|
„OPAKI ANTIKLOROFILNI PLASTIFIKATORI
Draga,
poštivam sporazum. Danas sam samo jezgra, dok jučer bijah protuteža, kopač i terorist. Bio sam krš, nebo i stijena, vododerina na pustopoljini, ratnik i žrtva, i nitko i nešto i svi, veletrgovac sapunima koji sanja kilometarske redove, nepoznat glas koji nudi Krumpira, luka i zelja, tijelo koje drži škare u frizerskom salonu, kotva koja drži brodove, brod i
more.
Oprosti zbog krila,
danas, skorbut izjeda brontosauruse.“
-Džo, svom bratu Stašu, 23. lipnja 2001.
(tako barem kaže Staš)
***
Vozili smo se prema moru, Staš, Džo i ja.
Ustvari, Staš je vozio, tko bi drugi.
Bila je noć, zelenkasta lipanjska, mlaka i svježa.
I bio je Stašev i Džoov rođendan, što je cijelu atmosferu činilo posebno svečanom i svemu davalo smisao i važnost. Zapravo, bili smo najvažniji na svijetu, Staš, Džo i ja.
Staš i ja, i s nama Džo.
Cijela akcija bila je Staševa ideja. Pokupiti Džoa, uvečer, stići do mora, provesti dan tamo i vratiti se kao da ništa nije bilo. Možda je na to da je smatram genijalnom utjecalo i to što mi ju je Staš servirao par minuta nakon što mi je njegovo rame u nalegnuću nadamnom izgledalo kao jedro koje se njiše, škripa kreveta kao paluba broda kojim plovimo (zaneseni), a sivkaste plahte na kojima smo se valjali... no, da. Da je tada rekao da skočim u bilo što i s bilo koje visine, činilo bi mi se genijalnim.
Doduše, tada još ni Džoa nisam poznavala.
Sada je Džo mirno spavao na stražnjem sjedalu. Ne znam zašto je Staš dizao takvu frku, nikakvih problema do sada nije bilo.
Povremeno sam ga promatrala u retrovizoru, tu i tamo bi se promeškoljio kada bi stari Citroen zagrebao po cesti. U uglu usana kao srebrnkasti trag puža na mjesečini caklio se puteljak sline.
Staš je vozio udarajući takt neke pjesme i povremeno mi zavukao ruku među noge , („To me održava budnim.“), kroz otvoreni prozor bih dlanom lovila topljikavi noćni zrak, osluškivala cvilež krntije kako ritmično probija svakih nekoliko minuta.
Zamišljala sam da su to konzerve koje kloparaju pod natpisom „just married“, upravo odlazimo zauvijek, obamrli Džo na stražnjem sjedalu je naše usnulo dijete i svijet je zaista divno mjesto.
***
„Da nije lud, bio bi pjesnik.“ -smijao se Staš kao da je najprirodnija stvar na svijetu da mu brat blizanac umisli da je plameni zmaj i pokuša poletjeti s petog kata.
Navodno su stvarno zvali i vatrogasce koji su s kolima čekali pod prozorom. Staš se previjao od smijeha dok je opisivao kako se Džo povukao jer je mislio da mu hoće oteti plamen. Meni nije bilo jako smiješno, bilo je kiselo, a pomislila sam čak i da izmišlja, radi dramatike. Ludilo sam uvijek zamišljala nesuvislijim.
„Stari mu je našao smještaj malo van Zagreba, masno plaća. A ja mislim da je njemu svejedno, ili je polumrtav od lijekova, ili komunicira sa Svemirom“
Nisam znala što mu reći na to.
„Šteta, bio je veća faca od mene. Koji klinac, jebote. Nikad nije igrao po pravilima, on je sve svoje igre već onda izmišljao. Mi smo samo pratili. Kasnije, mislili smo da se zajebava dok nije staru zaključao na balkonu i pokušao zapaliti veš mašinu jer ga iznutra snimaju.“
Sjetila sam se pratetke koja je posenilila pod stare dane i u spavaćici noću obilazila ulicu, ali nekako mi se nije činilo primjereno.
Bilo je to prvi put da je pričao o Džou. Nisam znala da mu toliko nedostaje.
***
Stali smo jer smo bili gladni, žedni i pišalo nam se.
Usred noći, negdje na pola puta, pristali smo uz čardak ni na nebu ni na zemlji. Kamiondžijski restoran, nakaradno obješen u kršu, generirao je svjetlost kilometrima oko sebe.
Isteturali smo iz auta. Staš je brižno ali bratski prodrmusao Džoa, izvukao ga iz auta kao neko glomazno dijete, pa ga primio pod ruku i povukao za sobom.
