|
pratim ti sjenu tako da preskočim svaku drugu kocku na pločniku, na svaku treću crtu stanem, preglasno psujemo kroz zube, materinu, i ja i onaj nesretni slon u staklani bojim se, čut ćeš me dok se tako sramotno loše šuljam isijavam žuto u mraku, izgladnjela mačka bez smisla za oprez samo da se sada ne okreneš. stat ćeš i viknuti na mene, nadvijen udariti nogom o tlo, sasuti me i sva sreća da sam mala i prozirna i odlelujat ću pukotinama stvarno mi ovo ne treba, ali noć je kovitlala oštrice u želucu, vježbala sam statičnost iza zavjese, i to što si naišao mora da je sinhronicitet stvarno mi ovo ne treba, evo, sramim se, ali možda, možda: se okreneš i mirno mi puhneš uz tjeme ulica se pretvori u jutro i nešto toplije iz kose mi se rasprše maslačkasti padobrani, odglume paučinu u uglovima sobe i povuku sve na Mjesec. |