svilska

utorak, 28.02.2012.

slon u staklani


pratim ti sjenu tako da preskočim
svaku drugu kocku na pločniku,
na svaku treću crtu stanem, preglasno
psujemo kroz zube, materinu, i ja
i onaj nesretni slon u staklani

bojim se, čut ćeš me dok se
tako sramotno loše šuljam
isijavam žuto u mraku, izgladnjela
mačka bez smisla za oprez

samo da se sada ne okreneš.
stat ćeš i viknuti na mene, nadvijen
udariti nogom o tlo, sasuti me
i sva sreća da sam mala i prozirna
i odlelujat ću pukotinama

stvarno mi ovo ne treba,
ali noć je kovitlala oštrice
u želucu, vježbala sam statičnost
iza zavjese, i to što si naišao
mora da je sinhronicitet

stvarno mi ovo ne treba,
evo, sramim se, ali

možda, možda:
se okreneš i mirno mi puhneš uz tjeme
ulica se pretvori u jutro i nešto toplije
iz kose mi se rasprše maslačkasti padobrani,
odglume paučinu u uglovima sobe
i povuku sve na Mjesec.

- 13:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>