Sad tek vidim da je Džo mršavi pas, zguren u sebe, s velikim, vlažnim smeđim očima iz kojih se ne može iščitati baš ništa. Tiho klipsa za nama, a ja se ne mogu oduprijeti dojmu da će se evo, upravo sada, iz njega začuti vrištanje, da je smirenost samo privremeno zatišje, i njegovi koraci koji zvučno stružu prašnjavi beton pod cipelama ježe mi kosu na tjemenu. Zamišljam kako mu izrastaju zmajska krila, lepeće nad nama i zijeva, srebrnasta slina mu curi niz očnjake i ništa pod milim bogom ne mogu učiniti da bi me razumio. Osjećam ga kako mi se upliće u kosu, okrećem se kriomice da ga imam na vidiku i pazim da to Staš ne primjeti, odahnem tek kad otvorimo vrata restorana i žuta svjetlost zamijeni mjesečinu nad Džoovim stisnutim ramenima.
Pomislim, sad je sve u redu, svi smo normalni, idemo jesti, piti i pišati jer idemo na more, Staš i ja, i Džo s nama.
***
Kad u tri u noći otvorite vrata kamiondžijskog restorana uz cestu da bi otišli pišati i pojesti sendvič, ne očekujete da ćete tamo zateći ikog osim čistačice.
Ovdje je bilo drugačije. Nikako si ne mogu objasniti kako se takav ciganski orkestar zatekao u takvoj vukojebini, možda neki njihov putujući cirkus za koji nitko na svijetu ne zna da postoji, možda je gazda bio ciganski kralj, a ovo njegova mehana, možda smo zaspali u autu i to sve samo odsanjali, ali.
Glazba je bila toliko glasna da nam je želudac podrhtavao, trubači i harmonikaši, violine i trbušne plesačice, na stolovima, pod stolovima, svilene koprene isprepletene sa zastorima, bijelu svjetlost iz hodnika razderalo je treperavo crvenilo stotinu svijećnjaka, a u uglovima, kroz mrak, pomicali su se ljudi, polugoli, rasplesani, bučni, pijani i živi.
Staš i ja stajali smo kao ukopani. Staš se prvi počeo smijati.
„Šta je ovo? Orgije, jebote. Mala, oćeš plesat na stolu?“
„Zajebi. Pišamo i bježimo, ovo nije baš po božjem.“ -sfrkala sam se u jaknu, izgubljena u prizoru. Krajičkom oka odmjerila Džoa. Kao opčinjen gledao je u čergu.
„Oke. Nas dva u muški, ti u ženski, nađemo se tu vani.“
Džou se nije išlo, nevoljko je smicao cipele za Stašem i okretao se prema buci.
Stigla sam prva. Za mnom Staš.
„A Džo?“ – pitala sam.
„Valjda još piša. To bar može sam.“
Nakon par minuta Staš se unervozio. Džo se još nije pojavljivao, drhturili smo šćućureni u hodniku, nadajući se da nas nitko nije primjetio.
„Ajmo skupa po njega.“ – povukao me za sobom prema wc-ima.
„Neću. Idi si sam. Tko zna šta mu je. Možda leti.“
Staš je trenutak gledao u mene.
„Bojiš se. Jebote, pa ti ga se bojiš. Trebala si to odmah reći.“ Razočaranje, iako tiho izrečeno, nadglasalo je ciganski orkestar u krešendu.
Priznajem, bilo me strah. Zateći se ovako usred noći u zmajskom gnijezdu usred ničega, s vilenjacima i nimfama rasplesanim po stolovima, iščašen iz vlastitog života i neplanirano ubačen negdje iznad stvarnosti, tražeći katatoničnog zmaja koji se možda upravo sada nad wc školjkom prisjeća svojih moći, bilo je više od očekivanog. Htjela sam doma.
„Hoću doma.“ -zacvilila sam.
Okrenuo mi je leđa i otkoračao prema wc-ima. Šutke sam, posramljeno, otklipsala za njim.
Obučen, čučeći nad školjkom kao bolesni kanarinac, Džo nas je šutke gledao. Pasjim smeđim očima.
Samo su mu se ramena lagano tresla.
Plakao je, potpuno bezglasno.
***
Negdje pred zoru, kad sam na karlovačkom kolodvoru kupovala sendviče, a Staš mi iz auta umirujuće kimnuo u znak da je Džo zaspao, zgrčen u nekom grbavom fetalnom na zadnjem sjedištu (i da više ne plače, nego samo tu i tamo trzne ramenima, kao bijednim batrljcima koji služe za sjećanje na krila), vraćala sam se i ja u sebe.
„Svatko treba znati obuzdati svog zmaja.“ -rekao mi je Staš nakon par dana.
Vjerujem da mi je već tada oprostio strah i sram. On je već odavno znao, meni je trebalo vremena da povjerujem što sve u sebi mogu naći.
|
