symphonical love, symphonical life..symphonical death.

"Ljubav nikad ništa ne zahtijeva, već samo daje. Ljubav samo pati, nikada se ne kaje i nikada se ne sveti."

Da li je to doista tako?

Nedavno sam pročitala knjigu- "Misli", David Lodge.
Riječ je o zanimljivom romanu koji opisuje odnos između neobičnog znanstvenika, ženskara Ralpha Messengera i književnice, svježe udovice Helen Reed.
Ne, nije riječ o tipičnom ljubiću ako ste to pomislili, već predstavlja roman koji postavlja pitanja o muško-ženskim odnosima, vječnom pitanju što suprotan spol želi, seksu, pitanju ljudskog postojanja i nastanka, umjetnoj inteligenciji itd...

Na početku knjige ona dolazi na sveučilište gdje radi Ralph te dobiva zadatak poučavati studente tijekom semestra kreativnom pisanju.
On je kognitivni znanstvenik predan svom poslu,a još više predan povremenim avanturicama.
Međusobno ih privlači njihov intelekt, međusobna prepucavanja zbog suprotnih mišljenja. Ona mrzi znanost, smatra je zlom, a on smatra književnost nepotrebnom.
On od početka želi stupiti u vezu s njom,ali ona to odbija, smatra da bi time postala nemoralna. Iako je on prvi muškarac koji je privlači i s kojim se može zamisliti nakon muževe smrti, ne želi to napraviti njegovoj ženi Carrie koja joj je dobra prijateljica.

" Nakon dugih godina monogamnog seksa s Martinom činilo mi se nezamislivo opet početi sve to s nekim drugim, nepoznatim muškarcem. Mi smo se već toliko bili navikli jedno na drugo, zajedno smo starjeli, imali smo strpljenja prema nesavršenostima onoga drugog, razumijevanja prema potrebama onoga drugog, znali smo što onaj drugi najviše voli, čemu je sklon a što ne voli, i ako bi on koji put izgubio erekciju, ili ja ne bih mogla doživjeti orgazam, to nije bilo važno, on ne bi dopuštao da ga to muči, ja nisam glumila, jer smo znali da će biti još prigoda. Treba vremena da se izgradi takav odnos, to je kao jezik koji čovjek mora naučiti. Što bi čovjek učinio, licem u lice, golim tijelom uz golo tijelo, sa strancem koji ga ne govori, koji ima svoj, drugačiji jezik? Nije imalo smisla tražiti model ponašanja razmišljajući o vlastitoj blago promiskuitetnoj mladosti. Oni uzbuđeni, sramežljivi, svečani, ukočeni, pijani snošaji u fakultetskim spavaonicama i ofucanim garsonijerama u retrospektivi djeluju dirljivo plitko. Kako su samo željni bili mladići, kako nestrpljive njihove uzdrhtale erekcije, kako bi brzo bili gotovi, kako je razočaravajuć, sve u svemu, bio tvoj osobni doživljaj, premda to sebi nisi rado priznavala, toliko je golem bio osjećaj oslobođenja, ostvarene zrelosti, konačne spoznaje da napokon znaš što je seks. Martin je bio prvi muškarac koji je samnom vodio ljubav polako, prvi koji mi je priuštio pravi orgazam- i jedini, do dana današnjeg. Imao je dar za senzualnost. Vidjelo se to u njegovim očima kad bi ga obuzelo takvo raspoloženje, i u blago zaigranom smješku koji mu se poigravao u kutovima usnica. Isti taj dar naslućujem u Ralphu Messengeru.
Da, došla sam u iskušenje- tim više što me je snubio riječima, kao renesansni pjesnik svoju plahu gospu. Nije me pokušao poljubiti, iako sam stalno mislila da hoće, možda sam se pomalo i nadala da hoće- možda je on znao da se ja tome pomalo nadam, pa me je namjerno izazivao da potakne moju žudnju... Ali nije me poljubio kad je ušao, nije nasrnuo na mene kad smo bili gore, nije predložio da se preselimo na kauč kad smo završili sa ručkom. Ponio se kao pravi gospodin. Osim što je mrtav-hladan predložio da odemo gore i, kako je on to rekao, "s užitkom se pojebemo". O, Bože od samog pisanja tih riječi sva se navlažim.
Ima li on pravo? Jesam li samoj sebi nezrazložno uskratila jedno ugodno iskustvo- nakon kojeg sam mogla ustati "okrepljena i svježa"? Sam Bog zna da mi ne bi škodila okrepa te vrste- moje tijelo vapi da ga grle, miluju i tješe. Katkad mislim da se s Ralphom Messengerom borim za svoju dušu- doslovce, jer ona, prema njemu, ne postoji. Ne u smislu besmrtnog, suštinskog "ja" odgovornog svome tvorcu za svoje postupke. "No, dopuštam da postoji smrtna duša, to je samo drugo ime za svijest o sebi." A svijest je fikcija, epifenomen suviška moždane aktivnosti. Zašto bismo onda bili dobri? Zašto bismo sebi uskraćivali užitak? "Ako nema Boga, sve je dopušteno"" kaže jedan od braće Karamazova. Je li to istina? Zašto onda stalno svi ne ubijamo, ne pljačkamo, ne silujemo i ne varamo jedni druge? Zbog prosvijetljenog koristoljublja, kažu materijalisti- spoznaje da povećavamo velike izglede za opstanak tako što prihvaćamo društvene ograde i sankcije. Civilizacija se temelji na represiji, kao što je primjetio Freud. Ali ne u seksu, to više ne , kažu bezbožni. Nema potrebe pretvarati se da seks poradi užitka valja ograničiti na monogamnu bračnu zajednicu. Zar doista? Ne ako je vjerovati suvremenoj prozi. Reklo bi se da u njoj gnjeva, ljubmore, gorčine koja je prouzročila seksualna nevjera ima jednako koliko i prije.
Kad bih bila sto posto sigurna da Carrie nikad ne bi saznala, pa je to ne bi ni povrijedilo, možda bih spavala sa Ralphom, ali takva matematička sigurnost u međuljudskim odnosima nikad nije zajamčena. Osim toga, na vagi nisu samo njezini osjećaji. Na neki čudan način osjećam da bih okaljala uspomenu na Martina, ili uspomenu na naš brak, kad bi moje prvo seksualno iskustvo nakon njegove smrti bilo preljubničko. Ako je to iracionalno, pa i praznovjerno, neka je."

