II. Divlji prijatelj

Sunce se razvalilo posred neba. Raširilo je ruke i noge, protežući se uz zadovoljan zvuk vrućine. Nekako sam već i bio zaboravio da putujem. Iz hodajućeg sna probudila me žeđ. Pomislio sam odmoriti malo i potražiti kakav izvor. Koliko god sam se trudio stati, noge me nisu slušale. Bile su svjesne, ako stanem.. možda poželim ostati na mjestu. Poput kamena uz cestu, za odmor kakvom pobožnom hodočasniku. To bi bilo pogubno za moj Put. Nastavile su nizati stope u vlastitom ritmu bez obzira na moju žeđ. Žeđ.. ponovno sam se sjetio žeđi. Učinilo mi se da u daljini vidim neki obris.., ali vreli zrak je odveć divlje plesao trbušni ples tik iznad tla i mutio mi pogled. Napregnuo sam pogled, još uvjek mi se činilo da vidim neki obris. Kako sam se približavao obris je rastao, poput stabla..., stabla? Odakle stablo u ovoj pustopoljini? Kasnije, mnogo kasnije sam shvatio da se tako vjerni prijatelji rijetko sreću na ovakvim putovanjima. Bio je to divlji kesten. Ponosnog držanja, zaogrnut bogatom hladovinom kao kralj grimizom. "Čekao sam te..." Da? "Da." Zašto? "Zato jer je čekanje umijeće koje sam najteže svladao, budući mi je narav divlja. To je ujedno vještina koju sam najbolje svladao." Smijem li se nasloniti na tvoje tijelo i protegnuti umorne noge? "Samo daj, nisam planirao nikamo otići. Znaš prije nego zaspiš, volio bih da mi vratiš onaj list.." ali.. "Osim što je i onako moj, dobit ćeš nešto zauzvrat..." Ispružio sam ruku do najbliže grane i vratio mu poruku. Počastio me čašom svježe ocijeđenog oblaka...


°°°°°°° - ˇ

<< Arhiva >>

.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv