symphonical love, symphonical life..symphonical death.

Na jednom od rijetkih zanimljivih predavanja profesorica im je dala zadatak- neka zamisle svoj vlastiti pogreb, tko će biti na njemu i kako će se ljudi ponašati.
Dok je drugima taj zadatak bio morbidan i nisu to htjeli ni zamišljati, njoj je bio zanimljiv.. I prezanimljiv.
Pokušala je to zamisliti.

Taj dan.
Bila je jesen. Lišće je padalo sa okolnih stabala i vjetar ga je nosio pred vrata mrtvačnice.
Nebo je bilo tmurno, prekriveno tamnim oblacima, ali svejedno je odnekud probijalo sunce koje je grijalo malobrojna lica pogrebne povorke.
Ispred mrtvačnice stajala su kola koja će je prevesti do posljednjeg počivališta. Kraj njih je stajao neki čovjek..bio je to pogrebnik.
Sa strane su stajale dvije grupe ljudi, kako to već biva na pogrebima. S lijeve strane žene, a sa desne muškarci.

Mrtvačnicu je obasjavala slaba svjetlost svijeća koje su stajale iznad odra, iznad njezinog jadnog tijela. Kraj svijeća stajali su vijenci, posljednji pozdravi pokojnici.
Miris cvijeća..ruža, ljliljana izmješao se sa mirisom smrti.

Čuli su se tihi jecaji, koji su odzvanjali u tihom prostoru. Bili su to jecaji njezine majke, kraj nje je stajao otac.
Uništen, kao što je bilo uništeno i njegovo jedino dijete, njegova mala miljenica, princeza.
Sa suprotne strane odra stajala je preostala njezina rodbina. Njezina voljena baka, djed, teta i bratići.

Ljudi su polagano ulazili i izražavali sućut nesretnoj obitelji. Bili su to njezini susjedi, prijatelji, njezina ljubav.

Stigao je svećenik. Polako je ušao u prostoriju iskazujući tako posljednju počast mrtvoj djevojci.
Prekriživši bijeli lijes svetom vodom, započeo je tihu molitvu.

Nakon što je završio, ljudi su počeli izlaziti i skupljati se u grupama.
Četvero muškaraca s lakoćom je podignulo lijes i izneslo ga na svjetlo dana.
Smjestili su ga na kola.
Čovjek koji je do onda stajao sa strane, došao je do lijesa i započeo puhati u trubu koja je ispuštala tužnu melodiju.
Pogrebna povorka je krenula.

Prvo je išao čovjek sa križom, zatim kola sa njezinim lijesom..
Iza lijesa jedva je hodala njezina majka koju je pridržavao otac. Slijedio ih je ostatak njezine obitelji. Nakon njih, povorci su se priključili ostali ljudi, prijatelji ili tek samo znatiželjni poznanici.

Brzo su stigli do njezinog počivališta. Glazba je prestala.
Svećenik je izmolio kratko molitvu. I onda je sve bilo gotovo.

Oni ljudi koji su nosili lijes do kola, opet su ga dignuli i stavili na rub groba.
Provukli su ispod lijesa konopce i počeli lijes lagano spuštati u crnu dubinu.
Glazba je opet počela. Bila je to najtužnija pjesma svijeta.

Konačno su je spustili u dubinu. Na trule lijesove njezinih predaka.
Ljudi su dolazili do otvora u zemlji i bacali latice na lijes. Njezini roditelji nisu htjeli da netko baca zemlju na njihovu kćer.

Njezina majka bila je ukočena, u šoku. Još nije shvaćala šta se događa. Plakala je, sve jače.
Samo je ona i plakala, svi ostali osim nje i obitelji su otišli.

A onda je ostala sama, napuštena za sva vremena. Za vječnost.
Pogrebnici su počeli bacati zemlju na lijes.

Sve dok je tama nije progutala.
Zatim su stavili vijence na zemlju a zatim i križ.

Križ koji je označavao njezin život, znak da je ona doista jednom i postojala.

Trgnula se iz misli, morala je polako već krenuti doma. Predavanja su bila gotova i njezin radni dan je završio.
Prijatelji su je već čekali na izlazu iz zgrade.
Polako su krenuli, sretno raspravljajući o zajedničkom izlasku.
Na raskrižju ceste su se pozdravili, ona je krenula u suprotnom smjeru.
Prijatelji su je pozdravili i krenuli putem i dalje raspravljajući.
Začuli su škripu guma i vidjeli da neki auto naglo koči.

Potrčali su znajući da je ONA krenula tim putem.
Ugledali su je na cesti.
Ležala je mirna, kao da spava. Njezina duga kosa bila je razasuta po cesti.
Samo je krv lagano tekla.

Bio je jesenski dan, kao što je i zamišljala. Vjetar je nosio lišće, a ona je bila mrtva.

Kao što je i zamišljala.