Helen privlači Ralph na neki čudan način, ali ne želi se prepustiti tom osjećaju. Postavlja čitave teorije kako bi objasnila svoje odbijanje, te uvjerila samu sebe u ispravnost te odluke.
U biti je samo usamljena, želi biti s njim, ali se osjeća krivom zbog toga. Ne želi okaljati uspomenu na svoga pokojnog muža koji je bio ljubav njezinog života.
Na svojim predavanjima kreativnog pisanja zadala je zadatak svojim studentima da počnu pisati roman na početku semestra koji će ona sredinom semestra pročitati. Na predavanjima se posebno isticala jedna studentica, ne po svom znanju, doduše imala je ponekad pametne komentare, nego po svojem ponašanju. Po pogledima koje je upućivala Helen i načinu na koji ju je gledala.
Kada je Helen počela čitati početak njezinog romana pomislila je da je ova ukrala dijelove njezine objavljene knjige. Lik u knjizi, koji je izmislila po uzoru na svoga muža, Martina. odgovarao je liku u romanu te studentice. Kada je kasnije dobila drugi dio tog romana, osjetila je kako joj se svijet pomalo ruši. U tom dijelu bile su opisane ljubavne sklonosti toga lika, što Helen nije nikada nigdje opisala. Do zadnje pojedinosti bio je opisan njezin seksualni odnos sa njezinim mužem, način na koji je ona vodio ljubav pa čak i jedna njegova sklonost koja je potvrdila njezine sumnje. Martin ju je varao. Varao ju je sa svojim asistenticama, iz godine u godinu, a njezina sadašnja studentica bila je samo jedna u nizu njegovih ljubavnica.
Odlučila je da više nikada neće pustiti suzu za njim.

