anatomija pogrešaka
otkriva se cijelim tijelom
rekao je sjedobradi bog
talasajući močvaru.
ni to nije rekao meni,
pa mi je najlakše okrenuti glavu
da ne vidim kako riječi
ping pong
odskakuju od zidova.
pravila sam se da
praznim pepeljaru
i stresla se nad sobom
kao ono kad nam mačke
prekoračuju preko grobova
zajeban algoritam, nastavlja on,
i kad stvar izokreneš naopačke
dobivaš samo centar pogreške
da, mislim u sebi,
pedalj ispod želuca
tugu
grudvu zaspale životinje
sklupčane pod kožom
i banalno je sasvim, reći nešto kao
krug je savršeno beskonačan
u svim smjerovima svijeta,
zaobljen kao koncentričnost plodnog trbuha Zemlje,
bremenit kao ljubav u jutrima prije obilnih kiša,
velik kao strah skriven iza vrata dječjih ormara
možda za bogove
ja znam da
možeš uprijeti koliko hoćeš,
ali krug ne ide
nikad više do kraja
i nikad otpočetka
u cikličnosti se mora uvijek
zaobići oštre bridove
za nasukavanje,
kaže bog dok upravo centrira
probijanje opne vlastitog straha
do samog središta
daleko van mog fokusa
jebiga, stari,
sve što shvaćam je
da je sve oko mene
kružno i ja u sredini
nalik shematskom prikazu
mjehura od sapunice.
Post je objavljen 13.02.2012. u 04:57 sati.