svilska

bio bi to jako dobar zajeb, kada bi sada stalo.

buđenje

u graničnih 4

iz svakog jutra.


zvuk je još uvijek isti
(ja nisam).



a ni vukovi nisu što su nekad bili.

Dan je (greškom prošvikalog režisera) smješten u perspektivu ribljeg oka.

Izlomilo me van fokusa.

Pokušavam prebrojati pripadajuće dijelove tijela: oči su mi na tjemenu, kosa u ustima, ruke van džepova. Dvije lijeve imam oduvijek.

Želudac probavlja fragmente sumnjivog porijekla: oksidirane komadiće ljutnje, krhotine tuge, ispuhani balončić euforije, par decilitara dosade, želju u tragovima. Samopouzdanje sam ispljunula, neprobavljivo je.

Pogled u ogledalo: bezoblična sam.

Sjedim i pričam sama sebi nogu privinutih tako da razgovaram sa udubinom između lijevog i desnog meniskusa. Nisu neko društvo.


Točnije, ne pričam puno.
Sjedim i čekam.


Pasmater, kad će krenut više?

Htjela sam bit faca.

Strašan lik s plakata kaubojskih filmova, Prljavi Harry, Modesty Blaise, Šejn, bilo kakva druga vrsta otpadnika.

Imala bih onaj veliki šešir s obodom i cigaru koja visi s ruba usana i govori “jebešsve”. Bocu whiskeya. Široku cestu pred sobom, samo svoju (i metak za uzurpatore). Vlastitu pravdu (vrlo pravednu i crno – bijelu). Stav, držanje i karizme tonu, dvije. Repertoar od 20tak zastrašujućih psovki.

Potpuno van zakona, ali s čvrstom moralnom okosnicom vlastite proizvodnje.

Blues u prašini. Prijatelje koji mi duguju život, a ja njima novce.

Frajera koji me voli makar dolazim iz divljine jednom u tri mjeseca, i tada on pada ničice.

Muziku koja najavljuje moj ulazak.

Herojske podvige koji bi se prepričavali usmenom predajom, i na kraju bi Ford ili Wenders po tome snimili film.

Baš sam htjela bit faca.



Imam auto - stan - kredit, bole me ledja, bojim se da mi djeca ne postanu grozni delikventi s visećom cigarom i bocom whiskeya u ruci.

I strah da nekim čudom nezaustavljivo starim.

Ali dobro, pa šta.

To što onaj Sveti gral još nisu našli, znači li to baš da nikad ne budu?