" Jer to je postala, sladostrasnica, bludnica, žena lakog morala, žena nimalo bolja od svojega roda- ili bi bar tako bila opisana na stranicama nekog nekadašnjeg romana. Modernoga, ne, naravno. Ona čini samo ono što čine svi drugi, kako je očito: uzima sve što joj život pruža, cijedi svaku kap radosti iz svoga ne više mladog tijela prije nego što bude prekasno, jer "Samo se jednom živi", itd., itd. I što god se dogodi, nikad neće žaliti, jer bilo je tako uzbudljivo.
A katkad i vrlo napeto, jer su preuzimali goleme rizike. Dvaput je otišla u kuću u Pittville Lawnu da obitelji spremi večeru, i ostala prespavati pod izlikom da je previše popila a da bi vozila doma, i oba puta on se usred noći ušuljao u njezinu sobu i krevet, baš kao što je zamišljala one noći kad je slavio rođendan, i vodili su ljubav koja je bila nekako tim senzualnija i strastvenija jer se nisu usudili pustiti glasa od sebe, da se neko od djece ne bi probudilo i čulo ih. Morali su jedno drugome nijemo dočaravati zanos poput para plesača, kretnjama udova i izražajima lica. Ležali su na podu, na prostirci od ovčje kože jer je krevet škripao, i on bi joj držao ruku preko usta dok bi dosezala vrhunac. Ona bi grizla jastučić mesa na dnu njegova palca kao da je to uzda ili krpa, da se suzdrži od krika, i čula bi kako on oštro sikće trpeći bol. (U postelji ju je zvao "grizlica". Činilo se da mu se to sviđa, ali prestala je, jer Carrie se uskoro vraća, i ne bi bilo dobro da nađe muža vidno izgrickanog i oglodanog, nalik na šunkicu na koju su se okomili miševi.) Nakon bezglasnog, baletnog seksa, ona bi morala otključati vrata i naviriti se na stubištu da provjeri može li se on bez opasnosti odšuljati u svoju sobu, jer uvijek je postojala mogućnost da neko od djece krene na zahod i vidi ga kako izlazi iz gostinske sobe."

Znači unatoč prvotnim razmišljanjima, odlučila se prepustiti, i iako je u početku to bio samo seks, za nju je to počelo predstavljati nešto više.
Postala je nečija ljubavnica, druga žena, ono što je toliko prezirala, ali sada joj to više nije bilo važno.
Okolnosti su joj to dopustile, i ona je to objeručke prihvatila.

"Kad čovjek ima ljubavi, nema straha."

Ova knjiga ima puno dijelova, predstavlja razmišljanja o znanosti, cjelokupnom svijetu, medijima, ali ja sam se zadržala na ljubavnoj osnovi...

U svakom slučaju, zanimljiva knjiga...a šta znači Windrush otkrijte u knjizi....

Kako je divno dobiti poruku koja ti je poslana u 14 sati, pet sati poslije. Nema divnijeg osjećaja.
Ili kada te zaostala poruka probudi u četiri ujutro, baš idealno.
A san snova je kada moj "najmoderniji" mobitel koji postoji, spoji prošlu, zaostalu poruku sa novom.
Pa ne može to baš svaki mobitel, samo moj..
Baš ga volim...

Da li se itko sjeća vremena dok svi nismo bili zaokupirati tim stvarčicama?

Dok još naši roditelji nisu znali svaki naš korak, zivkali nas svakih par min na mobitel i slali bezbrojne poruke. Nedostaje mi to...
Kada smo svi svoje prijatelje zvali na kućne telefone te se skrivali po sobama ili zvali kada naših nije bilo doma kako ne bi slučajno čuli te "važne" razgovore.

Često mi frendice pa čak i mama znaju prigovarati da stalno tipkam po mobitelu.
Ali to je već uobičajena realnost.

Dakle koje su loše prednosti mobitela?

