pratim ti sjenu tako da preskočim
svaku drugu kocku na pločniku,
na svaku treću crtu stanem, preglasno
psujemo kroz zube, materinu, i ja
i onaj nesretni slon u staklani
bojim se, čut ćeš me dok se
tako sramotno loše šuljam
isijavam žuto u mraku, izgladnjela
mačka bez smisla za oprez
samo da se sada ne okreneš.
stat ćeš i viknuti na mene, nadvijen
udariti nogom o tlo, sasuti me
i sva sreća da sam mala i prozirna
i odlelujat ću pukotinama
stvarno mi ovo ne treba,
ali noć je kovitlala oštrice
u želucu, vježbala sam statičnost
iza zavjese, i to što si naišao
mora da je sinhronicitet
stvarno mi ovo ne treba,
evo, sramim se, ali
možda, možda:
se okreneš i mirno mi puhneš uz tjeme
ulica se pretvori u jutro i nešto toplije
iz kose mi se rasprše maslačkasti padobrani,
odglume paučinu u uglovima sobe
i povuku sve na Mjesec.
Post je objavljen 28.02.2012. u 13:33 sati.