symphonical love, symphonical life..symphonical death.

"U pradavna vremena nisu postojali muškarci ni žene, već kombinacija muške i ženske osobe stopljene u jednu.
Imali su dva lica, četiri ruke, četiri noge, četiri stopala i tako dalje; bili su povezani leđima i zato su mogli hodati prema naprijed i prema natrag.
Neki su se sastojali od dva muška dijela, drugi od dva ženska, a treća skupina, najbrojnija, bila je pola muškarac, a pola žena.
Ti četveronogi praljudi bili su toliko gladni moći da su predstavljali prijetnju bogovima.
Zato je Zeus odlučio podijeliti ih na pola i na taj način smanjiti njihovu snagu.
Tako su nastali muškarac i žena.

Ali kako su te pradavne pojave bile podijeljene, čeznule su za sjedinjenjem. Tako se objašnjava ljubav, čežnja za sjedinjenjem.

Svaki od nas samo je polovica izvorne osobe.
Samo uživanje u ljubavi nije dovoljno da objasni jačinu osjećaja zaljubljenih.

Ljubav je potraga za izgubljenom polovicom, nastojanje za sjedinjenjem.

Zauvijek."

Božić je oduvijek bio za mene nekakvo posebno razdoblje.
Iako ne mogu reći da sam baš neka vjernica, volim otići u crkvu za Badnjak. Ne baš na pravu polnoćku hehe, jer tko bi išao u ponoć po onoj hladnoći do crkve koja je pri kraju grada??
Bolje je ići na tzv. dječju polnoćku...i tako se moja frendica i ja lijepo svaki Badnjak lijepo nađemo u pola 5 i zaputimo se u crkvu...
To nam je već neka vrsta božićne tradicije.

Prije mise uvijek odem i na groblje zapaliti svome djedu svijećicu...nekako mi je to običaj i lijepo mi je to...dobro jednom kada sam išla sama na groblje,a već je bio mrak, nije bilo baš ugodno..
Još je bio i lijes u mrtvačnici koja je bila otvorena...brrrr....hehe ne znam da li je ikad netko tako brzo pretrčao groblje...

Uvijek mi se sviđa crkva u to razdoblje, sve je onako lijepo ukrašeno....
Oko oltara stoje četiri ogromna okićena drvca, a sa lijeve strane su jaslice.
I bez obzira koliko godina prošlo, uvijek je sve nekako slično.

Uvijek je tu naš velečasni...koji i nakon trideset-ak godina službe i dalje zaboravlja tekst, te dok vjernici mole ili pjevaju, on priča sa ministrantima pa se sve čuje preko mikrofona....hehe
Doduše, ove godine je posijedio a i trbušić se povećao, i njega polako godine sustižu...

Tu je uvijek naša časna, koje se sjećam još sa sata vjeronauka u osnovnoj školi. Uvijek je bila posebna. Nikada nije zadovoljna pjevanjem zbora, pa je već običaj da dok djeca pjevaju, ona ih nadglašava, te se nakraju čuje samo ona, te umjesto zbora nastane časna & co.

Uvijek je tu moj susjed, koji pobire milostinju....
Svima su nam poznati njegovi laktovi koji nas guraju u rebra i hodanje po našim nogama...

Tu je i jedna žena tzv. "Štuka"...tako smo je moja, već spomenuta frendica, i ja nazvale prije nekih 5 godina...i još uvijek je takva.
Još uvijek mrko pogledava djecu koja pričaju u crkvi i prigovara im (da..da...i mi smo bile takve...a možda smo još uvijek??), još uvijek se se pravi kao da pjeva, iako ne pjeva...

I da, još uvijek su tu one tzv. nemoćne bakice koje me doslovno izmlate na izlasku iz crkve....

Hehe, baš volim dječju polnoćku...

I za kraj, želim svima SRETAN BOŽIĆ!!!

Jeste li se ikada našli u takvoj situaciji?
Sve je super, odlično, ali je jednostavno presavršeno?

I onda počne taj naš urođeni nagon koji ne dopušta da nam je jednostavno i mi si sami zakompliciramo život?

Kao u crtiću kada se u vašoj glavi sukobljavaju anđeo i vrag i onda vas onaj mali vražićak natjera na nešto čime sve uništite.

Ili jednostavno ni ne misleći napravite nešto što sve promijeni....

Da li se to uvijek događa ili jedino onda kada ta naša sreća nije stvarna, nije prava, pa je mi sami, ni ne shvaćajući, sabotiramo?

Zašto to radimo?

Još malo pa je Božić, a budući da sam freak što se tiče njega (bar sam prije bila), već sam praktički gotova sa svim pripremama.

Pa evo jedne moje rukotvorine:

Čekam ja danas lijepo na stanici dečka (kojega se ovaj post ne tiče..), kiša polako pada, opći kaos u gradu, kao i inače...

Neki dečko nervozno šetka oko mene, očito već dobrano iživciram čekanjem svoga troleja...što se polako čini kao nemoguća misija....

Iza njega stoji neki djedica...doduše prilično moderno obučen...ali djedica...
Ima negdje blizu 70-ak godina (ne držite me za riječ, nikad nisam znala ocijeniti godine neke osobe...), duže sijede kose...
Smireno čeka svoj trolej i odjednom...pljuc....

I šta reći...šta se bar stariji ljudi ne bi trebali ponašati nekako uglađeno, uljudno, kao "stara škola" ili "garda", kako već idu te priče...

I onda takvi prigovaraju o ponašanja današnje mladeži...mislim nije to ništa strašno...ali ljudi smo to je ružno, ogavno, da li možda cure okolo pljuju???
Neeee, to je simbol muškosti, oni su face...

Nema mi gorega kada stojim ili prolazim kraj nekog dečka i on počne pljuvati okolo... Mislim, nemam riječi... Mene to skroz odbija, čak i kod mojih frendova!

Kao da su životinje a ne ljudi! Kao oni psi koji nasred Korza stanu i ... Lijepa usporedba, zar ne?

Pa zašto to radite?????

Niste fora!!!!!!!!!!!!