1. sve je to naporno

2. dostupnost 0-24, može biti i pozitivno ali ne u slučaju moje mame

3. bankrot, otkad nema onih 500 poruka za 25 kn svijet više nije lijepo mjesto za život...

4. nedostatak privatnosti- katkad netko zna zvati ili slati poruke u nezgodno vrijeme, jako nezgodno vrijeme, kao što moja mama ima običaj, očito ima instinkt za te stvari...

5. ako imate lude frendove koji vam šalju poruke u 4 ujutro, a vaš mobitel je toliko suvremen da ako ugasiš zvuk ni alarm ne radi...

6. ako se vašeg broja dočepa neki idiot i onda vam šalje bolesne poruke...

7. pozivi sa skrivenog ili nepoznatog broja......


A prednosti?
1. nitko ne sluša naše razgovore i ne čita poruke, veća privatnost

2. bolja povezanost sa dragim ljudima

3. dobro je ako nemamo fiksni telefon uz nas

4. nema više pozitivnog!

Zaključak:

Mobitel=nužno zlo.
Moramo ga trpiti jer smo ga potrebni.

Ili da organiziramo skupno natjecanje u bacanju mobitela u dalj?

5 je sati ujutro.
Troleji su tek počeli voziti.
Samo je jedan čovjek u troleju.
Starac.

Da li je to uistinu to?
Kako prihvaćamo to što starimo iako je to normalan proces?
U zadnjoj fazi našega života svi bi kao trebali biti sretni zbog onoga što je iza njih.
Trebali bi imati ispunjeni život.
Obitelj uz sebe.
Partnera za cijeli život.
Odraslu djecu.
Unuke.

Što ako to nemamo?
Ako smo sami?
Ako nemamo svoju ljubav?
Djecu?
Prijatelje?

Šta imamo?
Šta je onda za nas život?

Svaki dan izlazimo iz svoje kuće ili stana samo da nismo sami neko vrijeme.
Nakon nekog vremena vraćamo se.
Natrag u samoću bez izlaska.

Vraćamo se u prazan stan.
Prazan krevet.
Bez glasova i ljudske topline.

Dobro je ako smo sposobni brinuti se sami za sebe.
Ako ne...
Alternativa nije ugodna.

Prije nekog vremena čitala sam u udžbeniku iz psihologije o starosti te o brojnim domovima za umirovljenike.
Tamo su ih nazvali čekalištima smrti.

To ne mora biti istina, mnogi ljudi su zadovoljni sa tim smještajima.
Imaju društvo i drugi se brinu za njih.
A neki se jednostavno ne mogu prilagoditi.
Nije to njihov dom...

Imala sam neko vrijeme jednog starijeg susjeda kojemu je umrla žena.
Sam se odlučio za to.
Srela sam ga nakon nekog vremena.
Još je uvijek bio oduševljen svime.
Više nije bio sam.

Postoje i ružni načini iskorištavanja te mogućnosti.
Neke obitelji smjeste tamo svoje bake, djedove...samo da ih se riješe iako su oni još uvijek sposobni za normalan život.
Ružno ali istinito.
A njima onda ništa drugo ni ne preostaje.
Dani prolaze a oni nemaju kamo.
Prisiljeni su biti tamo.
Obitelj ih je odbacila.

Preostaje im samo čekati...

Vidite ga svaki dan.
On prolazi kraj vas.
Poput sjene.
Duh.

On za vas nije čovjek.
Smatrate ga nižim bićem.
Nedostojnim.

Promatrate Ga kada prolazi kraj vas.
Pogledi ispod oka lijepe se na njega...

Ali njega nije briga.
Ravnodušan je.
Samo buljite.
Svejedno mu je.
Odavno ga je to prestalo zanimati.

Promatrajte koliko želite.
Dokažite koliko ste jadni.
Gledajte njegovu neopranu kosu...
Poderanu odjeću...
Raspadnute tenisice...

Mislite da nema ništa.
I nema.
Ne želi se pretvarati.
Biti dio.
Samo da pripada.

Ostao je bez ičega.
U svim smislima.
Sam.
Napušten.

Prepustio se je.
Postao dio grada.
Postao je NITKO.