilo. Nije bilo ničega što sam očekivao. Samo nepregledna bjelina na kojoj se slikar iživljavao. Vidio sam isto što i zatvorenih očiju. Više nisam znao žmirim li ili gledam. Nije bilo ni važno. Nekako sam znao da nije riječ samo o mojoj viziji. U tome je bilo i nečeg izvan mene, nečeg što me je plašilo. Likovi koji su izranjali iz bjeline stapali su se međusobno u divljoj, nekontroliranoj igri boja i oblika. Osjećao sam kako strah vreba i najmanju pogrešku, krivi udah, nebi li me zaskočio. Valjalo je predstavu odgledati do kraja. Tišina i ja, ruku pod ruku. Odzvanja njena nijemost u zaglušujućoj ljepoti. TelKrate, pitao bih nešto, što znam. Samo želim sebe čuti kroz tvoje riječi. „Kadar si učiniti mnogo toga. Mnoga zla i mnoga dobra. Vidio si na platnu ono što si kod drugih osuđivao. Osudio si sebe. Vidio si ono, čemu se diviš. Sebi samom se diviš. To su neodvojive stvarnosti. To si ti manifestiran kroz prizmu naučenog. Prihvaćaš li sebe u cijelosti, lakše ćeš se odlučiti što želiš biti. Znat ćeš kada sazrije vrijeme za odluke. Do tada, slijedi znakove.“ Na obali me, zaogrnut svojim raskošnim zelenim plaštem, čekao Parmon. Znao sam da se ne iskrcavam na istu obalu sa koje sam krenuo.

°°°°°°° - ˇ

VI.

Lađa mi je djelovala krhko. Oblikom me podsjećala na prepolovljenu jabuku. Nisam mogao dokučiti gdje je pramac, a gdje krma. Još manje sam mogao zaključiti kako se upravlja ovim plovilom. No, lađar je ulijevao potrebito povjerenje. "Možeš me zvati TelKrat." Uzeo je kormilo od brijesta te ga položio na mjesto gdje obično u jabuci budu koštice. Otisnuli smo se. Bez zvuka, bez daška vjetra, poput dima mekano. Jedra nabrekla od kormilarevih misli djelovala su mekano. Ništa nisam shvaćao. "Sve materijalno, samo je odraz, putokaz. Dovoljno je prepustiti se, kao što sada činiš... Nije važno koliko se trudiš, važno je prihvaćaš li. Ja na primjer sada ne upravljam lađom. To čini brijest. Prihvaćam njegov izbor smjera. Ali to ne znači da na meni nema odgovornosti. Morao sam odabrati pravo stablo, sjećaš se? Moj izbor počiva na poštivanju urođenog osjećaja za Istinu." TelKrate, kako si znao da je to brijest? "Zato jer poznajem njegovu prirodu. Mogu ti reći... da je sve Jedno, da smo svi dio Istog, i kamen koji si sa obale bacio, i krugovi na vodi koje je on naslikao i tvoja ruka koja ga je bacila.. sve, baš sve dio je Istog. No, ako i razumiješ što ti govorim ne znači da i prihvaćaš. Kada odlutaš dovoljno daleko, shvatit češ da si svugdje doma." Promatrao sam kako se obala gubi u sumaglici, a nova rađa. Uronio sam pogled u vodu, činilo mi se da vidim pokrete u dubini. Prestao sam razmišljati, umorilo me sve ovo što nisam shvaćao. "Mogu li ti pročitati poruku?" Pružio sam TelKratu kovertu. Kada prestaneš željeti dobio si sve. TelKrat je pospremio natrag list divljeg kestena u kovertu i rekao: "Kada sretneš Parmona, vrati mu list. Taj mu je vrlo drag." Parmon, Parmon mu je ime...

°°°°°°° - ˇ