|
pratim ti sjenu tako da preskočim svaku drugu kocku na pločniku, na svaku treću crtu stanem, preglasno psujemo kroz zube, materinu, i ja i onaj nesretni slon u staklani bojim se, čut ćeš me dok se tako sramotno loše šuljam isijavam žuto u mraku, izgladnjela mačka bez smisla za oprez samo da se sada ne okreneš. stat ćeš i viknuti na mene, nadvijen udariti nogom o tlo, sasuti me i sva sreća da sam mala i prozirna i odlelujat ću pukotinama stvarno mi ovo ne treba, ali noć je kovitlala oštrice u želucu, vježbala sam statičnost iza zavjese, i to što si naišao mora da je sinhronicitet stvarno mi ovo ne treba, evo, sramim se, ali možda, možda: se okreneš i mirno mi puhneš uz tjeme ulica se pretvori u jutro i nešto toplije iz kose mi se rasprše maslačkasti padobrani, odglume paučinu u uglovima sobe i povuku sve na Mjesec. |
|
prvi znak su bile seobe ptica. u tom nije bilo ničeg renesansnog, nebo koje su vukle bilo je obično olovno, sirovo i trošno, samo naizgled ruralno romantično, kao sa slika ostarjelih udovica, iznad kalendara. zatim su krenule kiše. uporne i nagrizajuće, teške trome, valjale su ljude i njihove kartonske svodove, bez strasti, rutinski, uvukle u sebe gradove kao brodove od papira. onda su se pomaknuli kontinenti. sumorno su zatutnjali i pustili još mora između sebe, lijeno se prevalilo preko nečijih vinograda, točno pred zoru, kad se takve stvari obično ne dešavaju. izgledalo je kao da će potrajati, nitko nije ponio karte ni ništa za piti, šutjeli smo i sjedili na najvišim granama što u mraku podsjećaju na vješala i čekali da prođe. |
|
VRIJEME MONSUNA, godina prije neke nove ere Kiša nije prestajala, danima. U snovima su ga proganjali goli, blijedi ljudi, lijetali iznad krovova, pratili ga, ali ne doticali. Buđenja su opet postajala mučna. Tjerajući se da gleda u svjetlost, vidio bi samo cijeđenje neartikuliranih kapi koje je sivilo izdrkavalo na ionako mutne prozore. Kroz dan se provlačio šutke, pognute glave, s težinom u udovima. Misli ukopanih negdje ispod. Uvečer bi legao u krevet i prije nego zaspe, u posjet bi mu stigla slika gdje si prislanja pištolj na sljepoočnicu i povlači okidač. Sasvim jasna, nimalo emocionalna. Olakšavajuća. Nametala se sama, bez namjere. Otjerao bi je tako da bi čvrsto zatvorio oči i, točno onako kako je to nekad davno vidio na televiziji, prisilio se misliti na nešto lijepo: krševite vrištine gdje raste kamilica. Svibanjske tamarise uz obalu. Nedjeljno jutro iz djetinjstva, majku kako sprema lavandu u ormare, hrpu svijetlih stvarnih i izmišljenih bljeskova, sve i bilo što samo da svlada proročansko oružje koje se ponudilo ohladiti mu glavu. Uspjelo bi tek kad bi u tom očajničkom stroboskopu nabasao na njeno tijelo. Slamku spasa u posvemašnjem mrtvilu. Bijelo, podatno, rasprostrto pred njim. Navalio bi na njega. Žedan, gladan, tranširao ga je precizno, gnjeo, mrcvario, razvlačio, premještao dijelove, zakopao ga natrag u sjećanje pa vadio osvježeno, svaki put drugačije, s novom ulogom. Puno noći za redom, sama protiv metka u centru za zdrav razum, bila je zavodljiva Lolita, nježna prva ljubavnica, zmijolika preljubnica nekog fiktivnog muža, pohotna udovica svijetlećih očiju, nepoznata žena s ulice, kurva, svetica, sluškinja, gospodarica. Sve što nikad nije bila. Poznavao joj je samo tijelo, bijelo, podatno i rasprostrto pred njim. Umoran od zabadanja u nju nepostojeću i provlačenja njenih dijelova kroz mračne prolaze u mislima, donekle smiren (a možda samo izmoren), zaspao bi. U snu su i dalje voštani ljudi vrebali s krovova. Vani, kiša je prijetila da se sve pretvori u bezlično more. Nastat će tišina, kad potopi i krovove. PROLJETNA BURA, iste te godine. Bar tako kaže kalendar. Prvo su izvana jutrima počeli prodirati glasovi djece. Bilo je to čudno, njegova kuća je odvojena od ostalih, i siguran je da u blizini nikakve djece nije bilo. A onda, prvi sunčani dan došao je jednog običnog četvrtka, sasvim bezveze i neočekivano, kao nagovještaj svježeg kruha kad prolaziš pokraj pekare. Vlastite molekule, do tada razbacane u magli, počele su se skupljati natrag na hrpu. Za početak je prodisao, trebalo je istjerati memlu iz kostiju, još naučiti i hodati. Sam, bez vjetra i jedara, bez držanja ili saplitanja o mreže. Treba naučiti hodati sam. I to treba sličiti na hodanje. U neki petak tog istog mjeseca, prilično nalik onom spomenutom četvrtku, otključao je vrata stana (previše mu je počeo nalikovati na klaustofobičnu kabinu podmornice) i uključio telefon. Postkatastrofična euforija, - stigao je pomisliti stotinku sekunde prije nego je tek uključeni telefon zazvonio. I ponesen istim tim stanjem, ne razmišljajući, javio se. I mogao se zakunuti, da je imao namjeru i da je imao kome, da je s druge strane začuo more. Pravo, živo more kako udara u obalu, i jak vjetar u krošnjama onih tamarisa, i lepet jedara usidrenih brodova, kako bune se i ljute što stoje, privezani, dok je vrijeme divlje i poziva i vuče van, što dalje iz sigurnosti, na otvoreno, pod vjetar i vodenu prašinu, među valove, u sve i u ništa. I tek krajičkom mozga, u histeričnom prijevodu traga neke sinapse pod zaleđenom slušalicom, šuštanje njene ljetne haljinice, blesavo i romantično neprilagođene vihoru. I onda tišina prekinutog poziva. Zatoplit će uskoro, čini se. Inače ne bi nazvala. Otkad je mrtva, zove samo kad vrijeme kreće na bolje. JUŽINA, nalik na novu eru, ali nije provjereno Nije u redu ženi napipati grudi samo zato što se slučajno usred gužve na ulici zaletjela u vas. Gledala je u izloge. Vječni saputnici koji se promatraju, žene i izlozi, ko ljudi i psi. Žene prate izloge i nose grudi k'o vrećice. I grudi slijeću slučajnim prolaznicima u ruke, kad se brane od sudaranja s njima. I onda iznad grudi prolaznici ugledaju oči, krupne, smeđe, tople, ka mendule. Kao njezine. I ti isti prolaznici otkrivaju latentnu ljubav kako im se penje uz kralježnicu i izbija na uši, i vode sudarenu ženu koja prati izloge na piće. I ljubav u trenu prestaje biti latentna, i stvara vino od kiselih krastavaca u sendvičima pljesnjivog bifea gdje se upoznaju, i kruh od riječi koje izgovara (i još zvuče kao isprika), a u očima joj cvjetaju bademi, i grudi, slobodne od ruku mame na rukovanje, napinju vršna jedra njene haljine, i ljubav se sidri u tijelu i klizi pretvorena u masni, sočni skorup niz tijelo tog prolaznika, a tijelo bridi i bubri i upija, vlagu i sol, uljuljano u oku oluje, pred virom, dok čeka da telefon zvoni i zove na opet i još i ispočetka, napokon, ponovo. Skoro je siguran kako obadvije zajedno ožive u njezinim očima, onaj trenutak prije smješka. TRAMONTANA, koja vraća vrijeme na početak Bolje da zatvori prozore. Makar, hladnoća probija i kroz zidove. Telefon ne radi već danima. Nije ni važno, mjesecima nitko ne zove. Uskoro će kiše, kroz dan se provlači šutke, noću sanja voštane ljude. Stvari se ponavljaju u koncentričnim krugovima, čini mu se. Tek tu i tamo, ponekad, nešto ga na trenutak izbaci iz orbite. Baš kao kad zavrtiš bubanj revolvera, ruski je rulet da će ti se nešto novo sasuti u glavu. I nema čežnje za novim, ali ipak se slika hladnog željeza prislonjenog uz sljepoočnicu nameće sama. Zatvarao je prozore, kad su mu prve kapi zaslinile lice. Možda ovaj put zakiši cijelo more. (*zapis se sam zapisao. onaj koji ga je trebao zapisati, ionako je bio mrtav prije nego je brod uopće potonuo) |
|
anatomija pogrešaka otkriva se cijelim tijelom rekao je sjedobradi bog talasajući močvaru. ni to nije rekao meni, pa mi je najlakše okrenuti glavu da ne vidim kako riječi ping pong odskakuju od zidova. pravila sam se da praznim pepeljaru i stresla se nad sobom kao ono kad nam mačke prekoračuju preko grobova zajeban algoritam, nastavlja on, i kad stvar izokreneš naopačke dobivaš samo centar pogreške da, mislim u sebi, pedalj ispod želuca tugu grudvu zaspale životinje sklupčane pod kožom i banalno je sasvim, reći nešto kao krug je savršeno beskonačan u svim smjerovima svijeta, zaobljen kao koncentričnost plodnog trbuha Zemlje, bremenit kao ljubav u jutrima prije obilnih kiša, velik kao strah skriven iza vrata dječjih ormara možda za bogove ja znam da možeš uprijeti koliko hoćeš, ali krug ne ide nikad više do kraja i nikad otpočetka u cikličnosti se mora uvijek zaobići oštre bridove za nasukavanje, kaže bog dok upravo centrira probijanje opne vlastitog straha do samog središta daleko van mog fokusa jebiga, stari, sve što shvaćam je da je sve oko mene kružno i ja u sredini nalik shematskom prikazu mjehura od sapunice. |
|
sfrkat ću se tu kao mali bezubi pas pod tvojim nogama i čekati da naiđe vrijeme način ili odluka protiv toga nemam rješenje pas je pas kada se tako osjeća i ne može biti ništa drugo pas nije ptica ni drvo ni žena nema razloga za zabrinutost s obzirom na to da sam pas i volim tvoju čizmu i svoj otirač egzistencijalno sam sretna što mogu tiho ležati ovdje čak i ako si otišao ili samo umro. |
|
„OPAKI ANTIKLOROFILNI PLASTIFIKATORI Draga, poštivam sporazum. Danas sam samo jezgra, dok jučer bijah protuteža, kopač i terorist. Bio sam krš, nebo i stijena, vododerina na pustopoljini, ratnik i žrtva, i nitko i nešto i svi, veletrgovac sapunima koji sanja kilometarske redove, nepoznat glas koji nudi Krumpira, luka i zelja, tijelo koje drži škare u frizerskom salonu, kotva koja drži brodove, brod i more. Oprosti zbog krila, danas, skorbut izjeda brontosauruse.“ -Džo, svom bratu Stašu, 23. lipnja 2001. (tako barem kaže Staš) *** Vozili smo se prema moru, Staš, Džo i ja. Ustvari, Staš je vozio, tko bi drugi. Bila je noć, zelenkasta lipanjska, mlaka i svježa. I bio je Stašev i Džoov rođendan, što je cijelu atmosferu činilo posebno svečanom i svemu davalo smisao i važnost. Zapravo, bili smo najvažniji na svijetu, Staš, Džo i ja. Staš i ja, i s nama Džo. Cijela akcija bila je Staševa ideja. Pokupiti Džoa, uvečer, stići do mora, provesti dan tamo i vratiti se kao da ništa nije bilo. Možda je na to da je smatram genijalnom utjecalo i to što mi ju je Staš servirao par minuta nakon što mi je njegovo rame u nalegnuću nadamnom izgledalo kao jedro koje se njiše, škripa kreveta kao paluba broda kojim plovimo (zaneseni), a sivkaste plahte na kojima smo se valjali... no, da. Da je tada rekao da skočim u bilo što i s bilo koje visine, činilo bi mi se genijalnim. Doduše, tada još ni Džoa nisam poznavala. Sada je Džo mirno spavao na stražnjem sjedalu. Ne znam zašto je Staš dizao takvu frku, nikakvih problema do sada nije bilo. Povremeno sam ga promatrala u retrovizoru, tu i tamo bi se promeškoljio kada bi stari Citroen zagrebao po cesti. U uglu usana kao srebrnkasti trag puža na mjesečini caklio se puteljak sline. Staš je vozio udarajući takt neke pjesme i povremeno mi zavukao ruku među noge , („To me održava budnim.“), kroz otvoreni prozor bih dlanom lovila topljikavi noćni zrak, osluškivala cvilež krntije kako ritmično probija svakih nekoliko minuta. Zamišljala sam da su to konzerve koje kloparaju pod natpisom „just married“, upravo odlazimo zauvijek, obamrli Džo na stražnjem sjedalu je naše usnulo dijete i svijet je zaista divno mjesto. *** „Da nije lud, bio bi pjesnik.“ -smijao se Staš kao da je najprirodnija stvar na svijetu da mu brat blizanac umisli da je plameni zmaj i pokuša poletjeti s petog kata. Navodno su stvarno zvali i vatrogasce koji su s kolima čekali pod prozorom. Staš se previjao od smijeha dok je opisivao kako se Džo povukao jer je mislio da mu hoće oteti plamen. Meni nije bilo jako smiješno, bilo je kiselo, a pomislila sam čak i da izmišlja, radi dramatike. Ludilo sam uvijek zamišljala nesuvislijim. „Stari mu je našao smještaj malo van Zagreba, masno plaća. A ja mislim da je njemu svejedno, ili je polumrtav od lijekova, ili komunicira sa Svemirom“ Nisam znala što mu reći na to. „Šteta, bio je veća faca od mene. Koji klinac, jebote. Nikad nije igrao po pravilima, on je sve svoje igre već onda izmišljao. Mi smo samo pratili. Kasnije, mislili smo da se zajebava dok nije staru zaključao na balkonu i pokušao zapaliti veš mašinu jer ga iznutra snimaju.“ Sjetila sam se pratetke koja je posenilila pod stare dane i u spavaćici noću obilazila ulicu, ali nekako mi se nije činilo primjereno. Bilo je to prvi put da je pričao o Džou. Nisam znala da mu toliko nedostaje. *** Stali smo jer smo bili gladni, žedni i pišalo nam se. Usred noći, negdje na pola puta, pristali smo uz čardak ni na nebu ni na zemlji. Kamiondžijski restoran, nakaradno obješen u kršu, generirao je svjetlost kilometrima oko sebe. Isteturali smo iz auta. Staš je brižno ali bratski prodrmusao Džoa, izvukao ga iz auta kao neko glomazno dijete, pa ga primio pod ruku i povukao za sobom. Sad tek vidim da je Džo mršavi pas, zguren u sebe, s velikim, vlažnim smeđim očima iz kojih se ne može iščitati baš ništa. Tiho klipsa za nama, a ja se ne mogu oduprijeti dojmu da će se evo, upravo sada, iz njega začuti vrištanje, da je smirenost samo privremeno zatišje, i njegovi koraci koji zvučno stružu prašnjavi beton pod cipelama ježe mi kosu na tjemenu. Zamišljam kako mu izrastaju zmajska krila, lepeće nad nama i zijeva, srebrnasta slina mu curi niz očnjake i ništa pod milim bogom ne mogu učiniti da bi me razumio. Osjećam ga kako mi se upliće u kosu, okrećem se kriomice da ga imam na vidiku i pazim da to Staš ne primjeti, odahnem tek kad otvorimo vrata restorana i žuta svjetlost zamijeni mjesečinu nad Džoovim stisnutim ramenima. Pomislim, sad je sve u redu, svi smo normalni, idemo jesti, piti i pišati jer idemo na more, Staš i ja, i Džo s nama. *** Kad u tri u noći otvorite vrata kamiondžijskog restorana uz cestu da bi otišli pišati i pojesti sendvič, ne očekujete da ćete tamo zateći ikog osim čistačice. Ovdje je bilo drugačije. Nikako si ne mogu objasniti kako se takav ciganski orkestar zatekao u takvoj vukojebini, možda neki njihov putujući cirkus za koji nitko na svijetu ne zna da postoji, možda je gazda bio ciganski kralj, a ovo njegova mehana, možda smo zaspali u autu i to sve samo odsanjali, ali. Glazba je bila toliko glasna da nam je želudac podrhtavao, trubači i harmonikaši, violine i trbušne plesačice, na stolovima, pod stolovima, svilene koprene isprepletene sa zastorima, bijelu svjetlost iz hodnika razderalo je treperavo crvenilo stotinu svijećnjaka, a u uglovima, kroz mrak, pomicali su se ljudi, polugoli, rasplesani, bučni, pijani i živi. Staš i ja stajali smo kao ukopani. Staš se prvi počeo smijati. „Šta je ovo? Orgije, jebote. Mala, oćeš plesat na stolu?“ „Zajebi. Pišamo i bježimo, ovo nije baš po božjem.“ -sfrkala sam se u jaknu, izgubljena u prizoru. Krajičkom oka odmjerila Džoa. Kao opčinjen gledao je u čergu. „Oke. Nas dva u muški, ti u ženski, nađemo se tu vani.“ Džou se nije išlo, nevoljko je smicao cipele za Stašem i okretao se prema buci. Stigla sam prva. Za mnom Staš. „A Džo?“ – pitala sam. „Valjda još piša. To bar može sam.“ Nakon par minuta Staš se unervozio. Džo se još nije pojavljivao, drhturili smo šćućureni u hodniku, nadajući se da nas nitko nije primjetio. „Ajmo skupa po njega.“ – povukao me za sobom prema wc-ima. „Neću. Idi si sam. Tko zna šta mu je. Možda leti.“ Staš je trenutak gledao u mene. „Bojiš se. Jebote, pa ti ga se bojiš. Trebala si to odmah reći.“ Razočaranje, iako tiho izrečeno, nadglasalo je ciganski orkestar u krešendu. Priznajem, bilo me strah. Zateći se ovako usred noći u zmajskom gnijezdu usred ničega, s vilenjacima i nimfama rasplesanim po stolovima, iščašen iz vlastitog života i neplanirano ubačen negdje iznad stvarnosti, tražeći katatoničnog zmaja koji se možda upravo sada nad wc školjkom prisjeća svojih moći, bilo je više od očekivanog. Htjela sam doma. „Hoću doma.“ -zacvilila sam. Okrenuo mi je leđa i otkoračao prema wc-ima. Šutke sam, posramljeno, otklipsala za njim. Obučen, čučeći nad školjkom kao bolesni kanarinac, Džo nas je šutke gledao. Pasjim smeđim očima. Samo su mu se ramena lagano tresla. Plakao je, potpuno bezglasno. *** Negdje pred zoru, kad sam na karlovačkom kolodvoru kupovala sendviče, a Staš mi iz auta umirujuće kimnuo u znak da je Džo zaspao, zgrčen u nekom grbavom fetalnom na zadnjem sjedištu (i da više ne plače, nego samo tu i tamo trzne ramenima, kao bijednim batrljcima koji služe za sjećanje na krila), vraćala sam se i ja u sebe. „Svatko treba znati obuzdati svog zmaja.“ -rekao mi je Staš nakon par dana. Vjerujem da mi je već tada oprostio strah i sram. On je već odavno znao, meni je trebalo vremena da povjerujem što sve u sebi mogu naći. |